Neko je, po svemu sudeći, s pravom primijetio da polovina zemalja koje čine EU danas ne bi mogla ispuniti sve kriterijume za prijem u njeno društvo, pa nije čudo što se lideri siromašnog i zaostalog Zapadnog Balkana na kolokvijalnim ispitima u Bruxellesu tretiraju kao đaci iz magareće klupe.
Piše : Gojko Berić
Nedavna izjava Ursule von der Leyen, predsjednice Evropske komisije, da do širenja EU neće doći za dugi niz godina, te da se o tome više ne razmišlja, raspršila je sve iluzije o dobijanju datuma kad će ova ili ona zemlja moći otvoriti slavljenički šampanjac. Oglasio se i Miroslav Lajčak, rekavši da se u EU ne može ući tek tako i da, što se toga tiče, nikome neće biti dat nikakav popust.
Prošla su vremena kad su u to društvo na mala vrata ušle i zemlje poput Bugarske i Rumunije, za koje je nekadašnja Jugoslavija bila Amerika. Preko reda je ušla i Hrvatska iako nije provela neke od najvažnijih reformi, među kojima i reformu pravosuđa. Ti mali igrači su uvećali EU zahvaljujući isključivo političkim razlozima iza kojih je stajala Njemačka.
To je naknadno plaćeno nizom porodičnih svađa, različiti politički i drugi interesi sve više su potresali EU čineći je nestabilnom, pa je na njeno proširenje stavljena tačka. Nepopustljive zagovornike ovog prekretničkog stava predvodi francuski predsjednik Macron, koji nezadovoljnike podsjeća na testamentarnu poruku Roberta Schumana, oca Evropske unije i tadašnjeg francuskog ministra spoljnih poslova, da “Evropa neće biti napravljena odjednom, niti u cjelokupnoj izgradnji: biće napravljena konkretnim dostignućima koja stvaraju istinsku solidarnost”.
Kraljevski život
S te tačke gledišta nerealno je očekivati entuzijazam koji bi balkanske narode i njihove političke elite snažnije pokrenuo ka boljem dijelu Evrope. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, postoji neka anketa prema kojoj bi, u slučaju raspisivanja referenduma za članstvo u EU, 76 posto ispitanika među njenim građanima glasalo za ulazak. Ali čak i da te brojke prihvatimo kao odraz stvarnog raspoloženja stanovništva, pitanje je kako stvari stoje danas, nakon što nam je iz Bruxellesa poručeno da zaboravimo na proširenje EU u nekom od rokova koji djeluju privlačno i motivacijski.
Nama kojima su četverogodišnji krvavi rat i njegov nastavak “drugim sredstvima” oduzeli trideset godina života i od kojih se sada očekuje da u mukotrpnoj proceduri za članstvo u EU žrtvujemo još petnaest ili dvadeset godina, stvar je za koju ne možemo imati razumijevanja. Političari i ostali pripadnici “nove klase”, stvorene tokom ratne i postratne pljačkaške tranzicije, nemaju taj problem.
Oni nezasluženo i nekažnjeno žive kraljevski i, barem što se toga tiče, već odavno su sa obje noge u EU. Zato je Milorad Dodik bio iskren kad je nedavno, nakon još jednog kolokvijuma tročlanog Predsjedništva BiH u nekoj evropskoj učionici u Bruxellesu, izjavio da on i generacija političara kojoj pripada neće odvesti zemlju u obećano carstvo. Postoje i drugi razlozi za ovaj unaprijed promovirani neuspjeh. Srbija će, recimo, možda dovijeka ostati zarobljenik kosovskog mita, a Bosna i Hercegovina, ko zna dokle, zarobljenik neraščišćene ratne prošlosti i triju međusobno isključivih etničkih politika.
Zapad, međutim, ne razumije ni jedno, ni drugo, ni treće, a očekivanja balkanskih naroda smatra nerealnim. A naročito ne razumije činjenicu da tri naroda koja stoljećima žive u Bosni i Hercegovini ni 25 godina od završetka rata nisu u stanju da se dogovore ni o jednom od pitanja važnih kako za sadašnjost, tako i za budućnost zemlje.
Razmatrajući sudbinu svojih 14 prioriteta, domaće zadaće adresirane na Predsjedništvo BiH, Evropska unija je Dodika, Džaferovića i Komšića, a zapravo državu koju predstavljaju, ocijenila jedinicom iz predmeta vladavine prava, borbe protiv korupcije i rada pravosuđa. Hoće li ti najvažniji ispiti ikada biti položeni? Možda ako nekog dalekog dana na vlast na svim nivoima dođu ljudi koji nisu ništa ukrali i koji će ostati nekorumpirani
. Nije slučajno borba protiv korupcije u BiH još od prvog dana više ličila na parodiju nego na ozbiljan posao. Godinama je, u poluilegali, “radila” nekakva državna agencija zadužena da tu stvar tobože pokrene s mrtve tačke, a jedini čovjek koji je u njoj bio zaposlen, bio je njen direktor. Žalio se da ne samo što nema automobil već i da u skromnoj kancelariji živi bez sekretarice i telefona.
Međutim, najbizarniji događaj u ovoj neslavnoj priči desio se prije nešto više od mjesec, kada je u zvaničnoj posjeti BiH boravio Matthew Palmer, specijalni predstavnik SAD-a za Zapadni Balkan. Nakon Palmerovog sastanka sa predsjednikom Vijeća ministara i dvojicom entitetskih premijera, Fadil Novalić je rekao novinarima: “Pitali su nas oko čega želimo da nam pomognu SAD, mi smo rekli da su to evroatlantske integracije na vanjskom planu i borba protiv korupcije na domaćem.”
Novalić je, kako je nedavno procurilo u medijima, od prvoosumnjičenog postao prvooptuženi u aferi Respiratori, vjerovatno najsramotnijoj koja se u svijetu desila tokom pandemije koronavirusa. Premijer osumnjičen (optužen) za korupciju traži pomoć Amerike da mu pomogne u borbi protiv korupcije – to je moralni i intelektualni nivo naših političara.
Taj isti Palmer je, “istorijski sporazum” Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića o izborima u Mostaru nazvao “političkim podvigom”?! Zbog opstrukcije dviju vladajućih stranaka čiji su šefovi pomenuti lideri, Mostarci 12 godina nisu mogli izaći na izbore. A onda, jednog junskog dana ove godine, Izetbegović i Čović pružiše jedan drugome ruku i objaviše urbi et orbi da će izbori najzad biti održani!
Politički podvig?
Nije li se američki diplomata možda šalio kad je njihov dogovor nazvao “političkim podvigom”? Ili je samo ispao smiješan jer je bio krajnje nespretan? Kako god, on je ovom izjavom naše političke prvake sveo na razinu politički retardiranih tipova kojima izborne mandate velikodušno poklanjaju isto tako politički retardirani birači.
Tu možda leži odgovor na provokativno pitanje: Šta ovdašnje Srbe, Hrvate i Bošnjake nagoni da rade protiv vlastite države i protiv sebe? Većina ljudi zna da od EU nema boljeg mjesta za život, ali malo njih je spremno da godine i godine, čak i decenije, prožive u teškoj proceduri približavanja toj zajednici u kojoj, na primjer, Bugari zarađuju znatno manje od Nijemaca. Ali bolji život nisu samo visoke zarade. Ništa se ne može mjeriti sa životom u demokratskoj i pravno sređenoj zemlji u kojoj su ljudska prava mjerilo svega. A toga nema bez standarda koji važe u EU.
