Piše: Saud Grabčanović

Pad  Bosne i Hercegovine  pod  austrougarsku vlast Austrougarsko zaposjedanje teritorije Bosanskog vilajeta

 

Juna mjeseca 1878. godine  na Berlinskom kongresu su velike evropske sile poništile takozvani Sanstefanski mirovni ugovor kojeg su, nakon pobjede u ratu u martu te godine,  potpisale carska Rusija i Osmansko carstvo. Sanstefanskim mirovnim ugovorom poraženo Osmansko carstvo je trebalo izgubiti većinu svog tadašnjeg teritorija na Balkanskom poluotoku. Tim je mirovnim ugovorom trebala biti stvorena jedna nova i velika država Bugarska, a knjaževine Srbija i Crna Gora dobiti velika teritorijalna proširenja, dok je Bosna i Hercegovina trebalo da dobije nekakvu kvazi-autonomiju koju bi kontrolisali Srbija i Crna Gora. Ustvari, to bi u praksi predstavljalo okupaciju Bosne i Hercegovine od strane njenih istočnih susjeda i njenu podjelu. Ovakav razvoj događaja na Balkanu nikako nije odgovarao zapadnoevropskim imperijalističkim silama, posebno Austro-Ugarskoj koja je gajila teritorijalne aspiracije za zaposjedanje tih prostora, posebno Bosne i Hercegovine, kao i velikoj Britaniji koja je imala svoje planove na Bliskom istoku. Tako je Sanstefanski ugovor morao biti revidiran. Protiv njega su posebno protestovale Velika Britanija i Austro-Ugarska, kojima tada podjednako nije išlo u račun jačanje Rusije i njenog uticaja na Balkanu, a time i jačanje slovenstva uopšte. Austro-Ugarska je, pored aspiracija na BiH, baštinila i više stoljeća star habzburški osvajački projekat nazvan „Drang nacht Osten“  (njem.: prodor prema istoku). To je bio naziv za plan osvajanja i politiku širenja Habzburškog carstva prema istoku. U početku se  ovaj projekat odnosio samo na širenje Austrije na područja Balkana pod vlašću Osmanskog carstva. Sa povećavanjem vojne ,teritorijalne i ekonomske snage austrougarskog carstva rasli su i njegovi imperijalni apetiti. U 19.stoljeću ovaj je projekat nadrastao osvajanje samo cjelokupnog Balkanskog poluotoka, nego se  odnosio i na zaposjedanje  Bliskog i Srednjeg istoka preko Balkana, kojeg su Austrijanci planirali prethodno zaposjesti i okupirati. U želji da udovolje svojoj saveznici u Evropi, a u cilju dogovorene preraspodjele svjetskih kolonija između sebe, zapadnoevropske imperijalističke sile su odlučile da Rusiju prisile da odustane od Sanstefanskog mirovnog ugovora i da se održi Berlinski kongres na kojem će se riješiti tzv. „tursko pitanje“,  kao i pitanje odnosa i kolonijalnih aspiracija na Balkanu za duže vrijeme, čime bi se izbjegle tenzije izmađu zapadnih kolonijalnih velesila,  na jednoj strani, i carske Rusije na drugoj strani.

 

Odluke Berlinskog Kongresa

Berlinski kongres  je održan od 13. juna do 13. jula 1878. gdine u Berlinu, pod predsjedavanjem prvog kancelara ujedinjene Njemačke carevine Ota von Bizmarka. Taj je kongres za duže vrijeme odredio sudbinu naše domovine. Na Berlinskom kongresu je Rusija poslije dužeg opiranja popustila, pa je Sanstefanski ugovor poništen, a odlukama Berlinskog kongresa, između ostalog,  potpisnice sporazuma su dale „mandat“ Austro-Ugarskoj na 30. godina da uđe s vojskom u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom uspostave reda i mira, pošto osmanska vlast, navodno, nije bila u stanju da taj red uspostavi. Povod za ovakvu konstatciju zapadnih sila bila su tragična dešavanja u tzv. „Velikom bosanskom ustanku“ kojeg su svojom subverzivnom aktivnošću na teritoriji BiH izazvale Srbija i Crna Gora, a koji je počeo 1875. godine. U tom vještački izazvanom ratnom sukobu došlo je do velikog stradanja kršćanskog i ostalog civilnog stanovništva na teritoriji Bosanskog vilajeta i velikog egzodusa izbjeglica iz Bosanskog ejaleta u susjedne zemlje, posebno Austro-Ugarsku. Berlinski kongres 1878.g odine  odredio je sljedeće: „Pokrajine Bosnu i Hercegovinu ima Austro-Ugarska zaposjesti i njima upravljati. Budući da se austrougarska vlada ne želi baviti upravom novopazarskog Sandžaka, koji se između Srbije i Crne Gore prostire jugoistočnim pravcem do Mitrovice, ostat će osmanska porta ondje i nadalje u vlasti. Austro-Ugarska, da osigura opstanak nove političke države, kao i slobodu i sigurnost putova za komunikaciju, pridržava sebi ipak pravo držati posade te zaposjesti vojničke i trgovačke ceste u cijelom opsegu toga dijela staroga Bosanskog vilajeta. Zato pridržavaju sebi vlada austrougarska i turska, da će se o potankostima sporazumjeti.“

Tragični događaji koji su se tada odigrali u našoj zemlji  izazvali su  tzv: „Veliku istočnu krizu“. Ovaj tadašnji sukob nas veoma podsjeća na jedan puno kasnije vještački izazvani sukob u BiH, koji je takođe bio produkt hegemonističke i retrogradne velikosrpske ideologije. Pored vještački izazvanih sukoba između etničko –vjerskih  skupina u BiH, ovaj je novi ratni sukob bio potpomognut i direktnom vojnom agresijom Srbije i Crne gore na novonastalu republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. -1995. godine.

 

 Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine

Na osnovu dobijenog „mandata“ za okupaciju BiH, potkraj  jula  iste godine  austrougarska vojska, na čelu sa generalom Josipom Filipovićem, prešla je granice Bosne i Hercegovine i započela okupaciju njezine državne  teritorije. S obzirom na to da je osmanski sultan prihvatio takav razvoj događaja i povukao osmansku vojsku sa teritorije BiH, u Beču su 1878. godine očekivali da će njihove trupe ući u Bosnu i Hercegovinu paradnim korakom i uz vojničku muziku. U cilju brzog zaposjedanja teritorija susjedne države austrougarske  vlasti su na brzinu skupile nekoliko desetina hiljada vojnika,  pretežno Hrvata, Slovenaca i pripadnika drugih slovenskih naroda koji su slični bošnjačkom stanovništvu i govore sličnim jezikom. Austrougarska  vlast je ovo učinila kako bi se K&K monarhija lakovjernim Bošnjacima prikazala kao srodna i bliska država. Austrougarskoj vojsci, koja je brojala 82.000 vojnika i koja je krenula u okupaciju Bosne i Hercegovine, odmah nakon ulaska u zemlju žestoko su se suprostavile samoorganizovane bošnjačke snage u brojnosti od otprilike 40.000 ljudi. Kako je otpor okupaciji rastao, tako se  povećavao broj ustanika, pa je na kraju  broj austrougarskih vojnika angažovanih u borbama sa Bošnjacima bio oko 300.000! Glavne bošnjačke odbrambene snage koje su branile Sarajevo i centralnu Bosnu, uz određen broj pridruženih pravoslavaca,  predvodio je Salih Vilajetović zvani „Hadži Lojo“. Uprkos značajnom otporu bošnjačkog stanovništva u Posavini glavne austrougarske snage od 9.400 vojnika pod zapovjedništvom barona Josipa Filipovića veoma brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivši Banju Luku, Maglaj i Jajce. Nakon bitke kod Viteza u srednjoj Bosni, u kojoj su presudno porazile vojsku bosanskih muslimana, Filipovićeve snage su napale glavni grad Sarajevo, u kojemu je pružen žestok otpor. Sarajevo je u ruke austrougarskih trupa palo nakon dugih i krvavih borbi za svaku kuću u gradu. Nakon pada Sarajeva naglo je opao i moral branilaca u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine. Posebno se to odnosi na Tuzlu  i sjeveroistočnu Bosnu, gdje su ustanici pod vođstvom taslidžanskog muftije Vehbije Šemsekadića postigli značajne rezultate i do nogu porazili austrougarske trupe i prisilili ih na povlačenje. Nakon pada Sarajeva i ova regija ubrzo je bila okupirana, kao i preostali dijelovi Bosanske krajine i Hercegovine, kao  i Novopazarski sandžak. Tako su austrougarske trupe zauzele cijelu Bosnu i Hercegovinu. Iako je austrougarska vojska naišla na žestok otpor, uz pomoć oko 300.000 vojnika uspjela je kroz 76 bitaka osvojiti cijelu Bosnu i Hercegovinu. Procjenjuje se da je Austro-Ugarska izgubila oko 6.000 vojnika (946 poginulih, 3.980 ranjenih i 272 nestalih). Ustanička vojska, prema austrijskim procjenama, imala oko 93.000 boraca, dok se njihovi ukupni gubitci bili oko 15.000 boraca (poginuli, ranjeni i  nestali). Nakon tri mjeseca borbi sa ustanicima, Austro-Ugarska je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru nekadašnjeg Bosanskog pašaluka-vilajeta, uključujući i Novopazarski sandžak. Zbog  dogovora na Berlinskom kongresu o zadržavanju vrhovne sultanove vlasti, ali i zbog dualističkog ustroja Monarhije, Bosna i Hercegovina nije pripojena ni austrijskom ni ugarskom dijelu, nego je nad njom uspostavljena zajednička vlast, kondominij. Nova vlast je pretvorila Bosnu i Hercegovinu u protektorat. U Sarajevo, Tuzlu, Banju Luku i Mostar poslani su stručnjaci uglavnom iz Hrvatske, Česke, Poljske, Slovenije i drugih slovenskih zemalja, koji su znali naš jezik. Na čelu svega bio je hrvatski general u austrijskoj vojsci Josip Filipović, ali je uskoro smijenjen po nalogu iz Budimpešte, a Bosna i Hercegovina je podijeljena između Austrije i Ugarske kao kondominij. U austrougarskim planovima Novopazarski je sandžak bio tretiran kao dio Bosne i Hercegovine. Zbog odluke Berlinskog kongresa da taj dio Bosanskog vilajeta ostane pod vlašću sultana, Austro-Ugarska ga je morala napustiti i nije ga pripojila 1908. godine kada je anektirala Bosnu i Hercegovinu.

 

                                                                    (Nastaviće se)