Piše: Saud Grabčanović
“Rat u Bijeljini i napad na grad”, masakr nad civilima
Vješto inscenirane takozvane “borbe za odbranu srpskog naroda” (čitaj paravan za veliku pljačku) u Bijeljini su otpočele u noći 31. marta na 1. april 1992. godine, nakon što su noć ranije lokalni Srbi, novopečeni pripadnici SDG-a, bacili bombu u jednu bošnjačku kafanu koja se zvala „Istanbul“. Ko je bio stvarni vlasnik i kakva je u stvari bila funkcija te kafane, do danas nam nije poznato. Neosporna je činjenica da se u tom lokalu još od jeseni 1991. godine bijeljinskim Bošnjacima pokušavalo prodati zastarjelo pješadijsko naoružanje po cijenama od par hiljada njemačkih maraka po komadu. Interesovanje za tu kupovinu je kod Bošnjaka Bijeljine bilo veoma slabo, jer su Bijeljinci po prirodi bili miroljubiv narod a i cijene tog nuđenog „naoružanja„ su bile astronomske za ondašnje prilike velike inflacije i lošeg životnog standarda. Kod bijeljinskih muslimana je tada vladalo naivno razmišljanje da rata neće biti, jer „za rat treba dvoje a mi rata nećemo i ne želimo“! Neke naše naivne usijane glave, koje su ipak kupile naoružanje u tom lokalu, kasnije su se najvećim dijelom našle na spiskovima pobijenih i nestalih u nekakvim fantomskim„borbama“ u gradu. Odakle je tačno poticalo to naoružanje koje je prodavano sa ciljem da se bijeljinski muslimani što više naoružaju i gurnu u samoubilačku pogibelj, pokazali su događaji nakon nekakvog „oslobođenja“ našeg grada. Naime, odmah prvog dana nakon što se u gradu „smirilo“, na Radio-Bijeljini su pozivani građani grada Bijeljine po imenu i prezimenu da dođu u kasarnu JNA, da predaju naoružanje sa serijskim brojem tim i tim! Ovo nam nedvosmisleno dokazuje da su prljavi prsti KOS-a ovdje nepobitno bili umješani! Trebalo je što više isprovocirati bijeljinske Bošnjake da naprave što veće gluposti i da DGS i JNA dobiju alibi za planirani pokolj i etničko čišćenje našeg grada od bošnjačkog stanovništva!
Ko je tačno stajao iza tog lokala sa provokativnim imenom i izazovnim slikama džamija na spoljnoj fasadi? Mislim da kafana gdje se toči alkohol i džamija ne idu zajedno! Moje je lično mišljenje da je u otvaranju ove kafane svoje prste imao KOS. Kafić „Istanbul“ je bio otvoren neposredno pred rat i to na udarnom mjestu, pred autobusnom stanicom u Bijeljini. S obzirom na to da u svim selima oko Bijeljine žive Srbi koji masovno dolaze na autobusku stanicu, ispada da su ovo ime i izazovne slike imali samo jedan cilj: što više provocirati srpski živalj i time izazvati što veću homogenizaciju kod srpskih seljaka, probuditi nacionalizam i ksenofobiju i stvoriti mržnju prema njihovim komšijama muslimanima, kao preduslov za izazivanje sukoba i pokolja. Tu noć kada je izvedena provokacija sa bacanjem bombe u taj kafić, u njemu je sjedilo dosta šaroliko multinacionalno društvo bijeljinskih sitnih švercera i novih biznismena. Od bačene bombe (vjerovatno školske) niko nije poginuo, ali je bilo više ranjenih, a od toga više Srba nego Bošnjaka! Među ranjenima je bio danas poznati bijeljinski biznismen Goran Vasilić zvani „Kriška“. Uprkos tome što je SDS–ova propagandna mašina ovo pokušavala sakrila od javnosti, puna istina o ovom događaju kao i imenima svih ranjenih, bila je javno objavljena preko Radio-Bijeljine narednog jutra. Tako je taj takozvani „rat za oslobođenje“ u Bijeljini, započeo provokacijom – bombom bačenom u kafić „Istanbul“.
Predveče toga istog dana je, kao režirani tobožnji muslimanski „odgovor“, uslijedilo bacanje bombe u blizini kafića „Srbija“, koji je bio vlasništvo Mirka Blagojevića, u kojem je bio štab bijeljinskih novih četnika, pripadnika Srpske radikalne stranke. Tu bombu, koja je u stvari bila jača petarda, na srpski kafić je bacio musliman po imenu Alija, koji je jahao konja i bio obučen u bošnjačku narodnu nošnju sa fesom na glavi ! Nekoliko godina kasnije je taj čovek bio svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu.
Istog dana 31. marta. 1992. godine uveče, nakon tih režiranih „napada“u gradu, grupice nenaoružanih i isprepadanih Bošnjaka Bijeljine su se okupile pred glavnom gradskom Atik džamijom, kao i pred ostalim gradskim džamijama. Željeli su nenasilno, kao pacifisti, izraziti svoj protest zbog bezumlja koje je zahvatilo naš grad. Neki od njih su od klupa za sjedenje u parku pred bijeljinskom opštinom napravili nekakvu „barikadu“, kojom su prepriječili glavnu ulicu u znak protesta zbog dešavanja u gradu, u naivnoj želji da se zaustavi to ludilo. Da li je ovo okupljanje Bošnjaka grada takođe bilo negdje veoma vješto režirano? Indicije govore u prilog takvoj tezi. Tajne službe prethodne države u Bijeljini, u kojima je radilo i mnogo bijeljinskih Bošnjaka, su u to vrijeme bile pod punom kontrolom iz Beograda. Danas postoje čvrsti dokazi da je ono što je prethodilo krvavom piru u Bijeljini bilo puno ranije detaljno osmišljeno i jako dobro organizovano iz Miloševićevih centara moći.
Trebalo je na svaki način isprovocirati bijeljinske Bošnjake da naprave neku glupost, što će Miloševićevim jurišnicima poslužiti kao izgovor za planirani napad na grad i tobožnju odbranu „srpske nejači od ustaškog i mudžahedinskog noža“. Dan prije nemilih događaja, iz grada je u tajnosti bilo evakuisano skoro sve srpsko civilno stanovništvo iz dijelova grada gdje su Bošnjaci bili većina, najviše iz zgrada i gradskih nebodera. Cilj je bio da se u planiranim ratnim događanjima u gradu izbjegne „kolateralna šteta“ među srpskim stanovništvom. Sa svih ulaznih vrata od stanova u zgradama u kojima su živjeli Srbi poskidani su natpisi sa imenima vlasnika. Tablice sa imenima vlasnika na muslimanskim stanovima su ostale, i tako su poslužile kao putokazi za odstrel četnicima i arkanovcima. Na ovaj način je bio pripremljen i „očišćen“ teren za nesmetano „djelovanje“ srpske vojske u gradu. Međutim, u tim „oružanim akcijama“ koje su uslijedile, pored Bošnjaka pripadnici DGS-a su „slučajno“ ubili i nekoliko srpskih civila, jer svi bijeljinski Srbi nisu htjeli napustiti grad pošto nisu vjerovali u laži iz Beograda. Sva ta neplanirana ubistva gradskih Srba, koji su predstavljali „kolateralnu štetu“, prilikom napada Srbijanaca na naš grad, pripisana su nekakvim fantomskim nevidljivim „muslimanskim ekstremistima, muđahedinima i šiptarima“! Desio se i par „osvetničkih“ ubistava gradskih Srba, počinjenjnih od strane seoskih Srba, i to zbog njihovih „neraščišćenih računa“ vezanih za Drugi svjetski rat. Primjer takvog ubistva iz osvete je ubistvo Mile Lukića brata narodnog heroja Veljke Lukića Kurjaka, Veljko je bio poznat kao veliki neprijatelj majevičkih četnika i nemilosrdni egzekutor istih. Milo, osim toga što je bio Veljkov rođeni brat, druge „krivice“ nije imao !
(nastaviće se)
