Piše: Jusuf Trbić
U naše vrijeme čitale su se novine. Ali ne ove sa slikama gologuzih starleta i kratkim opisima njihovih silikona i avantura, već prave, ozbiljne novine, kakve su bile Politika ili Oslobođenje. Između dva rata, a i kasnije, svaka kafana koja je držala do sebe imala je novine, i to u drvenom okviru, da gosti mogu čitati, da ne dangube. Moj otac je čitao Politiku ekspres, od prvog broja. Dođe na ručak, pa onda legne na kauč i čita, a nakon toga pokrije lice novinama i odrijema pola sata. Osim za popodnevno spavanje, novine su bile dobre i da se potpali vatra, a i da se u njih zamota komad pite za puta ili kakva haljinka ili štagod drugo, kad se gdje pođe. Ili da se stavi pod guzicu na stadionu, ili na glavu, kao kapa, da zaštiti od sunca. A mogao se napraviti i fišek za sjeme. Reklo bi se da je novinarstvo u to vrijeme, u odnosu na ovo današnje, osim informativne, imalo i praktičnu primjenu u domaćinstvu, a i šire. Mada je moj otac, nakon čitanja novina, znao često da kaže : “Što više čitaš, sve manje znaš.”
Nekad se za 1. maj čitava Bijeljina znala preseliti na Drinu ili pod Obrijež. Piće, meze, tranzistori i harmonike, veselje bez kraja i konca. I niko nikome nije smetao, svako je imao svoje parče uživanja, svoj dio sunca, svoju pjesmu i komad travnatog tepiha. Prvomajski praznici su bili najljepši i najglasniji dani naše mladosti.
U to vrijeme malo ko je pio da se napije, da se narolja i oždere, mada je i toga bilo, nije da nije. Pilo se zbog druženja, zbog veselja, zbog uživanja, zbog pjesme. Pa mali Mujo objašnjava šta je to sevdah: “ To ti je kad babo pjeva, i plače”. Na glasu su bili žeđari i ispičuture, trokadžije i saljevaši, pijanisti i cugeri, rakijaši, pivdžije i konjanici, drmatori i maliganisti, vindžije i špriceraši, a ništa manje i poguzije i žderonje, debelguzi i guzadžije, krkadžije i masnoguzi, mesožderi i pitari, sladokusci i uživači. Oni su svoje najljepše dane provodili noću, uz piće, meze i pjesmu, i o tome se pričalo i prepričavalo godinama. A onda je i to polako odnio vjetar zaborava.
Kad danas gledate fotografije stare Bijeljine, začudite se šta je grad sve imao. Čuveni Cicvarići sviraju na teferiču kod Salihbegovića, gizdavi fijakeri Muradbega Pašića gaze ulicama, plove prvi automobili, trke motociklista u centru grada, stare, lijepe kuće kojih više nema, bašte i cvijetne aleje, muzika u parku ili Domu JNA, poznate zanatlije pred svojim dućanima, gomile ljudi na crkvenoj slavi ili na ispraćaju hadžija na hadž. Čekaj, reći ćete, pa zar religija i takva vjerska okupljanja nisu bili zabranjeni u Titovo doba? Nisu, i niko nije zabranjivao ljudima da idu u crkvu ili džamiju, to nisu smjeli javno da rade samo članovi Partije, ako su htjeli da napreduju u karijeri. Ali, to je bio njihov izbor. Vjernicima, naravno, nije bilo sve potaman u sredini koja je promovisala ateistički pogled na svijet, ali im je bilo neuporedivo lakše nego što je danas onima koji neće da se svrstavaju u religijska i etnička stada. Ostale su, eto, fotografije s velikih vjerskih skupova iz toga vremena, ali nigdje nema fotografija sa skupova onih koji danas ne misle kao vladajuće političke i vjerske elite. Ili takvih ljudi više i nema, ko zna.
Nekad je postojalo nešto što se zvalo gradski duh. Jedna fina žica humora i zajedljivosti, koja je obilježila mnoge ljude i pojave. Recimo, ni jedan pravi građanin nije bio zadovoljan što se ruši stara Bijeljina, a podižu ružne stambene zgrade. Kad je nikao prvi od pet solitera u centru, pa prefarban u zeleno, odmah je prozvan – Homeini. Kompleks stambenih zgrada na Bogdanovića placu, u srcu mahale, nazvan je Bangladeš, a naselje preko kanala – Zair. I ta su imena ostala. Većina ljudi imala je neki nadimak, a u Janji je to bilo pravilo: koliko ljudi, toliko nadimaka. Sve je to bilo samosvojno, tipično samo za ove čaršije, i naš humor je bio teško razumljiv drugima. Jednom je moj otac pio s društvom, u kojem su bili poznati čaršijski majstori, a među njima i tadašnji predsjednik opštine Sakib Ramić. Pred zoru im otac obeća da će svi ići kod njega kući, da nastave, jer je sad na njega red. Kad su došli pred kapiju, kaže im da sačekaju, da on izvidi kakva je situacija, pa uđe u kuću i legne da spava. Oni ljuti, ne znaju šta će, pa se neko sjeti : da odu u džamiju i naruče salavat za Husu, jer je on, kao, za njih od sad mrtav. I to i učine. Ujutro svijet počne dolaziti na žalost, pukne bruka, digne se velika prašina, nagrdi ih i sekretar Komiteta Izo Jahić, jedva se izvuku da ne budu strogo kažnjeni. Dan-dva kasnije nađu se, po običaju, na utakmici. Prije početka, ustane Sakib Ramić i kaže glasno da želi nešto da im saopšti. Svi se umire. U pitanju je predsjednik opštine, nije šala. Taman on počeo da ih zasipa drugarskom kritikom, a otac se javi : “” Mogu li nešto da pitam?” Sakib klimne glavom. Svi se pretvorili u uho. A on kaže: “ A što se ti buniš, pa nisi ti umro, već ja!”
Humor, radost druženja, čaršijski duh koji nije poznavao nikakve etničke, vjerske ili kakve druge razlike među ljudima, red i poštovanje drugih – to je činilo čaršiju čije je vrijeme davno prošlo.
(Nastaviće se)
