Piše: Saud Grabčanović
JEVREJI BIJELJINE U HOLOKAUSTU I NAKON NJEGA
Stradanje Bijeljinskih Jevreja u NDH u Holokaustu
Krajem tridesetih godina XIX vijeka bijeljinski su Jevreji živjeli sasvim lijepo u našem gradu. Izgradili su uzajamno povjerenje i poštovanje sa svojim sugrađanima. Stekli su značajan imetak, što nije služilo u korist samo njima, već i zajednici u kojoj su živjeli. Njihove trgovine, radnje i firme su bile najveće i najbogatije u gradu, posebno u manufakturi i trgovini poljoprivrednim proizvodima. Imali su najveće i najljepše kuće u gradu, a neki od njih su bili i zemljoposjednici. Bijeljinski Jevreji tada nisu mogli ni sanjati šta će njih i njihov narod ubrzo snaći. U to vrijeme u Njemačkoj su na vlast došli nacisti, koji su pod vođstvom monstruma Adolfa Hitlera isplanirali Holokaust-genocid nad Jevrejima.
Drugi svjetski rat Jevrejska opština i jevrejska zajednica u Bijeljini dočekale su kao jedne od najbogatijih u Bosni i Hercegovini, stoga nas ne treba čuditi zašto su se Jevreji Bijeljine odmah po stvaranju tzv. NDH našli na udaru nove vlasti. Odmah po ulasku Nijemaca i ustaša u naš grad, 14. aprila 1941. Godine, započeli su progoni i ubistva bijeljinskih Jevreja. Naravno sve je to bilo praćeno opštom pljačkom njihove imovine. Po naređenju krajslajtera Kulturbunda Karla Lajtenbergera i njegovog zamjenika Hajnriha Vinterkorna, dvojice njemačkih folksdojčera iz Novog Sela, naših doječerašnjih „komšija“, svim Jevrejima su oduzete najprije radnje, a zatim i čitav imetak a vlasnici su izbačeni na ulicu. Jevreji su bili mučeni i tjerani na prisilne radove, Jevrejke silovane. Od strane njemačkih i ustaških vlasti u gradu Jevreji su bili tretirani kao robovi i tegleća marva. Njemačka i ustaška policija, kao i folksdojčeri iz Novog Sela, upadali su u jevrejske domove uz prijetnju strijeljanjem ako im ne predaju svoje zlato, novac i dragocjenosti. Nakon pljački i tortura koje su vršene cijele 1941. godine uslijedilo je krajem te godine, kao i do sredine 1942. godine, masovno hapšenje cjelokupnih jevrejskih porodica, muškaraca, žena i djece, zatočenje, a za tim i njihovo interniranje u logor Jasenovac, kao i u logore širom njemačkog Rajha. U tim logorima smrti ubijena je i nestala većina bijeljinskih Jevreja. Holokaust je preživjelo samo njih 28 od ukupno 350 koliko ih je u gradu bilo prije rata!
Nakon rata kuće i imovinu stradalih Jevreja Bijeljine nije imao ko naslijediti. Privatni, kao i mnogi drugi jevrejski objekti koji su ostali bez vlasnika, prešli su u vlasništvo države Jugoslavije. Jevrejske kuće u Bijeljini su najvećim dijelom date privatnim licima, partijskim poslušnicima i podobnim beskućnicima da tu stanuju. Jedan dio najboljih objekata je nacionalizovan i u njih su bile smještene razne službe novih komunističkih vlasti u gradu. Naprimjer: u kući trgovca Arpada Weilla kao i u njegovoj nekadašnjoj delikatesnoj radnji nalazi se danas dio opštinskih prostorija u kojima su smještene kancelarije. Hotel Evropa vlasništvo Rifke Alkalaj je bio predat vojsci i postao je nama dobro poznati dom JNA.
Prvi ubijeni bijeljinski Jevrej na početku II Svjetskog rata bio je Moša Levi. Nijemci su ga objesili na platan pred zagradom Opštine u Bijeljini. Visio je tako obješen par dana, a Nijemci nisu nikome dozvoljavali da ga skine i sahrani. Kasnije su Nijemci i ustaše sve Jevreje pokupili u raciji i odveli na željezničku stanicu, odakle su ih transportovali za logor u Jasenovcu, kao i njemačke logore u okupiranoj Evropi. Bijeljinka koja je bila svjedok ovog događaja kaže: „ Bilo je pet ujutru. Ja sam bila devojčurak koji se skrivao, ali kada sam čula žamor na ulici, isjekla sam makazama za nokte tešku zavjesu od tafta, napravila malu rupu da vidim šta se dešava. Vidjela sam da odvode Jevreje i među njima moju najbolju drugaricu Reginu Semo, sve su ih odveli na stanicu i potrpali u voz koji ih je odveo u smrt, nikada se više nisu vratili u Bijeljinu. Odvođenje Jevreja Bijeljine i ophođenje prema njima nikada ne mogu da zaboravim.“
O velikom stradanju bijeljinskih Jevreja u Holokaustu, u koje su logore tačno bili odvedeni i kada, govore nam podaci iz ovog teksta koji slijedi :
„U logor Auschwitz s područja Nezavisne Države Hrvatske bilo je u kolovozu 1942. godine upućeno pet transporta s oko 5000 Židova. Među njima je bio i transport iz Vinkovaca, koji je odande krenuo 19. kolovoza, a stigao 22. kolovoza 1942. godine. Bio je sastavljen od oko 1000 Židova s područja Srijema, tada u okviru velikih župa Vuka i Posavje (Ilok, Vukovar, Županja, Srijemska odnosno Hrvatska Mitrovica, Ruma, Šid, Stara Pazova), te ostatka židovske zajednice s područja kotara Bijeljina. Nakon što su od svibnja do kraja srpnja 1942. godine masovne deportacije Židova iz Srijema (Vinkovci, Zemun, Stara Pazova) u nekoliko navrata bile upućene u logore Jasenovac i Stara Gradiška, transportom iz kolovoza 1942. godine holokaust na području Srijema i Bijeljine uglavnom je okončan. Izuzeti su Židovi koji su bili u mješovitom braku, zdravstveni radnici i članovi njihovih obitelji te osobe koje su dobile poštedu na temelju pojedinačnih intervencija. Oni su obuhvaćeni deportacijama koje su uslijedile 1943. godine. Rad se osvrće i na prethodne deportacije te donosi nove spoznaje o osobama registriranima u knjigama mrtvih u Auschwitzu, deportiranima iz Vinkovaca i Zemuna u logore Jasenovac i Stara Gradiška, ali i druge spoznaje o povijesti holokausta na tom području Nezavisne Države Hrvatske.“
(U ovom istraživanju sam koristio izvorne dokumente iz Hrvatskoga državnog arhiva, Arhiva Vojvodine, Arhiva Jugoslavije, Jevrejskoga istorijskog muzeja, Državnoga muzeja Auschwitz-Birkenau i drugih baštinskih ustanova).
Računa se da je u logore je odvedeno više od 200 bijeljinskih Jevreja, od kojih se nijedan nije vratio živ. Od prebjeglih na oslobođenu teritoriju, kao aktivisti i borci NOB-a poginulo ih je 11 , a 7 njih je bilo uhvaćeno i likvidirano od strane 13. SS divizije. Preostali Jevreji iz Bijeljine su se spasili prelaženjem na oslobođenu teritoriju, bjekstvom na italijansko-okupaciono područje, a spasili su se i oni koji su od ranije bili u vojnom zarobljeništvu .
Pojedini građani Bijeljine, Bošnjaci-muslimani i Srbi, pokušavali su na sve načine zaštiti svoje komšije Jevreje i po cijenu svog života. U jevrejskom memorijalnom centru holokausta Yad Vashem u Izraelu, registriran je kao „Pravednik“ naš bijeljinac Risto Ristić. On je to priznanje dobio zbog svoje pomoći bijeljinskim Jevrejima, svojim komšijama u Drugom svjetskom ratu. Rizikujući vlastiti život on je kasno uveče 2.08.1942. godine išao po jevrejskim kućama i upozoravao preostale Jevreje, uglavnom žene i djecu, na predstojeću ustašku raciju. Tako je ušao u kuću Rahele Altarac. Ona, njena majka, tetka, troje braće i sestara sakrili su se u susjedstvu. Nastavio je dalje i spasao dvadesetak ljudi od deportacije i sigurne smrti. Kasnije im je pomagao donoseći im hranu i vodu. Zahvaljujući njemu preživjeli su i neki od članova porodice Volah, Malz, Montiljo, Levi, Perera i dr.
Risto Ristić je rizikovao da bude otkriven i ubijen zbog ovog čina, pa je zato proglašen za Pravednika među narodima 31.8.1994. godine. Preminuo je 2002. godine. Kada su ga pitali da objasni kako je pomagao Jevrejima, jednostavno je rekao: „Učinio sam sve što sam mogao da spasem Jevreje, jer sam ih volio.”
Jevreji Bijeljine koji su preživjeli Holokaust
Prema nekim podacima na spisku stradalih Jevreja iz Bijeljine je 217 imena. Smatra se da je Holokaust preživjelo samo 28 Jevreja iz Bijeljine. Većina od njih je ostala živa zavaljujući tome što su na vrijeme pobjegli iz grada i priključili se Titovim partizanima i tako učestvovala u borbi protiv zlotvora koji su ubijali njihov narod. Među tim preživjelim Jevrejima Bijeljine bili su: Mojsije Violoni, Dinko Violoni, Blanka Volah, Isidor Levi, dr. Menahem Mento Salom, David Perera, Mosko Papo, Geza Grinfeld i drugi. U grad su se vratili samo Mojsije i Dinko Violoni, Blanka Volah i Isidor Levi, koji su bili imenovani od strane komunističkih vlasti u Jugoslaviji za članove državne komisije za sakupljanje podataka o stradanju Jevreja. Najveći broj preživjelih bijeljinskih Jevreja se preselio u Izrael, koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata.U Bijeljini su do kraja svog života živjeli samo advokati Mojsije i Dinko Violoni. Dr. Menahem Mento Salom se kasnije preselio u Beograd gdje je i umro.
Danas u Bijeljini nema ni jedinog Jevreja, ako ne računamo njihove potomke po ženskoj liniji, kojih i dan danas ima u našem gradu. Kod Jevreja je prema njihovim vjerskim zakonima, za razliku od muslimana i kršćana, potomstvo po ženskoj liniji primarno. Djeca Jevrejke iz mješovitog braka sa nejevrejem se smatraju Jevrejima, dok se djeca Jevreja iz mješovitog braka sa nejevrejkom ne smatraju Jevrejima! Prije Drugog svjetskog rata bilo je dosta slučajeva gdje su se Jevrejke u Bijeljini udavale za Bošnjake-muslimane, Srbe i Hrvate. Iz tih se brakova rodilo puno djece, a kasnije i njihovih potomaka koji danas žive u našem gradu. Sjetimo se samo čuvenog bijeljinskog zlatara Ace Simića, koji je bio oženjen Jevrejkom, i njegovih potomaka!