“Ujedinjenje srpskog sveta” je evidentno nazadnjački, politički provokativan projekt, koji podsjeća na morbidno crkveno-političku parolu iz devedesetih “Gde je srpski grob, tu je srpska zemlja”.

Piše: Gojko Berić

Sjedim sa mojim novim poznanikom ispred malog, popularnog kafića kod sarajevske Tržnice. Davi nas večernja sparina i pijemo hladno pivo iz boce, kako tobože ne bismo pokupili Covid-19 iz neke čaše.

Moj poznanik je rođeni Sarajlija, ima 54 godine, informatičar je i školuje troje djece, pripremajući se da ih jednog dana isprati u tuđinu. Priča mi kako voli da kupuje i čita knjige. Vadi jednu iz kožne torbice i pokazuje mi je.

Dizajnirana je zanimljivim kolor crtežom na naslovnoj strani. Da čujete kako počinje, reče: “Sve teže podnosim ovu paklenu vrućinu”.

Kad vas zgrabi prva rečenica, to znači da je knjiga dobra. Sa televizora u kafiću dopire špica večernjeg Dnevnika.

Tog dana je u Potočarima održana dženaza za još 19 bošnjačkih muškaraca, žrtava srebreničkog genocida. Najmlađi je bio Azmir Osmanović, nije imao ni 16 godina kad je ubijen. Jedan drugi dječak, Fikret Kiverić, imao je 17 godina.

 

“Srbi pate od opasnog ludila”, kaže moj poznanik. “Ludilo je pomalo zahvatilo i nas Bošnjake, ali ni blizu tako kao Srbe.

Previše to kod njih traje, čitavu istoriju.” O tome znam nešto više od tog dobrog, inteligentnog čovjeka, i s njim sam, što se toga tiče, bio više nego saglasan. Da podsjetim, to je ono ludilo koje je davne 1989. promovirao na Gazimestanu Slobodan Milošević i koje se dvije godine kasnije zakonomjerno preobrazilo u krvavu nacionalističku stvarnost.

Samo sedam dana nakon potresnih, uznemirujućih prizora iz Potočara, u Beogradu se, uz odgovarajući politički ritual, to isto ludilo ponovo povampirilo. Njegov promotor je ovog puta bio raspamećeni Aleksandar Vulin, ministar policije u Vladi Srbije i lider Pokreta socijalista. Govoreći na obilježavanju trinaeste godišnjice ovog pokreta u Sportskom centru Šumice, Vulin je euforično glorifikovao nedavno promoviranu ideju nazvanu “Srpski svet”. Kako je rekao, novi svesrpski pokret brinuće o svakom Srbinu, ma gdje živio. Vulin vidi “Srpski svet” kao jedan “politički i državni prostor”, koji treba ostvariti bez ispaljenog metka.

Preduslov za to je da se Srbi okupe i poštuju odluke Beograda. To je ocijenio kao glavni zadatak današnje generacije Srba i gotovo ultimativno pozvao Vučića da se ponovo kandiduje za predsjednika Srbije, jer socijaldemokrati “drugima ne veruju, niti će im verovati”. Vulin se odavno deklarisao kao najveći jastreb među političarima u regionu, ali je ovog puta lisica najzad istrčala iz grmlja i najavila dalekosežne ciljeve srpske desnice.

Tako je svima stavljeno do znanja da većinskom Srbijom i dalje vlada duh devedesetih i da projekat “velike Srbije” nije napušten. Suvišno je pritom isticati da trenutno prvi policajac susjedne države obično saopštava srpskoj javnosti ono što politički pehlivan Vučić misli.

“Ujedinjenje srpskog sveta” je evidentno nazadnjački, politički provokativan projekat, izmišljotina samog Vučića, geografska i ne zna se kakva sve druga metafora, koja podsjeća na morbidnu crkveno-političku parolu iz devedesetih “Gde je srpski grob, tu je srpska zemlja”. Ta glupa, potpuno iracionalna parola pod kojom je pokrenut osvajački pohod za ujedinjenje “svih srpskih zemalja”, izazvala je apokaliptični raspad zajedničke države, unesrećila milione ljudi i na kraju doživjela istorijski poraz.

Ali, kao da ta skupo plaćena avantura nije dovoljna opomena onima kojima se čini da bi neki sličan plan, ovog puta u mirnodopskoj varijanti, ipak mogao biti ostvaren.

 

Idiotizam je i sama pomisao da bi neki novi velikosrpski lideri, oličeni u Vučiću i Vulinu, trebali prisvojiti za sebe pravo da brinu o svakom Srbinu ovog svijeta. Miloševićeve ambicije su ipak bile nešto manje, pa znamo kako je to izgledalo i kako se završilo. Četnički vojvoda Vojislav Šešelj je zapadnu granicu zamišljene države “svih Srba” uspostavio na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica.

Plan je doživio fijasko, Srbi u Hrvatskoj danas čine politički zanemarljivu manjinu, Šešelj se trijumfalno vratio iz Haaga i postao omiljen gost državne televizije, kao i vodećih listova, koji mu godinama pružaju priliku da Srbe obmanjuje novom bajkom, tvrdeći kako će izgubljene teritorije u Hrvatskoj biti vraćene. “Srpski svet” nije ništa manja obmana od ove na kojoj istrajava Šešelj.

Međutim, teško je reći koliko je ovaj najnoviji politički zaplet ozbiljna, a koliko u krajnjoj liniji neozbiljna stvar. Činjenica je da ideja o “Srpskom svetu”, ako bi bila dosljedno ostvarena, podrazumijeva promjenu granica na Balkanu i da, kao takva, predstavlja prijetnju državnoj tvorevini Bosni i Hercegovini. U agresivnom nastupu lošeg policajca Aleksandra Vulina, nekadašnjeg omladinca Mirjane Marković, lako je prepoznati tezu o međuzavisnosti Kosova i Republike Srpske, prema kojoj gubitak Kosova mora biti kompenziran secesijom Karadžićeve tvorevine.

Zato Vučić djeluje neuvjerljivo kad, stidljivo demantujući svog ministra unutrašnjih dela, kaže: “Naša službena politika je da su granice Srbije nepovredive, a Beograd se ne bavi tuđim granicama”.

Njegova ratna prošlost je krajnje nepopularna, Kosovo mu visi poput kamena o vratu, Evropa i Amerika mu ne opraštaju negiranje genocida u Srebrenici, a demokratski svijet ga doživljava kao diktatora koji guši slobodu medija, gnuša se nevladinih organizacija i opozicije, a sada je i policajac Vulin, interpretator Vučićevih političkih kompozicija, otvorio novi front protiv njega. Previše je to i za razgoropađenog predsjednika Srbije, koji se ponaša kao da mu je more do koljena.

Kao jedno od prvih reagovanja na nebulozu “Srpski svet”, došao je prijedlog Nataše Kandić da međunarodna zajednica crvenom linijom podeblja granice postojećih balkanskih zemalja.

Očekivano najoštrije reakcije došle su iz Sarajeva “Šehidska krv i istina će očuvati BiH”, izjavio je tim povodom Bakir Izetbegović, dok je Šefik Džaferović svima koji atakuju na BiH zaprijetio da će na njoj “polomiti zube”. Nije ni to bogzna kako mudra politika, ali bolja ovdje očigledno ne postoji.

(slobodna-bosna.ba)