Borac za ljudskost

4

Spašavao Bošnjake, borio se za ljudskost: Preminuo Pravednik svijeta Lazar Manojlović

BiH je od danas siromašnija za još jednog velikog, hrabrog i humanog čovjeka Lazara Manojlovića. Pravednik svijeta, koji je tokom rata spašavao Bošnjake od etničkog čišćenja rizikujući vlastiti život, preminuo je sinoć u Bijeljini nakon kraće bolesti.

Lazar Manojlović rođen je 1934. u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Tuzli srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Radio je kao učitelj i rukovodilac u oblasti prosvjete. Autor je više desetina publicističkih, novinarskih, stručnih i književnih radova, knjige “Učitelju s ljubavlju” i koautor knjige “Imam petlju”. Od brojnih nagrada čija je lista dugačka, ističemo samo jugoslovensko priznanje i nagradu Najdraži učitelj iz 1976. godine. Od 1994. godine radio je kao nezavisni novinar.

Kao direktor osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini 1992. odbio zahtjev onih koji su provodili etničko čišćenje da u školu idu djeca samo jedne etničke grupe, kao i da im preda spiskove ostale djece, te je odbio naredbu tadašnjih vlasti da otpusti nacionalno nepodobne nastavnike. Odbio je i da sruši spomenik u dvorištu škole narodnom heroju Drugog svjetskog rata Radojki Lakić, po kojoj je škola i dobila ime. Zbog svega navedenog je dobio i priznanje “Duško Kondor”.

Uspio je osloboditi nekoliko Bošnjaka iz logora u Batkoviću, ugrozivši svoje život. Istjerali su ga naoružani vojnici-čuvari logora. Zbog toga je 2008. godine dobio pečat grada Padove i u njegovu čast je posađena maslina u “Parku pravednika širom svijeta”, utemeljenom radi širenja kultura mira i čuvanja uspomene na hrabre ljude iz cijelog svijeta koji su se suprotstavili genocidima prošlog stoljeća.

Nosilac je jugoslovenske nagrade “Najdraži učitelj”, Ordena rada sa Srebrnim vijencem kojim ga je odlikovalo Predsjedništvo SFRJ, nagrade za životno djelo u pedagogiji “Dr. Vojislav Bakić”, i niza drugih priznanja.

Povodom njegove smrti oglasio se Jusuf Trbić, predsjednik Preporoda Bijeljina.

“U vremenu mraka i opšteg saginjanja, kad se moral ruši u prašinu a uspravni ostaju samo spomenici, ljudi nesavitljive kičme prava su rijetkost. Oni primaju na svoja ramena sve što drugi ne mogu, i ostaju zapamćeni kao baklje koje gore, i svijetle, da sačuvaju obrise ljudskog lica u tami koja sve obuzima. Jedan od takvih ljudi bio je Lazar Manojlović. (…)

Zapamtili su ga i gledaoci mnogih TV emisija, intervjua i reportaža, a pogotovo oni koji su prisustvovali promocijama i javnim tribinama bijeljinskog ‘Preporoda’. Znaju ga svi koji drže do morala i građanske hrabrosti, još od vremena kad se usprotivio bijeljinskim gospodarima zla i odbio da djecu dijeli po etničkoj pripadnosti i to rekao jasno i glasno pred kamerama britanske televizije, u vrijeme kad su glave padale ni za šta. Zatim je odbio da svojoj školi promijeni ime u ‘Sveti Sava’, pa je izbačen s posla i ostavljen, praktično, na ulici. Ali, nije zaćutao.

Pomagao je progonjenim ljudima koliko je mogao, a onda je perom i glasom počeo iznositi istinu koju niko drugi nije htio da kaže. Veliki Poljak Adam Mihnjik je svojevremeno rekao da je najveći stupanj patriotizma kad ste u stanju da se zastidite zbog svog naroda, svoje domovine. A tekst Lazara Manojlovića o Srebrenici pod naslovom ‘Stid me’ odjeknuo je kao da dolazi s drugog svijeta. Time je navukao na sebe bijes svih sljedbenika Radovana Karadžića, koji vladaju Republikom Srpskom i Srbijom, pa je proglašen za najvećeg srpskog izdajnika. Teško je i zamisliti šta sa sobom nosi takva osuda. Ali, Lazar Manojlović nikada nije sageo glavu. Naprotiv. (…)

Lazar Manojlović je svojim djelom i svojim uspravnim životom dao ljudsko lice ovom ružnom i teškom vremenu u kojem bi i stari Diogen teško mogao naći čovjeka. I ako postoji ličnost u mom životu, pred kojom treba ustati i iskazati bezrezervno poštovanje, to je, bez ikakve sumnje, ovaj neustrašivi čuvar istine. Proći će ovo olujno doba, jednoga dana, ali će ostati vrijednosti za koje se on borio ne štedeći sebe, ne savijajući se na vjetru, ne sklanjajući se pred olujom, ostaće slika jednog uspravnog života, kao svjetionik na nemirnom moru sutrašnjice.

Kad budući istraživači ovog našeg ružnog vremena budu pisali o Lazaru Manojloviću, riječ čovjek, uz njegovo ime, pisaće velikim slovom”, stoji u psimu Trbića.

Manojlović je autor brojnih stručnih, pedagoških i književnih radova, a bio je saradnik mnogih uglednih listova i časopisa, te objavio osam knjiga.

Stid me

I nakon jedanaest godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda srećem te ljudske aveti. I na ulici i na novinskim stranicama i na TV kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši koji su, držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič: Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na… A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvjeri, koji su činili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali. Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog zvjerinjaka, Pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana. Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?

A na sve to dođe dokumentarac o “Škorpionima”. Zvjeri u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstruozan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvjerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:

Od čega globus beži
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami ….

Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu. Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju taj krvavi srpski cunami da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da nad tim besprimjernim istrebljenjem jednog naroda ostanu vječno zamišljeni.

Stid me!

Uzimam Anatomiju ljudske destruktivnosti Eriha Froma, gdje lijepo piše: “… da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju …” Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi “ubojica”. Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada sam postane životinja, kad postane destruktivan.

Stid me!

Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njemu Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.

Stid me!

A veliki srpski naučnik i književnik Milan Kašanin ostavio je zapisane i ove redove:
“… Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onoga što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takva zver…”

Stid me!

Jedanaest godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jul 1995-11. jul 2006). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasejanoj grobovima i popločanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.

Stid me!

Lazar Manojlović

(klix.ba)