Piše : Saud Grabčanović

Prema svom ratnom planu, princ Eugen je želio zauzeti Zvornik, Doboj, Banja Luku i Bihać i napraviti na toj liniji novu vojnu krajinu. Htio je napraviti tampon-zonu prema Osmanskom carstvu, slično kako je to nekoliko vijekova ranije uradio ugarski kralj Matijaš Korvin. Izvršavajući ovo naređenje Eugena Savojskog  baron Maksimilijan von Petraš  je prešao 25. avgusta 1717.g odine rijeku Drinu kod Badovinaca, na čelu oko 1200 dragona i graničara sa  dva laka topa merzera – minobacača. Krajnji cilj ove njegove ekspedicije je bilo osvajanje tvrdog Zvornika, koji je tada bio najjača turska tvđava u Bosni i sjedište  zvorničkog sandžaka. Zvornik je u ranijem Velikom bečkom ratu u decembru 1688.  bio nakratko zauzeo princ Eugenov amidža grof Ludvig Badenski, ali ga nije uspio zadržati.

 

Osmanlije su nakon ponovnog zaposjedanja Zvornika gradsku tvrđavu posebno ojačali i opremili sa više novih i savremenih topova. Prvo mjesto koje se  našlo na Petraševom putu ka Zvorniku bila je kasaba Bijeljina. S obzirom na to da nije imao dovoljno ljudstva niti artiljerijskog naoružanja i municije za uspješan napad na Zvornik, Petraš je isplanirao da prvo zaposjedne Bijeljinu, a poslije toga da se probije na sjever do rijeke Save i zauzme tursku utvrdu Novi na toj rijeci. Tu je planirao da napravi mostobran za dolazak svježih trupa iz Slavonije i sa tim pojačanjem da napadne tvrdi grad Zvornik. Kasaba Bijeljina je bila malo i vrlo slabo utvrđeno naselje koje se  našlo na putu Petraševom korpusu. Bijeljina nije imala tvrđave niti neke značajnije utvrde koja je mogla na duže vrijeme vezati austrijske trupe. Prema austrijskim izvješćima iz toga pohoda, grad je oko gradske jezgre za odbranu imao mali i vrlo plitak odbrambeni hendek-šarampov, sa grudobranom od drveta i zemlje.  Bio je to šanac dubine par metara a širine oko osam metara, ispunjen vodom iz rječice Janjice. Prema austrijskim opisima iz njihovih vojnih arhiva , tadašnji bijeljinski šarampov  je sa unutrašnje strane bio ograđen niskom ogradom od debala i granja, a bio je ispunjen nabijenom zemljom.

To je bila dosta slaba zaštita od napada modernim topovima –merzerima sa kojim je Petraš raspolagao. U suštini, to je više bio kao neki grudobran iza kojeg su branioci mogli iz pušaka pucati na napadače.  Osmanske snage i bošnjački bašibozuk koji su branili grad  na raspolaganju su imali samo dva starinska bronzana topa sa đuladima. Ovako slabo napravljen i branjen šarampov je za Petraševe trupe predstavljao  lagan zalogaj. Jedine  dvije kamene građevine u gradu su bile džamija majke Sultana Sulejmana i hamam. Ti su objekti poslužili  braniocima kao posljednja linja odbrane grada Ove građevine su Petraševi artiljerci efikasno razorili sa samo nekoliko direktnih hitaca. Da napomenem, Petrašev korpus je bio naoružan  topovima tipa merzer, koji su bili veliki „hit“ u ratovanju u ta vremena, jer su ispaljivali velike granate slične današnjim minama  koje su eksplodirale. To je oružje naizgled bilo malo i nezgrapno, ali je imalo veliku ubojitu i razornu moć. Ovi su topovi bili nešto između topa i današnjeg minobacača. Uprkos vrlo slabom šarampovu i stalnom granatiranju grada, branioci su pružili žestok otpor, pa su borbe za Bijeljinu, po austrijskim zapisima, trajale tri dana. Osim ovog šarampova,  u bližoj okolini grada su postojale dvije višespratne kamene kule sa odžacima, koje su pripadale  turskim spahijama. Prema austrijskim zapisima, jedna se  kula nalazila  na lokaciji sjeveroistočno u blizini šarampova, a druga je bila oko pola milje dalje. Obije te kule su Petraševi soldati uništili pomoću tunela sa minama (lagumi). Uprkos vojnoj i tehničkoj nadmoćnosti Petraševih  trupa, otpor  u Bijeljini  je bio veoma jak.

Kasabu Bijeljinu je junački branilo kompletno muško stanovništvo grada i stotinjak janjičara, a bilo je tu čak i staraca i žena koje su  pucale na austrijske dragone. Pošto su njegove trupe imale ozbiljne gubitke, a u borbama je poginuo i njegov oficir, baron Petraš je naredio da se grad napadne svim raspoloživim sredstvima , da se poruši i popali, a da se svi branioci pobiju. Austrijanci su tada prestali sa jurišima i grad su neprekidno bombardovali  merzerima. Na grad je ispaljeno više stotina razornih mina i mina sa kartečom za uništavanje žive sile. To je bombardovanje izazvalo velike civilne žrtve u gradu. U borbama su Petraševe trupe imale desetak mrtvih i stotinjak ranjenih, dok su žrtve branilaca grada bile daleko veće, izginulo je više stotina  bošnjačkih boraca i dosta civila. Sve ranjene i zarobljene Bijeljince Austrijanci su bezdušno pobili. Jedan manji broj branilaca se  uspio probiti  iz okruženja i pobjeći iz grada. Nakon pobjede, Austrijanci su procijenili da je u  borbama i bombardovanju  stradala  trećina stanovništva tadašnjeg grada. Po procjenama, Bijeljina je u to vrijeme imala između 2500 i 3000 stanovnika.

Bijeljina je u Petraševom  bombardovanju bila potpuno uništena razornim minama, a grad unutar šarampova ja zahvatio i veliki požar. U tim razaranjima stradali su  i Sulejmanov hamam  i džamija, kao i svi važniji objekti u gradu.  Petraš je nakon pobjede nad braniocima nekoliko dana boravio u Bijeljini, dok mu iz Slavonskog Broda preko Save nije stiglo pojačanje od nekoliko hiljada vojnika i desetak novih topova iz Osijeka sa municijom. Nakon ovoga, svi Austrijanci su napustili Bijeljinu i krenuli  ka Zvorniku.

Kada je Petraš sa vojskom  napustio grad i otišao ka Zvorniku, izbjegli Bijeljinci su se  vratili u razrušeni grad i sahranili svoje mrtve. U borbama pod Zvornikom baron Petraš je doživio katastrofalan poraz koji mu je nanijela osmansko-bošnjačka vojska pod komandom vezira Numan-paše Ćuprilića.  Na Zvorniku je palo oko hiljadu Austrijanaca, a oko tri stotine ih je bilo zarobljeno. Zbog nedjela koja su počinili u Bijeljini svi su oni pogubljeni, a njihovim je glavama okićena zvornička tvrđava. Sam je baron von Petraš bio teško ranjen i jedva je preživio tu bitku, te je pobjegao  sa svojim dragonima preko rijeke Save. Austrijanci su u cilju bržeg bjekstva uz puteve ostavili sve svoje topove i ratnu opremu, koju su poslije zaplijenili Bošnjaci. Zlikovca i  dželata koji je uništio Bijeljinu kao i njegovu bratiju je veoma brzo stigla zaslužena kazna. Bijeljina je u jesen 1717. godine praktično bila oslobođena, ali se stanovništvo nije imalo gdje vratiti, jer je grad bio potpuno uništen, a dolazila je i zima. Iduće 1718. godine je završen rat između Austrije, Rusije i Mletačke republike, na jednoj strani, protiv Osmanskog carstva, na drugoj strani. Taj su rat Turci izgubili i morali su Požarevačkim mirom potpisanim  21. jula 1718. predati Austriji, pored velikog dijela Srbije, i dio Bosanske posavine sa Semberijom i Bijeljinom.

Sultan je  predao Austrijancima Bijeljinu za zelenim stolom, iako je oni tada nisu držali! Sultanovi emisari su tri dana bezuspješno pokušavali ostaviti Bijeljinu u Osmanskom carstvu, pa se  zbog toga ta konferencija odužila. Na kraju su poklekli pred ultimatumom da će se rat nastaviti,  pa su Bijeljinu predali Austriji. Razgraničenje na terenu su provodili, sa austrijske strane, zloglasni baron Petraš, a sa osmanske strane Mustafa-paša. Nakon razgraničenja  došlo je do velikog egzodusa stanovništva iz Bijeljine. U to vrijeme je u carevini Austriji  vladao zakon  da muslimani mogu ostati na svome  samo pod uslovom da prihvate katoličku vjeru. Niko od Bošnjaka Bijeljine toga vremena to nije htio učiniti, pa su se svi oni odselili sa svojih ognjišta u drugi dio Bosne. Na osnovu gore iznesenih činjenica može se zaključiti da je prvi šarampov koji je postojao u gradu Bijeljini  bio loše izgrađen i da uopšte nije poslužio svojoj svrsi, te da nije uspio zaštiti i odbraniti grad i stanovništvo od austrijskih osvajača.

Slijedi : Bijeljinske kule [VI dio]