Piše: Saud Grabčanović

Industrijalizacija za vrijeme Austrougarske i modernizacija BiH

Austro-Ugarska je nakon okupacije zatekla u BiH vema loše stanje u privredi i ekonomiji uopšte, te veliku bijedu i zaostalost njezinog stanovništva. Cijeli period austrugarske vladavine  obilježen je  uspješnom modernizacijom Bosne i Hercegovine (velika industrijalizacija, reforme u zdravstvu, školstvu i društvenim odnosima). To je  imalo za krajnji cilj zadržati BiH kao posebnu, samoodrživu upravnu jedinicu u okviru Austro-Ugarske, ali bez radikalnih poteza koji bi mogli poremetiti ravnotežu odnosa u Habsburškom carstvu.  Ono što je dosta kočilo brži razvoj zemlje u tom periodu  bila je opšta zaostalost. Ali, svakako je bila najfrapantnija nepismenost skoro cjelokupnog stanovništva tadašnje Bosne i Hercegovine. BiH je imala manje od 15% gradskog stanovnistva. Na selu je živjelo preko 85% stanovništva i približno 85.000 kmetovskih porodica, srpskih je bilo oko 60.000, a hrvatskih 25.000. Broj Bošnjaka kao kmetova bio je zanemariv. Ovi faktori, kao i socijalno-vjersko-nacionalni antagonizmi između etničkih skupina, kočili su provođenje i vrlo umjerenih reformi. Bosna i Hercegovina u vrijeme vladavine svog prvog namjesnika Mađara  Benjamina Kalaji-a (Kállay Béni ili Benjamin von Kállay)  doživjela je veliki napredak u privredno-kulturnom pogledu. Širom zemlje su se u vrijeme Kalaji-a i poslije njega otvarale: fabrike, rudnici, škole, banke, pošte, mostovi, bolnice, štamparije, apoteke, fabrike za preradu duhana, fabrike za preradu kože, fabrike za proizvodnju papira i kartona, sušionice šljiva i ostalog voća, pilane, hidro elektrane, gradske mini termo elektrane, parni mlinovi ciglane, kamenolomi, hoteli, vijećnice, razni javni objekti, novi moderni putevi, željezničke pruge i mostovi, vojne fabrike, vojne škole, vojne bolnice, kasarne i niz drugih javnih i civilnih objekata, pogona i ustanova .Okupacijom Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska je došla u posjed velikih prirodnih bogatstava naše zemlje, među kojima su prvo mjesto zauzimale stoljećima nedirnute šume koje su u to vrijeme pokrivale najveće dijelove naše zemlje. Pored toga, naša je zemlja raspolagala i skoro nedirnutim velikim rudnim bogatstvima. Željeznica je bila važna za izvoz glavnih proizvodnih grana tadašnje BiH: drvenih trupaca, proizvoda drvne industrije, duhana i proizvoda od duhana, papira, kože i proizvoda od nje, željezne rude, željeza i proizvoda od njega, eksploataciju uglja, raznih ruda te  kamene i prerađene ili „varene“ soli, pšenice , kikuruza, ječma ,sušenog i svježeg voća i stoke…. U Bosni i Hercegovini su za vrijeme 40-godišnje austrougarske vlasti otvoreni mnogi industrijski objekti, fabrike i rudnici. Njihov broj je tako veliki, da bi njihov spisak stao u veću knjigu, a njihovo nabrajanje bi bilo veće od ovog mog rada! Zato ću ovdje predstaviti samo neke najveće i najznačajnije rudnike, fabrike i privredne objekte podignute u vrijeme astrougarske vlasti na ovim prostorima.

Rudnici uglja: Zenica 1880.g., Kakanj 1898.g., Kreka 1885. g. ,Breza 1907. godine.

Rudnici željezne rude : Vareš 1891. god. i Ljubija 1916. godine.

Rudnici ruda ostalih metala: Semizovac–Čevljanovići 1881, rudnik mangana   Duboštica 1891- rudnik hroma i Sinjakovo 1890-rudnik zlata, Bakovići (Fojnica) 1885. – rudnik pirita i zlata, …

Solane : Žepče i Tuzla 1884. godine.

Od većih industrijskih kapaciteta u doba Austro-Ugarske su otvorene sljedeće fabrike :  željezare – Vareš 1891. i Zenica 1892.godine,                                                            drvna industrija – Dobrljin­­ 1883 -Otto Steinbeis“, Drvar 1892.- „Otto Steinbeis“, Zavidovići 1884.-„Eisler i Ortlieb“, Živinice 1904.- „Mortz Lisska“.

Prehrambena industrija: Sarajevska pivara (dograđena1881.god), pivara Tuzla 1884. – Erste dampf  braurei”, paromlin Sarajevo 1902, paromlin u Bijeljini 1882. – „Wannek“, šećerana u Usori 1893.godine.

Tekstilne fabrike: tkaonica ćilima Sarajevo 1888, tkaonica beza i vezionica Sarajevo 1890.godine..

Fabrike za preradu duhana: Sarajevo 1880., Mostar, Banja Luka 1888. i Travnik 1892.godine – proizvodila je i šibice .

Industrija celuloze i papira: Fabrika za proizvodnju papira Zenica 1885. -Von Mollenbruck“, Fabrika celuloze i papira Drvar 1903- „Paul Simonios“ i Fabrika papira Sarajevo.

Grafička industrija: Sarajevo i Mostar.

Građevinska industrija: Sarajevske ciglane 1882, ciglana Kreka -Tuzla 1885, Ciglana u Bijeljini 1888–„Dewald“, kamenolom u Bosanskom Novom 1893.godine.

Hemijska industrija: Fabrika amonijačne sode u Lukavcu 1893.-“Solvay-Werke”m.b.H,  Fabrika špirita i rafinerija Kreka Tuzla 1887/88. -„Alios Grauaug“,  Destilacija Teslić 1896.- Kesseler Trubertokrugs“ A.G. Kassel, Tvornica sapuna Sarajevo 1894. godine.

Ostala industrija: Elektroliza „Elektrobosna“ 1894.godine, prvi proizvođač kalcij-karbida u Evropi (drugi u svijetu), od 1908. godine i ferosilicija.

Industrija za preradu kože: Ašer Alkalaj- Sarajevo 1885. godine.

Hidroelektrane:   Jajce 1894, najveća hidroelektrana u jugoistočnoj Evropi, Trapisti-Banja Luka 1899, Bihać 1912, i  Hrid-Sarajevo 1918. godine.

Gradske električne centrale: Sarajevo 1895, Banja Luka 1899, Travnik 1910, Brčko 1899.,Bihać 1899, Bijeljina 1912, Bileća 1914, Zenica 1888.  Mostar 1912. godine.

Plinare: Sarajevo.

Prva BiH željezara u Varešu

Uz istražne radove na rudnicima željezne rude u okolini Vareša, koji su vršeni 1890. godine, uporedo su vršene i pripreme za izgradnju prve  željezare u Bosni i Hercegovini. Izvršena su hidro-snimanja na rijeci Stavnji, da se vidi da li će količina vode biti dovoljna za potrebe nove željezare, izgrađena je cesta duž same rijeke i trasirana je željeznička pruga koja je spojila rudnike sa topionicom, a samu željezaru sa Podlugovima i glavnim željezničkim pravcem. U Kralupima je pripremljen teren za izgradnju topionice. Iste godine sagrađena je direkcija te „šegrtska škola“ za potrebe Rudnika i počela je  izgradnja Vareš Majdana kao naselja. Godina 1890. zabilježena je kao godina izgradnje Vareške željezare, a 16. avgusta  1891. godine u pogon je bila puštena topionica i livnica u Varešu.Vareš tada već poprima odlike industrijskog grada, obuhvatajući: rudnike u Droškovcu, Pržićima i Breziku, transportnu infrastrukturu u vidu spuštaljki i pruge od rudnika do topionice, zatim četiri peći za prženje rude, visoku peć, livnicu sa jednom kupolnom peći, razna spremišta za rudu, ugalj, alat i drugo, te  vodovod za pitku, rashladnu i rezervnu vodu. radionice za kovače, stolare, modelare, kao i majdanska ognjišta na vodeni pogon u Dabravinama, zatim  upravnu zgradu, laboratorije i kancelarije, te stanove za državne radnike i službenike. Međutim, ova „džepna željezara” i za tadašnje evropske normative bila je veoma nerentabilna. Visoka peć nije nikako mogla zadovoljiti proizvodne potrebe, te je stalno prepravljana i povećavana. Godine 1895. osnovano je akcionarsko društvo „Vareška industrijska željezara“, sa zadatkom da u Varešu izgradi novu topionicu valjanog željeza sa modernom livnicom, zatim preuredi i modernizuje proizvodnju starih rudnika željezne rude, te da izgradi željezničku prugu Podlugovi – Vareš. Odmah zatim, 1896. godine, pristupilo se izgradnji nove visoke peći, izgrađena je i kalorična električna centrala, te željeznička pruga do Podlugova, kako bi se dobio spoj na glavnu željeznicu Metković – Brod, u dužini od 28 km. Također su povećane i dvije kupolne peći koje su izrađivale uglavnom cijevi, željezne peći i kotlove. Godine 1898. porušena je prva peć i sagrađena nova, te je u pogonu bilo ukupno sedam peći za prženje rude, koje su proizvodile 160 tona željeza. Godišnja potrošnja drvenog uglja u željezari Vareš bilježila je znatan rast, što je zahtijevalo sječu ogromne šumske drvene mase, koja je u pojedinim krajevima Bosne dovodila do ogoljavanja cijelih šumskih kompleksa. Ugalj iz suhe destilacije iz Teslića nije u potpunosti odgovarao tehnološkom procesu visokih peći u Varešu. Zbog ovoga se 1904. godine postepeno prelazi na dodavanje dijela koksa drvenom uglju, koji se iz godine u godinu povećavao. U Vareškoj željezari se potpuno prešlo na koks 1917. godine. Tako je i bosanskohercegovačka željezna industrija, mada sa zakašnjenjem u odnosu na evropsku proizvodnju, prešla na moderni način topljenja željezne rude i proizvodnju željeza i čelika. Sve do početka Prvog svjetskog rata  Željezara u Varešu je bila  jedan od značajnijih industrijskih centara naše zemlje. U tom je periodu željezara Vareš  prolazila kroz intenzivnu i kontinuiranu izgradnju i razvoj proizvodnih kapaciteta, kao i prateću izgradnju stambenih, komunalnih i drugih objekata njene infrastrukture.

 

Privredni rast u BiH

Godine 1912. i 1913. Bosna i Hercegovina imala je godišnji izvoz u vrijednosti od 28 miliona dolara i više od 65 000 industrijskih radnika. U mnogim je gradovima bilo i radnica (mahom kršćanki, ali je bilo i nešto muslimanki). U Sarajevu su, na primjer, muslimanke  radile u tvornici duhana i tkaonici ćilima.

 

Sindikalna borba i prvi štrajkovi radnika

Godine 1906. radnici u tvornici duhana u Sarajevu su organizovali štrajk zahtijevajući kraće radno vrijeme i bolje plate. Štrajk je okončan za pet dana, ali je sličnih štrajkova bilo kasnije i u drugim mjestima širom BiH.  U štrajku i demonstracijama radnika željezare u Zenici nekoliko je radnika bilo ubijeno. Ni taj štrajk nije snažnije uticao na državnu politiku, ali je rezultirao osnivanjem prvih  sindikata u mnogim industrijskim granama u BiH iduće godine. Generalni štrajk iz 1906. godine zauzima veoma važno mjesto u istoriji sindikalne borbe toga vremena u BiH.

                                                                                 (Nastaviće se)