Piše: Saud Grabčanović
e.) Agrarna reforma u Kraljevini Jugoslaviji
Agrarna reforma u novostvorenoj Kraljevini SHS nakon Prvog svjetskog rata je nastala iz želje da se likvidiraju feudalni odnosi, te da se odgovori očekivanjima seljaka iz pasivnih krajeva za poboljšanjem njihovog položaja, da se sa Srbima koloniziraju sjeverni, nacionalno mješoviti krajevi (posebno Vojvodina) i da se veleposjednicima i stranim državljanima, često odanima tuđim dinastijama, oduzme zemlja. Podsticaj agrarnoj reformi bilo je i obećanje koje je srpska vlada formalno dala na Krfu 1917. godine da će svaki dobrovoljac (prečanin) dobiti nakon završetka rata 8. jutara ako je borac i 5. jutara zemlje ako je neborac. S ekonomskog stanovišta agrarna reforma branjena je tezom da je mali seljački posjed efikasniji od krupnoga. Zalaganja za agrarnu reformu dobro su se uklopila u stranačku političku borbu, oslonjenu na demagogiju. Ideja o agrarnoj reformi nije bila samo pitanje političkog trenutka, već i nastavak težnji seljaka i reformskih agrarnih pokreta iz prethodnih desetljeća. Stanje zemljišnog posjeda bilo je nakon oslobođenju različito po pokrajinama.U pred-kumanovskoj Srbiji nije bilo aristokratije, begova, kapitalista, pa ni velikih posjeda. Tu je dominirao sitan seljački posjed, koji je smatran idealnim ne samo s ekonomskog, već i sa socijalnog i državnog stanovišta. U Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu trebalo je srušiti osmanski zemljišni sistem, zasnovan na čifčijskim odnosima. U Dalmaciji je još postojao kolonatski sistem, koji je korijene vukao još iz antike, dok je u sjevernim krajevima države (od Slovenije do Banata) dominirao klasičan, aristokratski veleposjed, nastao u Srednjem vijeku. U mnogim krajevima, posebno u BiH, seljaci su odmah nakon oslobođenja preuzeli zemlju, otjerali posjednike i odbili plaćati zakupačke i slične obaveze vlasnicima zemlje. Prvu inicijativu za agrarnu reformu dalo je Narodno vijeće iz Zagreba prilikom stvaranja zajedničke države SHS. Kralj Aleksandar je 6. januara 1919. proklamovao da želi: “da se ukinu kmetstvo i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja zemlja će se podeliti među siromašne zemljoradnike, sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima”. Proizvoljna tumačenja proglasa kralja Aleksandra u kojemu se ukida kmetstvo i veliki zemljišni posjedi, koji su u BiH u pravilu bili vlasništvo Bošnjaka, značilo je u praksi samo jedno: da će se predstojeće rješavanje agrarnog pitanja u BiH provesti oduzimanjem begovskih posjeda i njihovom „pravičnom“ podjelom „siromašnim zemljoradnicima“. Ti siromašni zemljoradnici su, u većini slučajeva, bili kmetovi pravoslavne vjeroispovijesti-Srbi, koji su prema ovome proglasu zauzeli stav da imaju prava na zemlju koju obrađuju, iako je ta zemlja do tada bila u vlasništvu begovata. Zakonski okvir proglasa zapravo je potvrdio njihova uvjerenja i omogućio neometano sprovođenje odluka koje su se nalazile na tragu ekonomskog uništavanja Bošnjaka.To nije bila slučajnost, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da se tada istovremeno oživljava genocidna politika prema muslimanima na Kosovu, Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Vlada u Beogradu je svakodnevno primala telegrame koji su pristizali iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, u kojima se upozoravalo na pljačke imanja zemljoposjednika i na položaj begova koji su nerijetko i ubijani skupa sa svojom poslugom. Tadašnji predsjednik Zemaljske vlade za Bosnu Hercegovinu Atanasije Šola slao je izvještaje ministru Svetozaru Pribičeviću u kojima se, pored ostalog, govorilo o stradanjima muslimana. Ta stradanja su postala osnovno obilježje društveno–političkog stanja Bosne i Hercegovine u prvim decenijama nakon ujedinjenja. Već 25.02.1919. godine jugoslovenaska vlada donijela je „Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme“, koje su bile program agrarne reforme.Ta uredba utvrdila je sljedeća načela:
- Ukidaju se kmetovski i čifčijski odnosi u BiH, Makedoniji, južnim krajevima Crne Gore i na Kosovu i Metohiji;
- Dotadašnji kmetovi i čifčije proglašavaju se slobodnim vlasnicima zemlje koju koriste.
- Dotadašnji vlasnici (age i begovi) dobit će odštetu, a do rješenja o odšteti dobijat će rentu prema dotadašnjoj visini.
- Raskidaju se kolonatski i slični odnosi u Dalmaciji.
- Ekspropriraju se svi veliki posjedi (fidekomisni, tj. nedjeljivi porodični posjedi, koji uvijek prelaze na jednog nasljednika, i svi posjedi veći od 100 do 500 jutara, tj. 57,5 do 277,5 ha, zavisno od kvalitete zemlje i lokalnih prilika), a njihove površine bit će dane domaćim obrađivačima, uz plaćanje odštete i privremene rente.
- Posjedi habsburške dinastije i onih koji su posjede dobili od te dinastije ekspropriraju se bez naknade.
Ovim odredbama bilo je predviđeno da se veliki posjedi brzo sekvestriraju i tako podijele, polazeći od najvećih, s tim da se formalna strana (propisi i sudska odluka) naknadno riješi, kao i da zemlju dobiju prvenstveno zemljoradnici koji je uopšte nemaju ili imaju nedovoljno zemlje, i to onoliko koliko mogu obraditi sa svojom porodicom, s tim da prednost imaju udovice poginulih vojnika, ratni vojni invalidi i dobrovoljci. Izvođenje reforme u praksi nije bilo dobro izvedeno zbog politizacije i političke nestabilnosti. Agrarna reforma predstavljala je kombinaciju revolucionarnih mjera, prava i izuzimanja imanja preko veze, s tim da su propisi mijenjani i različito tumačeni tokom vremena. Agrarna reforma je najbrže bila provedena u Bosni i Hercegovini, uglavnom do 1921. godine. Pri tome su bile korištene i nasilne metode. Vrhovni poglavar Islamske zajednice reisul-ulema Džemaludin Čaušević je u razgovoru sa Atanasijem Šolom istakao da je Bosna zapala pod teror kakav se ne pamti. Izvještaji koji su nedvosmisleno govorili o teškom položaju Bošnjaka kao muslimana stigli su i do javnosti u inostranstvu. Francuski novinar Charles Rivet je prilikom boravka u Sarajevu februara 1919. godine obavio razgovor i sa reisul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem i objavio ga u listu „Le temps“ aprila iste godine. U tom razgovoru Čaušević je iskazao zabrinutost za budućnost muslimana i pri tom je francuskom novinaru dao više podataka koji su nedvosmisleno govorili o zločinima koji su počinjeni nad njima. Saznavši za taj razgovor ministar Pribičević je zahtijevao od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da zatraži da Čaušević demantuje vlastite navode ili će u suprotnom on uputiti prijedlog za njegovo penzionisanje. Atanasije Šola je to odbio odgovarajući mu da su navodi Čauševića tačni, ali i da se radi o čovjeku koji je 1914. godine štitio Srbe od progona. Nasilje i otimačina zemlje bošnjačkih begova u Bosni i Hercegovini je nastavljena. Tako je do septembra 1920. godine, pored ostalih oblika nasilja, bilo ubijeno oko 2.000 Bošnjaka u BiH. Takva politička represija i rasplamsavanje nacionalizma, velikosrpskog šovinizma i revanšizma rezultiralo je i iseljavanjem nekoliko hiljada bošnjačkih porodica iz BiH u Tursku, čime su njihova imovina i svi posjedi ostavljeni državi bez ikakvih naknada i zaštite. Do jula 1919. godine je od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto 400.072 hektara zemlje. U BiH su svi srpski seljaci dobili su zemlju besplatno – 113.000 kmetova dobilo je oko 546.000 ha, 55.000 beglučara (nenasljednih zakupaca) i 80.000 ostalih interesenata. Bivši vlasnici dobili su 65 miliona dinara u gotovom i 65 miliona u roku od godinu dana i još 130 miliona u obveznicama, plus 25 miliona za tzv. beglučke zemlje. Godine 1933. dodano je još 50 miliona u obveznicama za pašnjake i šikare. Kako su mnogi bivši vlasnici-muslimani ubrzo potrošili odštetu i ostali bez prihoda postali su sa svojim porodicama puki siromasi. Mnoge nekada čuvene begovske porodice u BiH i u Bijeljini su tako tada spale na prosijački štap! Zbog toga je 1928. godine tada bivšim begovima bila data mogućnost da dobiju državnu zemlju na korištenje ukoliko žele da je sami obrađuju. Agrarna je reforma najteže riješena na Kosovu i u Makedoniji. Krajnji efekti agrarne reforme u Kraljevini Jugoslaviji bili su zbir povoljnih i nepovoljnih rezultata: povoljno je bilo to što je ukinut zaostali feudalni sistem u cijeloj zemlji i što je značajan broj seljaka dobio zemlju, a nepovoljan što je najveći broj njih dobio malo zemlje, pa nije riješen problem agrarne prenaseljenosti i bijede. Ukupno je tada u kraljevini Jugoslaviji bilo razdijeljeno 1.500.000 hektara zemlje na 18.759 dobrovoljačkih porodica, 6.788 srpskih kolonista i 186.000 lokalnih interesenata.
(Nastaviće se)
