Piše: Gojko Berić

Tematski gledano, naše današnje novine su reprint njihovih jučerašnjih izdanja, kao što će sutrašnje biti reprint ovih današnjih. To traje već deset ili petnaest godina, kao upečatljiv dokaz da je ovdje vrijeme gotovo stalo i da se stvarnost suštinski ne mijenja. Događaj dana ovog utorka bila je odluka Vijeća Evropske unije za opće poslove da se zaključi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom, sedam godina nakon što je već bio parafiran, da bi završio u ladicama briselske birokratije. Razlog je poznat – nespremnost naših političkih lidera da ispune uobičajene uslove koji prethode potpisivanju Sporazuma. Konačno je i to urađeno, pa su se urednici ovdašnjih dnevnih listova, koji su se na kioscima pojavili u srijedu ujutro, potrudili da tom događaju daju što privlačnije naslove. Evo nekih od njih: “Odškrinuta vrata EU”, “BiH ponovo u evropskom vozu”, “Prilika koja se ne propušta”, “Ovo je prvi korak ka EU”, “Ovo je povijesni događaj”, “Sada je sve do nas”… Ne zvuči li vam to više nego poznato, niste li takve i slične naslove pročitali već hiljadu puta? Nije li ovo hiljaditi put da nam Evropa šalje iste poruke kakve nam je poslala i ovog utorka: “Hitno počnite reforme”, “Odgovornost je na domaćim političarima”, “Dobili ste bjanko ček”, “Nema više jalovog usaglašavanja, sada provedite reforme”… Skromni su, dakle, izgledi da će vijest iz Luxembourga izazvati “ubrzanje vremena” i bitnije promjene na našoj političkoj sceni, što znači da će i medijski diskurs ostati manje-više isti – prilagođen etno-nacionalističkoj politici, jednoličan i dosadan.

Fraza prema kojoj je ta vijest “istorijska”, u svakom slučaju “najvažnija za BiH od početka njenih evropskih integracija”, gotovo da i ne dopire do naših ušiju, jer smo se sličnih parola zasitili preko svake mjere. Završavale su kao mamac sa jako kratkim rokom upotrebe. Front opstrukcije bio je suviše jak, tako da ne postoji stranka koja je participirala u vlasti a da se nije protivila ovoj ili onoj reformi. Opsjednuti skorojevićevskom pohlepom i privilegijama, domaći političari nisu imali želje da podmetnu leđa pod tako veliki teret kakav je teret tranzicije, niti je EU ikada imala strategiju za krizu u BiH. Provođenje njenog najnovijeg plana, poznatog kao njemačko-britanska inicijativa, tek očekuju tipično balkanska iskušenja – neusklađenost stavova i nekontrolisana potrošnja vremena.

U tome je objašnjenje naših civilizacijskih propusta i našeg gotovo četvrtstoljetnog zaostajanja za vremenom. A to se ne da nadoknaditi. Uništili su nas idioti, od nacionalističkih desničara do lažnih socijaldemokrata, koji ne samo što su prošli nekažnjeno već su mnogi od njih i danas na funkcijama ili su na indirektan način jako uticajni u vlasti. Njima nikako ne odgovara pravna država, jer se boje zatvora, a nisu motivirani ni za druge vrste reformi. Njihovoj tihoj opstrukciji naruku ide i EU, koja za članstvo BiH određuje deprimirajući rok od čak petnaest godina. Malo koji političar je spreman da igra na tu kartu, znajući da ni današnji dvadesetogodišnjaci ne žele da žrtvuju tolike godine svog života čekajući da Evropa jednog dana nagradi njihov tranzicijski zanos i trud. Koje su to onda nove snage, koji novi ljudi koji će prionuti na posao i početi izvlačiti kola iz blata? Ima nešto svježe krvi u Vijeću ministara, u federalnoj Vladi, kao i u sva tri parlamenta. Ali, to su ljudi koji su godinama bespogovorno podržavali svoje stranačke šefove i onda kad su ovi radili ono što nisu trebali raditi. Od njih im i danas zavisi karijera. Vladu čine ministri iz različitih stranaka i samo su formalno odgovorni premijeru. On može da ih smjenjuje, ali ako se tome protivi stranka čiji je ministar član, to može izazvati političku krizu, uključujući i ostavku vlade. Stranke imaju apsolutnu moć nad svojim kadrovima, od policije i pravosuđa, do Vojske, ministarstava, ambasadora, šefova klinika ili direktora javnih preduzeća.

Aktiviranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Valentin Inzko je uporedio sa znakom za početak maratonske trke. Naše političke garniture, uostalom, kao i cijelo društvo, mnogo puta su potvrdile da u teškom i složenom natjecanju zvanom tranzicija nemaju daha ni za najkraće pruge, one od, figurativno rečeno, sto ili dvjesta metara, a kamoli za maraton, čija je staza duga preko 42 kilometra. Inzko smatra da će za Bosnu i Hercegovinu prvi korak u toj maratonskoj trci biti i najvažniji. Radi se o usaglašavanju i definisanju modela tzv. mehanizma koordinacije, koji bi u narednim godinama trebalo da posluži da Bosna i Hercegovina s Evropskom unijom govori jednim glasom, koji bi artikulisao stavove Republike Srpske i Federacije BiH, kantona, Vijeća ministara i državnog Predsjedništva. Biće to teška prepreka za sve. Navidjelo su već izbila suprotstavljena mišljenja Mladena Ivanića i Milorada Dodika. Dok Ivanić smatra da je mehanizam koordinacije od presudnog značaja za budućnost Bosne i Hercegovine, Dodik i ovog puta iznosi svoje redukcionističke zahtjeve na račun države i njenih funkcija, tvrdeći kako pomenuti sistem koordinacije ugrožava interese i krnji “državnost” Republike Srpske.

Evropa je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća učinila neoprostive greške u svojoj politici prema našoj zemlji, prepustivši je agresiji Miloševićevog režima i potom mirno posmatrajući njen međuetnički pokolj, okončan genocidom u Srebrenici. Zbog toga je u više navrata ispoljila spremnost da joj progleda kroz prste, uložila je velika sredstva u njenu obnovu i pomogla joj na mnogo drugih načina, ali ni do danas nije našla odgovor na ključno pitanje: Kako dalje? Pitanje je da li je uvjerena i u efikasnost svoje najnovije odluke ili je podlegla preovlađujućem mišljenju da se Bosna i Hercegovina može umiriti samo tako što će biti uključena u veliku evropsku porodicu. Sve u svemu, što reče gospodin Inzko, visoki predstavnik praktično ugašenog OHR-a, Bosna i Hercegovina je na startu maratonske trke. Valjda će neko i to preživjeti i istrčati tu trku.

 

(oslobodjenje.ba)