Piše: Saud Grabčanović
Vjerske organizacije u BiH
Najdelikatniji zadatak za austrougarske vlasti bilo je postupanje s tri glavne vjerske zajednice. Vlasti su ih finansiranjem škola donekle pridobile za saradnju i ostvarile uticaj na njih. Preduzete su i mjere da se austrougarskim vlastima osigura uticaj na imenovanje velikodostojnika u svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici u BiH. Car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i Hercegovini, slično je pravo dobio i od pape da imenuje katoličke biskupe, dok su na drugoj strani, bosanskohercegovački muslimani predložili caru da se u Bosni osnuje njihova vjerska hijerarhija nezavisna od Istanbula. To je bilo postignuto 1882. godine tako što je car Franjo Josip imenovao prvog bosanskog reisul-ulemu (poglavara islamske vjerske zajednice) koji je bio na čelu četveročlanog medžlisa ili savjetodavnog vijeća. Prvi BiH reisul-ulema izabran je u decembru 1882. godine, zvao se je Mustafa – Hilmi ef. Hadžiomerović. Od sve tri glavne vjerske organizacije Katolička se crkva ponajviše razvijala i mijenjala. Franjevci su izgubili svoj monopol jer su se pojavili isusovci. Osnovana su dva sjemeništa u kojima su predavali isusovci. Katolička je crkva bila aktivnija nego ikad u svojoj istoriji u Bosni i Hercegovini. Ali, vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski katolici postanu privilegovana zajednica. Njihova oprezna vjerska politika je ostavila snažan utisak na Williama Millera, koji je 1898. godine zapisao: „Rimokatolici… koji su dugo očekivali pomoć od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katoličke sile, pomalo su razočarani što oni, koji čine nešto više od jedne petine naroda, ne mogu nastupati kao “glavni partner” aktuelne vlasti. Po mom mišljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja austrougarske vlasti s različitim konfesijama u BiH od same činjenice da ima takvih razočarenja.“ Americki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je sličan utisak jednakog postupanja sa svima: “Članovi različitih vjeroispovijesti druže se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi iskazujući uzajamno poštovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i pošteno sude, pravda je zajamčena svakom građaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i društveni položaj.” Ipak, vjerski interesi pomješani sa državno-političkim interesima naših istočnih susjeda još uvijek su pravili probleme u našoj zemlji.
Aneksija Bosne i Hercegovine i aneksiona kriza
Iako je Austro-Ugarska 1878. godine ušla u Bosnu i Hercegovinu tobože samo radi uspostave reda i mira, bilo je odmah jasno da će se ta teritorijalna okupacija prije ili poslije pretvoriti u aneksiju . Godine 1908. kada je istekao „mandat“ za uspostavljanje reda, Austro-Ugarska je trebala prema Berlinskom ugovoru napustiti BiH i povući se iz nje. Ne poštujući međunarodni sporazum iz Berlina kojeg je i sama potpisala, Austrougarska caravina se te godine odlučila da anektira BiH, znači da je jednostavno formalno-pravno prisajedini kao svoju pokrajinu. Prvih dana avgusta 1908. godine kancelar Aehrenthal je dobio carevo dopuštenje da sa zajedničkim ministrima pripremi aneksiju. Jedino je trebalo pripaziti kome će se Bosna i Hercegovina pripojiti. Ako bi se pripojila austrijskom ili ugarskom dijelu, došlo bi do velike krize u samoj Monarhiji. Zbog toga je jedino rješenje bilo da se Bosna i Hercegovina anektira kao posebno područje pod upravom cijele Monarhije, tj. kao Reichsland. Pitanje aneksije odlučeno je 19. avgusta 1908. godine na sjednici Zajedničkog ministarskog savjeta. Aehrenthal je, kao i do sada, aneksiju pravdao potrebom uvođenja ustava u Bosni i Hercegovini nakon mladoturske revolucije, zato što Austro-Ugarska drukčije ne bi mogla opravdati aneksiju i time ostvariti svoje ciljeve na tom području. Nakon što je napisana proklamacija o aneksiji, car Franjo Josip ju je potpisao u Budimpešti 5. oktobra 1908. godine – ovaj se datum uzima kao formalno objavljivanje aneksije. Aneksija je u Sarajevu javno objavljena dva dana kasnije, 7.oktobra 1908. godine. Ovom aneksijom je konačno ukinuta bilo kakva formalna pravno-politička vlast Osmanskog carstva nad našom zemljom i ona je postala pokrajinom K&K monarhije. I zapadne sile su nastojale „dati“ teritoriju BiH kao kompenzaciju Austrougarskoj monarhiji za odustajanje od posjeda u Italiji. Uzevši kao izgovor mladoturski pokret u Osmanskom carstvu, Austro-Ugarska je 1908. godine odlučila proglasiti aneksiju Bosne i Hercegovine. Ovim je činom Bosna i Hercegovina prestala biti samo protektorat i potpuno je bila inkorporirana u teritoriju Austro-Ugarske. Prestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand nije želio aneksiju zato što se plašio sukoba s Rusijom zbog Srbije, što bi na duge staze moglo ugroziti samu dinastiju, ali je mišljenje cara Franje Josipa bilo drugačije. Na ovaj je način službeno – na papiru prestala osmanska vladavina koja je u Bosni i Hercegovini trajala oko 445 godina. Ovaj potez Austro-Ugarske i nepoštivanje međunarodnih sporazuma odmah su izazvavali tzv. „aneksionu krizu“ koja se reflektovala na zahlađenje odnosa između dojučerašnjih evropskih saveznika, među kojima je do tada vladao „džentlmenski“ sporazum o podjeli interesnih sfera i kolonija. Posebno je došlo do zaoštravanja odnosa između Austrougarske monarhije i Ruskog carstva, a takođe su zahladnjeli odnosi K&K monarhije sa Francuskom i Engleskom, dok je, na drugoj strani, ojačalo prijateljstvo sa prirodnim saveznikom-carevinom Njemačkom. Engleska, Francuska i Rusija tražile su da se organizuje konferencija kako bi se raspravilo o ovom kršenju Berlinskog ugovora. Naravno, Austro-Ugarska na to nije pristala, a imala je i podršku Njemačke. U doba aneksione krize, koja je predstavljala uvod u Prvi svjetski rat, izazvana je vrlo velika napetost na Balkanu. Ta napetost je bila uzrokovana neostvarenim imperijalnim pretenzijama kraljevina Srbije i Crne gore na teritoriju države BiH, koje su ovom aneksijom postale“sanak pusti“. Svoje imperijalističke pretenzije na susjednu državu posebno je srpsko vođstvo toga vremena opravdaval istim argumentima kao i u današnje vrijeme: velikim udjelom Srba u stanovništvu naše države. Ove napetosti na Balkanu uzrokovane teritorijalnim pretenzijama na državu BiH dovele su do verbalnog sukoba dvaju blokova: njemačko-austrougarskog i rusko-srbijanskog. Nekoliko godina kasnije to će biti i povodom otvorenih ratnih sukoba ovih blokova. Nakon aneksije, u Bosni i Hercegovini dolazi do ubrzane demokratizacije društva i stvaranja političkih partija i višestranačkog sistema. Godine 1910. u BiH je uveden normalan politički život i počeo je rad Sabora Bosne i Hercegovine kao najvišeg državnog organa, državnog parlamenta. Ove pozitivne demokratske procese u Bosni i Hercegovini je zauvijek zaustavio tragični sarajevski atentat 28. juna 1914. godine, koji bio povod Prvom svjetskom ratu.
Prodaja Bosne i Hercegovine i austrougarsko obeštećenje sultanu
Prema dokumentu kojeg sam pronašao u Austrijskom državnom arhivu :“ Protocol betwen Austria-Hungary and Turkey Signed February 26. 1909.“, Austro-Ugarska je, po međunarodnim zakonima koji su tada vladali, morala obeštetiti Osmansko carstvo kao ranijeg zakonitog, formalno-pravnog vlasnika naše zemlje. Nakon dugih pregovora Austro-Ugarska je 29. februra 1909. godine postigla dogovor sa predstavnicima Osmanskog carstva o isplati 2,5 miliona osmanskih lira (osmanska 1lira = 1funta, po zlatnom standardu), što je iznosilo 54 miliona austrougarskih kruna u zlatu, kao naknadu sultanu za aneksiju Bosne i Hercegovine, čija je površina 51.197 km². Prema zlatnom standardu, koji je u to vrijeme vrijedio za austrougarsku krunu : 1 kg zlata = 3280 Kr, proizilazi: 54.000.000 Kr./3 280 Kr. = 16 463 kg zlata. Znači, Austro-Ugarska je sultanu za našu zemlju platila oko 16,5 tona zlata, a narod u BiH tada niko ni za šta nije pitao! Taj je iznos bio nekoliko puta veći od iznosa koji su SAD 1867. godine platile ruskom caru Aleksandru II za Aljasku, čija površina iznosi : 1.718.000 km²! Austro-Ugarska je Osmanskom carstvu platila malo veći iznos za kupovinu Bosne i Hercegovine nego što su 1803. godine SAD platile za Francusku Luizijanu francuskom caru Napoleonu Bonaparti, čija površina duplo veća od površine BiH i iznosi: 135.658 km². Osmanskom carstvu je vraćen samo Novopazarski sandžak. Osmansko Carstvo i njegov sultan su tako, po drugi put u veoma kratkom roku, prodali Bošnjake zajedno sa njihovom zemljom, za zlato. Prvi su put to učinili 1862. godine, kada su, prema sporazumu postignutom u Kanlidži, prodali nesretne Bošnjake i njihovu zemlju u Srbiji srpskom knjazu. Odmah nakon proglašenja aneksije proglašen je ustav BiH kao pokrajine K&K monarhije a 1910. osnovan je i Sabor Bosne i Hercegovine. Sabor Bosne i Hercegovine nije bio samostalan, nego je sve svoje zaključke morao podnositi na odobrenje austrijskim i ugarskim vlastima, što pokazuje da je i dalje djelovao austrijsko-mađarski kondominij. Nakon prodaje naše zemlje i aneksije koja je uslijedila te 1908. godine, dolazi do tzv. Aneksione krize. Aneksija Bosne i Hercegovine izazvala je proteste Srba i Bošnjaka-muslimana, dok su je Hrvati podržavali. Uslijedili su oštri protesti i istupi od strane susjedih država Srbije i Crne Gore, koje su prijetile ratom tvrdeći da je BiH nacionalno srpska zemlja i pripada njima. Naime, srpski političari, prema velikosrpskoj teoriji, tvrdili su kako su svi katolici i muslimani koji govore štokavskim narječjem ustvari porijeklom Srbi. Kraljevine Srbiju i Crnu Goru je 1908. godine smirila Rusija, kao njihov zaštitnik, pošto nije bila spremna rat.Tako je aneksiona kriza oko BiH riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obračun aktera ipak nastavljene. Aneksija Bosne i Hercegovine je izazvala procese koji će nešto kasnije dovesti i do Prvog svjetskog rata. Kao reakcija na aneksiju BiH te je godine u Beogradu osnovana teroristička organizacija „Ujedinjenje ili smrt“ (poznato i kao Crna ruka), koju su, sa znanjem kralja Petra I, stvorili oficiri Kraljevine Srbije. Glavni zadatak ovih terorista je bio da subverzivnim aktivnostima, ubistvima i atentatima podrivaju i destabiliziraju austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini.
(Nastaviće se)
