Piše. Boris Bajić

Sjećate li se onih poplava što su nekad davno bile? Ima od toga jedno mjesec – mjesec ipo dana. Skupljala se neka pomoć, zvao se neki broj, neki ljudi volontirali, svi se nešto bili uzvrtili oko toga. Dolazili neki kamioni iz inostranstva, bilo nekih zajebancija na granici, a kasnije i neki ljudi pohapšeni, bilo je nešto i u novinama oko toga. Sjećate se?

Elem, prošlo je to i sad je sve u redu. Voda se povukla i samim tim je opasnost od davljenja svedena na minimum, a putevi su već neko vrijeme prohodni tako da se bez problema može na more. Telefoni rade i struje ima, a za račune ćemo već vidjeti. Ostala je po koja mina, al’ valjda će ih neko odnijeti, ako do tad ne eksplodiraju. U oba slučaja, problem će biti ubrzo riješen kako god okreneš.

Ima onih koji su ostali bez kuća, auta i sve imovine, ali to je već njihov problem. Što nisu vodili računa gdje grade kuće, je l’ i o tome treba neko drugi da misli? Lakše je njima bilo napraviti kuće u brdima nego podići nasipe, to je bar jasno. Po baksuzluku, tim istima su stradale i najbliže bolnice, škole, apoteke i drugi objekti od javnog značaja, pa sad nešto kukaju, moljakaju i traže pomoć, nikad im dosta. Dali smo im kese za smeće i to one najveće da stave sav svoj jad, ali i to im malo.

Blagodareći urođenoj i toliko puta dokazanoj visprenosti duha Vlada Republike Srpske odreagovala je hitro, i, nakon danonoćnog razmišljanja prvih među jednakima, odluka je pala na – solidarnost! Vlada je odlučila da svi treba da pomognemo, pošto se toga do sada nismo sami sjetili. Solidarisaćemo se jedni sa drugima: nepoplavljeni sa poplavljenima, poplavljeni sa nepoplavljenima i poplavljeni sa poplavljenima. Frtalj svake plate, i one plate koja je poplavila i one koja nije poplavila, nešto malo od poslodavca, komadić penzije, i jedne i druge, i to bi bilo to.

Glupo je sad razmišljati o tome da li su oni koji i dalje muku muče sa isušivanjem sopstvenih domova i traganjem za suvim krevetom trebali biti izuzeti od ovog nameta, prosto nije bilo dovoljno vremena za detaljisanje i diskusiju, idu izbori, valja se posvetiti kampanji. Penzioneri nek’ se ne bune, ionako samo uzimaju lovu, a ništa ne rade, nek’ i oni jednom poture leđa za otadžbinu. A što se tiče poslodavaca, oni bar imaju para, to što su neki izgubili milione u poplavama je njihova stvar i ne može im služiti kao izgovor. Elem, skoro svi koji ostvaruju redovne prihode učestvovaće u popunjavanju fonda solidarnosti.

Ovo „skoro“ iz prethodne rečenice je tu gdje jeste zbog sugrađana u tamnim mantijama i još tamnijim Mercedesima, koji uprkos zvaničnim cjenovnicima za svoje usluge i dalje ne podliježu bilo kakvom poreskom tretmanu, te su samim tim njihovi prihodi nemjerljivi, pa je teško odrezati onih solidarnih tri posto.

Diplomatski kor je zahvaljujući izuzetno jakim diplomatskim odnosima sa inostranstvom uspio da obezbijedi nova zaduženja, pa čak i reprograme starih. Alal vjera majstori. Platne kartice će uskoro biti podijeljene i obnova može da počne. Po pet milja svima, tako je najpoštenije. Ko će se sad ganjati sa poplavljenima i prepucavati ko je više, a ko manje oštećen.

Priča se da ima nekakve pomoći u vidu namještaja, građevinskog materijala, bijele tehnike, ukratko svega što je potrebno za obnovu stambenih i drugih objekta, negdje gore u inostranstvu, ali daleko je to, negdje po Njemačkoj i Austriji, treba sad i s tim muku mučit’ i gubiti vrijeme na transport onoga što su ljudi već obezbijedili. A pisale su novine da se ta pomoć i krade, pa je bolje više ne davati nikome ništa, ko zna gdje će to završiti.

Teško je i nezahvalno razmišljati o nekakvoj organizovanoj medijskoj kampanji, o tome da i dalje dobar dio Evrope i svijeta zaista nema pojma kakva je nevolja snašla Republiku Srpsku. Zapravo, nemaju pojma šta je Republika Srpska. Glupo je tražiti ozbiljnu i kvalitetnu pomoć kao što je uradila Srbija. Pet Njemačkih firmi kad rashoduje svoje računare, kao što ih i rashoduje svake četiri godine, može da opskrbi sve poplavljene računarske centre u Republici Srpskoj. Dvadeset hotela sa starim televizorima i namještajem može da opremi četiri – pet stotina domaćinstava u Republici Srpskoj. Desetina stanovnika jedne od pedeset američkih saveznih države može da pokrije svu nastalu štetu u Republici Srpskoj. Petnaest minuta na nekom japanskom TV programu o nevoljama ljudi u Republici Srpskoj riješilo bi sve naše probleme. Treba im dojaviti, ali sve je to, znate, tako komplikovano i nezgodno.

Isto tako je teško mijenjati zakone i druge propise kako bi se humanitarna pomoć u vidu građevinskog materijala oslobodila carine i poreza. Stajali su neki materijali po skladištima nadomak naših granica, ali donatori su trebali da plate i carinu i porez na uvoz građevinskog materijala, tako da je ta pomoć otišla na drugu stranu. Bolje ovako. Podijelimo to para što ima na ravne časti i kud koji mili moji.

Sve u svemu, kao što rekoh, bilo – prošlo. Platne kartice se dijele, fond se već polako puni, a ako zafali para organizovaćemo još dva – tri koncerta i problem riješen. Uživajte u godišnjem odmoru i ne dozvolite sebi da razmišljate previše o poplavljenima. Ima ko da razmišlja o tome.

Ili nema. Ali ni to nije vaš problem.

 

(borisbajic.net)