Većina pokušaja i aktivnosti u SAD-u ovih dana usmjerena je ka domaćoj javnosti, jer izbori su na jesen. Stoga će ultimativni dokaz da li je Dodik bio uspješan – biti u oktobru. U međuvremenu, značaj susreta i aktivnosti u Washingtonu tokom Molitvenog doručka moći će se provjeriti na tabeli fudbalske lige; ako Velež bude dobro stajao, nije mu predsjednik uzalud pohodio Washington.
Piše: Neven Anđelić
Dio globalne elite, možda drugi ili treći ešaloni, nedavno su posjetili SAD da bi prisustvovali Molitvenom doručku, godišnjoj manifestaciji gdje se nastoji izlobirati kod najmoćnijih nešto za svoju stvar. Ta stvar je obično zemlja iz koje se dolazi, ali nije uvijek obavezno tako.
Od nekoliko političara iz Bosne i Hercegovine, njih troje je u svojim objavama opisivalo samo jedan dio svoje države kao odrednicu odakle su. Svoje nezadovoljstvo, frustracije što ne mogu ostvariti ono što žele – secesiju, treći entitet, centralizovanu državu – bosanskohercegovački političari objašnjavaju kome god i kada god je bila prilika ili neprilika za to.
U Washingtonu je, ko god nije bio dovoljno brz da umakne, ili sa nedovoljno diplomatskih vještina da se izgovori za nedostatak vremena da sasluša nezadovoljnike iz Bosne i Hercegovine, završio u objavama na društvenim mrežama trojke iz Republike Srpske.
Nisu oni bili jedini u Washingtonu. Većina svjetskih država imala je ponekog svoga na Molitvenom doručku, ali nije previše političara na „prazan stomak“ započinjala sudbonosne teme o sopstvenoj naciji.
Ovdje se pojavljuje prvi terminološki problem.
U Washingtonu, na Zapadu generalno, termin nacije se često poistovjećuje sa pripadnošću državi. Dakle, Milorad Dodik i Željka Cvijanović su Bosanci. Ako se pitate da li je i koji Hercegovac mazao paštetu i pio čaj u glavnom gradu SAD-a, saznaćete da je predsjednik FK Velež bio tamo. U blizini je svakako bio jedan Amerikanac hercegovačkog porijekla – Max Primorac, koji je svojim izjavama u mnogočemu bio suglasan sa stavovima koje su Amerikanci slušali od Milorada Dodika.
Kršćanstvo je ugroženo, islam je opasnost, ne neophodno tim riječima, to su u principu poruke za američku elitu. Barem se kod kuće u BiH nastoji prikazati da je američka elita čula takve poruke. Međutim, upitno je koliko se većina njihovih sagovornika može opisati elitom. Oni najvažniji nisu baš bili dostupni čak niti samo za fotografisanje sa bosanskohercegovačkim putnicima. Možda nije nevažno da niko iz SDA nije bio tamo, ali jeste načelnik sarajevske opštine Stari grad koji nominalno pripada SDP-u.
Od nenacionalista, u Washingtonu je bila Sabina Ćudić, koja je sudjelovala na godišnjem samitu za slobodu vjeroispovijesti u Washingtonu. U izjavama nije se hvalila susretima sa vašingtonskim “brandovima” poput sekretara za odbranu, Hegsetha, kojeg su u svojim tvitovima i Dodik i Cvijanović opisivali kao neko s kim su se susreli, već ponudila sadržaj svojih aktivnosti „o ključnim pitanjima za budućnost Bosne i Hercegovine“, kako je opisala šta je radila.
Ova pažljivo sročena politička izjava u drugom je planu bosanskohercegovačkih medija, jer fokus je na polarizirajućim stavovima, i to je problem savremene politike, medija i društva, a posebno je radikalno izražen u BiH. Dobra vijest ne privlači pažnju, ne „otvara“ se na telefonu ili kompjuteru, a bez klikova nema ni reklama, dakle novca. Što gore, to je bolje – apsurdna je situacija savremenog svijeta.
Prije tri godine, kompletno Predsjedništvo BiH nazočilo je ovom događaju. Zajedno su, jedno do drugog, sjedili Cvijanović, Bećirović i Komšić. Tek su bili izabrani i nije bilo dovoljno vremena da se potpuno raziđu u stavovima, politikama i zajedničkim nastupima. Ove godine samo se članica borila „za svoju stvar“, svoju i nešto šire joj zajednice, ali svakako ne za Bosnu i Hercegovinu, u čijem predsjedništvu sjedi.
Još jedan apsurd.
Moguće je da je preostali dio državnog vrha uvidio da ovaj događaj i nije toliko bitan. Koristi se za lobiranje, što je vrh Republike Srpske nastojao uraditi, velika sredstva i energija su uloženi. Ovo nije iznenadni potez, jer postepeno se unajmljuje sve veći broj „zainteresovanih“ za stvar RS-a. Neke davno penzionisane diplomate, koje su dio službe provele ili se nekako drugačije očešale o BiH, dobro su plaćene da šapnu koju na uši moćnika koji nisu dostupni zvaničnom i nezvaničnom vrhu RS-a.
Paranoidni karakter administracije Donalda Trumpa pokušava se iskoristiti pa se sugestije o opasnosti po kršćanstvo u Bosni i Hercegovini plasiraju političarima koji su već iskazali sopstvenu islamofobiju. U situaciji kada se znatan dio stanovnika u BiH suočava sa pukim preživljivanjem, njihovi izabrani lideri prioritet daju politici identiteta, bazirajući je na netačnoj interpretaciji stvarnosti, tako se idealno uklapajući u modus operandi Bijele kuće. Istina i zvanične izjave ne moraju se podudarati.
Uspješnost ove cijele akcije trebala bi se mjeriti poređenjem ostvarenog sa originalnim željama. Kratko po okončanju „doručka“, zvaničnici SAD-a naglasili su bezbjednost i integritet BiH kao jedno od opredjeljenja američke administracije.
Ništa od secesije, dakle.
Ukoliko se uspješnost mjeri plasiranjem tema za buduće političke debate, onda tvrdnja o ugroženosti kršćana ima plodno tlo u sadašnjoj atmosferi Washingtona, ali i brojnih evropskih država. Za provjere ovdje nije bitna realnost, već percepcija onih koji imaju pristup mikrofonima vodećih medija.Najednom, BiH se počinje obilježavati kao potencijalno problematična, jer, bitno je podsjetiti, većina vodećih političara svijeta nema znanje, niti vremena i interesa da nauči šta se zbiva u BiH, dok god šira bezbjednost nije ugrožena.
Dodik je u ovom domenu bio uspješan, iako je lako moguće naknadno ukazati ne neosnovanost tvrdnji, i lopta je zakotrljana da bi se on lično nekako svrstao uz kamp Donalda Trumpa.
U uredništvu Financial Timesa su to primijetili i BiH, koja je rijetko na njihovim stupcima, ponovno je osvanula kao tema kroz lik i djelo Milorada Dodika. Ovaj ugledni i utjecajan list nije posvetio BiH nijednu temu od 2023. do marta 2025. godine, od kada su u vijestima i analizama bili Dodik dva puta i Srebrenica jednom, te intervju sa njim nakon vašingtonske ofanzive.
Nacionalne političke ambicije, uključujući i one secesionističke, već decenijama ovise i o dobroj volji i podršci Washingtona. Svojedobno je Franjo Tuđman, poput Dodika ovih dana, sve pokušao, uz velike lobističke izdatke, da se sretne sa američkim predsjednikom Bushom tokom posjete Washingtonu 1991.
Beogradska štampa je zlurado komentarisala da je Tuđman Busha čekao u WC-u Bijele kuće, pa su se tu rukovali uz prisustvo fotografa. U nekom zagrebačkom tisku to je interpretirano kao zvaničan susret, ali nigdje u Washingtonu to nije tako zabilježeno.
Dakle, većina pokušaja i aktivnosti u SAD-u ovih dana zapravo je usmjerena ka domaćoj javnosti, jer izbori su na jesen. Stoga će ultimativni dokaz da li je bivši zvanični lider RS-a (da li i danas nezvanični vođa?) bio uspješan – biti u oktobru.
U međuvremenu, značaj susreta i aktivnosti u Washingtonu tokom Molitvenog doručka moći će se provjeriti na tabeli fudbalske lige. Ako Velež bude dobro stajao, nije mu predsjednik uzalud pohodio Washington. Ili, to sve nema nikakve veze.
(valterportal.ba)
