ESTETSKO NA SLIKAMA ĆAZIMA SARAJLIĆA

Piše: Atif Kujundžić

Suvremeni estetičari ukazuju na mnogo toga do čega smo u estetskom smislu držali, a što više nema isto značenje i smisao u likovnim umjetnostima, a da su neki principi kao skladnost, uravnoteženost, dopadljivost – već zastarjeli, ali i da to ne znači kako više uopće nemaju značaj i kako su izlišni na slikama /Đ. Dorfles/. Naprotiv, još su obavezniji i više podrazumijevajući i neizbježniji u ukupnom estetskom dojmu koji uvidom u djelo dosežemo iz sloja u sloj, doživljavajući lapidarnost kao spoznajni put. Ambijent je slojevit i karaktrističan pojam. Ispunjen ljudskim likovima, ambijent je nakrcan značenjima i smislovima, takoreći prenapučen. Ćazim Sarajlić slika za jedno vrijeme i društvo karakterističan ambijent druge polovice XX stoljeća. Danas možemo, makar i djelomično ponovljeno reći, da nije Ćazima Sarajlića životni ambijent i ljudi srednjega sloja u Tuzli, ostao bi zajedno sa svojim žiteljima nenaslikan zauvijek.

U tuzlanskoj likovnoj umjetničkoj obitelji, Ćazim Sarajlić /1948./ je novija, mlađa i uistinu specifična pojava. Počeo je slikati u sekciji profesora Mevludina Ekmečića u osnovnoj školi na Pazaru i još tada, kao član likovne sekcije raditi na prikupljanju likovnih sostvarenja poznatih jugoslavenskih likovnih umjetnika radi formiranja Galerije jugoslavenskog portreta u Tuzli. Osim akademskog slikara Mevludina Ekmečića koji je Akademiju likovnih umjetnosti završio u Zagrebu, ideju je svesrdno podržavao i protežirao na najvišim mjestima i iznimno ugledan i utjecajan akademski slikar i revolucionar Ismet Mujezinović koji je Akademiju likovnih umjetnosti kao Napretkov stipendist također završio u Zagrebu.

Poslije završene Gimnazije u Tuzli, Ćazim Sarajlić je otišao u Beograd na studij filozofije i povijesti umjetnosti, da bi po povratku u Tuzlu radio kao kustos u Galeriji jugoslavenskog portreta i u svojstvu kustosa i direktora Galerije u istoj proveo cijeli svoj radni vijek. /U vremenu od 1987. do 1990. godine vršio je i dužnost direktora Tuzlafilma, a bio je i direktor Prvog međunarodnog festivala kratkometražnih i dugometražnih filmova u Tuzli. Sve vrijeme, bavio se esejistikom i likovnom kritikom. Tekstove objavljuje u Frontu slobode, Radio Tuzli, Odjeku, Oku i    Oslobođenju. Slikarstvo je imao na umu, ali nije želio slikati to što svi slikaju oponašajući poznato, mogo puta rabljeno i izlizano.

Međutim, Sarajlićev boravak u Beogradu tokom prve polovice sedamdesetih XX stoljeća, od izuzetnog je značaja upravo zbog onovremene opće eskalacije fenomenologijskih umjetničkih intencija naglašeno postmodernističke provenijencije u životu, kulturi i umjetnosti. Beograd je upravo postajao prvi milionski grad na Balkanskom poluotoku i najveće centrište susretanja nacija, konfesija, kultura, umjetnosti i njihovog međusobnog prožimanja i međusobnih komuniciranja. Sarajlić je osjećao i doživljavao taj puls koji konstruira novu vizualizaciju i estetiku socijalnog ambijenta i sociološkog predznaka u svijetu koji je zaživio punim plućima, u svijetu koji se međusobno gledao i želio da se vidi i u umjetnosti, na filmu, televiziji, u skulpturi i slici.

Cazim-S-slika-2

Došavši u Tuzlu i Galeriju jugoslavenskog portreta, Sarajlić se susreo s mnoštvom umjetničkih likova i pojava iz cijeloga svijeta u neposrednom galerijskom radu koji je zahtijevao pedantno osobno unošenje u svaku umjetninu i pojavu. Kao kustos, morao je imati odgovor na svako pitanje rada sa umjetnicima i umjetninama. U nizu godina /sam je počeo slikati tek u petom desetljeću svoga života/ rad u Galeriji jugoslavenskog portreta Tuzla bio je nezamjenjivo, dragocjeno, nimalo jednostavno ali veliko iskustvo, jer   Galerija je njegovala visoke kriterijume i intenzivnu izdavačku djelatnost, vodila evidencije, izdavala kataloge i monografije među kojima se izdvaja momnumentalna monografija Ismet Mujezinović – djelo, do tada neviđeno u nas. Osim svega, Galerija jugoslavenskog portreta stupila je u komunikaciju sa svjetski poznatim imenima: Kristianom Krekovićem /rođen kod Gradačca živio u Peruu i Palma de Malorci/ i Jamesom Haimom Pintom /rođen u Bijeljini, živio u Mexicuinače, jednim od najvažnijih slikara muralista u svijetu/, čiji je legat ustanovila po njegovoj želji, a uz pomoć njegove obitelji /jer je J. H. Pinto u međuvremenu umro/.

S vremenom, osim Salona 13, Galerija je napravila stalnu postavku djela Ismeta Mujezinovića, a u njegovoj kući ustanovila Međunarodni atelier Ismet Mujezinović i bez predaha gurala Internacionalni bijenalni festival portreta i grafike – diljem svijeta poznat, ugledan i visoko ocjenjivan INTERBIFEP. Istovremeno je detaljno istražen život i djelo Franje Ledera i Dragiše Trifkovića.

Dakako, riječ je i o istraživanju i praćenju drugih brojnih lokalnih likovnih pojava i umjetnina, sve se to sadržajno, likovno i estetski desetljećima taložilo u životu i iskustvu Ćazima Sarajlića, prije nego je i sam počeo slikati historiju iluzija, kako ponekad možemo nazvati slikarstvo. Ćazim Sarajlić nije izbjegavao krajnje osobnu recepciju svijeta iz okruženja.

Intenzivno se bavio likovnom kritikom, posebno pisanjem tekstova za otvaranje izložbi, kataloge i monografije. Objavio je knjigu kolumnističkih tekstova Vrt glinenih golubova oporo ironizirajući stvarnost koja je već pomjerila graničnike i zanemarila orijentire, iznimno dragocjenu, uistinu lijepu knjigu monografskog tipa povodom četrdesetogodišnjice organiziranja i rada Galerije jugoslavenskog portreta, koja je u međuvremenu preimenovana u Međunarodnu galeriju portreta Tuzla: Likovne bilješke – ogledi, prikazi, kritike, 2008. godine.

Bilo je nemalo iznenađenje, pravi likovno estetski šok kada je Ćazim Sarajlić priredio svoju prvu izložbu slika u Galeriji Franjevačkog samostana Svetih Petra i Pavla u Tuzli, 1996. godine, a ubrzo potom i u Domu Armije BiH. Mnogo je građana koji su se čudili i obradovali, ali ih je većina taj događaj doživjela kao vanredan i pozitivan kulturnoumjetnički incident visokog sadržajnog i estetskog kvaliteta. Bio je drugačiji i stvaran i kad je čino nadrealistički iskorak, i kad je ulazio u apstrakciju kao osobnu unutrašnjost.

Međutim, Sarajlić je intenivno nastavio slikati, ići na studijska putovanja i likovne kolonije od Francuske do Njemačke, Italije, Mađarske, Austrije, Makedonije, Bugarske, Malezije i tako slikarski rasti od izložbe do izložbe i bivati sve značajnije slikarsko ime koje na sebe skreće pažnju i koje se s uvažavanjem izgovara kad god se pomene Tuzla. Odlikovan je ordenom Viteza za umjetnost i knjževnost Ministarstva za kulturu i komunikacije Republike Francuske /Legija časti/.

I, mada Tuzla ima nedvosmislenu slikarsku tradiciju koju su stvorili iznimno značajni slikari i za širi likovni ambijent od Tuzle i Bosne i Hercegovine, od Đorđa Mihajlovića, Adele Behr Vukić, Todora Švrakića, Ismeta Mujezinovića, Mensura Meme Derviševića, Franje Ledera, Kristiana Krekovića, Koste Hakmana, Dragiše Trifkovića, Mevludina Ekmečića, Arndt Tscheplin Evalda, Babić Milice, Danka Vladimira, Nusreta Hrvanovića, Begana Turbića, Nezira Čorbića, Mustafe Pašića, Ismeta Hrvanovića, Srećka Galića, Pere Jelisića, Miloša Lysoneka, Ragiba Lubovca, Mirona Makaneca, Milana Martinovića, Ante Matkovića, Seada Musića, Zdravka Novaka, Save Popovića Ivanova, Sretena Stojanovića, Mihaila Timšišina, Predraga Omerkića, Stevana Tonkovića, Šahzudina Zubčevića, Ante Matkovića, Sretena Stojanovića, Save Popovića, etc. Ćazim Sarajlić je isprve postao značajno slikarsko ime i slikar drugačiji od već poznate tuzlanske likovne plejade i matrice, sam, svoj i originalan, očito u ekspanziji svoga dara i inventivne potencije.

Ustvari, bilo bi dobro zapaziti kako slikarska pojava Ćazima Sarajlića učvršćuje i bitno dopunjava karakterističan tuzlanski likovni znak koji fenomenologijski emanira iz ambijenta u kojem ljudi žive i djeluju. Tuzla je grad ugljena i soli, crnih i bijelih rudara. Tuzla ima dokaze o najvišem stepenu čovjekove nebrige i sebičnosti prema okolišu, jer je izluživanjem kamene soli izazvala, ponajvećma u najstarijem dijelu grada /stara jezgra/ fenomen tonjenja i urušavanja urbanog dijela grada neviđenih i nedovršenih razmjera. Tuzla je jedno od najstarijih poznatih naselja na Balkanu. Etc. Ali, u tom ambijentu žive ljudi sa svojim malim životima, djecom i roditeljima, tugama i ljubavima, zavjesama i kanabetima, komadima starog istrošenog namještaja, neravnim i bijelo okrečenim zidovima, malim prozorima kroz koje izlaze pogledom i srcem u čeznuće i nedogled svojih želja i ljubavi. Topla i udobna sjedišta i ležaji, tople boje presvlaka i odjeće.

Dakle, Ćazim Sarajlić u akceptiranom ambijentu i njemu ostavljenom vremenu artikulira sasvim novu logiku promatranja ambijenta, stvari i ljudskih pojava u njemu, evidentiranja tematskomotivskih cjelina, odnosa prema likovnoj umjetnosti i dakako – likovnoj estetici koju je prethodno bilo vrlo teško registrirati u pojedinačnim djelima likovnih umjetnika, jer je kao spiritus movens nastajanja likovnoga djela, bila isuviše raspeta između najopćenitijih vanjskih likovnih utjecaja i osobnih iskustava i uistinu kompliciranih tematskomotivskih poticaja i vizualizacije u konkretnom tuzlanskom likovnom prostoru. Ćazim Sarajlić razotkriva mnoge tajen nama bliskih interijera iza zidova iza kojih se mirno živi i tiho umire, bezglasno najbolje rečeno. Ćazim je ovaplotio – na slici donio prostor u kojem se tiho i bolno mogla izviti sevdalinka i čuti tih, ali opor muški glas. Ispred kuće je grožđe, oko kapije se vije loza. Voćke sa bijelo okrečenim stablima i trava do gležanja.

Osim svega, prethodno herojsko vrijeme u slikarstvu bilo je nenaklonjeno malim temama i običnim ljudima, to je bilo vrijeme heroike koje je slikarski pratilo značajne ljude iz vremena Drugog svjetskog rata i poslijeratne izgradnje i njemu pripadajuće događaje, radničku klasu i velike graditeljske poduhvate, ali i čuđenje koje su izražavale naše širom otvorene oči pred svijetom, etc.

Čak je i Galerija jugoslavenskog portreta Tuzla tome dala svoj obol, što je vidljivo već u njezinom prvobitnom nazivu, a potom u seriji portreta Josipa Broza Tita koje su naslikali najpoznatiji jugoslavenski slikari boraveći sa Josipom Brozom Titom neko vrijeme u Bugojnu. Portreti Josipa Broza Tita objedinjeni su impresivnom knjigom reprodukcija njegovih slika.

Pitanje i problem estetike na svojim slikama, Ćazim Sarajlić riješio je u startu opredjeljujući se za klasična slikarska sredstva: krajnju plošnost slikarskog prikaza karakterističnu za ovu umjetnost, jasnost crteža i kompozicije koju nosi, čist kolorit kao izražajno sredstvo, a tematsko i motivski naslonjen na raniju nenaslikanost ovovremenosti svoga življenja i slikanje građanske klase koja je odrastala u drugoj polovici XX stoljeća, kada je ulazila u svoju punu zrelost i zračila energiju ljudi zadovoljnih svojim životom i svjesnih sebe i svojih vrijednosti, životnog ambijenta koji su sami stvorili odgovarajući na zahtjeve svoga vremena. Ćazim Sarajlić se okrenuo u sebi bliskom običnom čovjeku, kojizna sve tajne jednoga života koji je bio tu, sa strane.

Kad se osvrnuo oko sebe i potražio značajniju osobu, naslikao je desetak portreta inteligentnog i talentiranog Tuzlaka, svjetski uglednog pisca Meše Selimovića. Naglašena oblina i veličina lobanje visokog čela, skoncentriran pogled iza naočara, ispijeno lice i asteničan grudni koš – sve što sugerira dar i inteligenciju, samozatajnost, koja je donijela svjetski značajnog romanopisca. Ove Sarajlićeve slike imaju na adornovski način puni sadržaj estetičkog bića kao filozofske discipline, ali korespondiraju s filozofijom lijepog i umnog u filozofiji na način tipičan za Hegela i Šelinga /Schellinga/ u što ulazi i sama mogućnost i čin otkrića umjetničkog kao pokretača. /Inače, sam pojam lijepog ne daje nikakvu predstavu o životu kao takvom, jer, estetika je u filosofskom smislu riječi najneposrednije orijentirana na istraživanje suštine umjetnosti/ mada još nikada nije uspjela odgovoriti na pitanje: šta je umjetnost*.

U tom, kako rekosmo slikarskom plošnom obojenom nivou, slike Ćazima Sarajlića osim s estetskim, komuniciraju sociološkim impulsima prema ambijentu u kojem su nastale, pa tako i u sociološkom smislu estetičkim ishodima. Naime, nekad se estetika zatvarala u niz neprobojnih filozofskih sistema, a danas se otvara prema drugim naukama jer je mudro uočeno kako to ne šteti sociologiji ili psihologiji, semiologiji i drugim naukama, naprotiv, pokazuje se otvorenom i za druge i drugačije argumente i kombiniranja, pa se međusobno potvrđuju i zajedno uzdižu do nivoa koji same i pojedinačno nisu dosezale. S nedvosmislenim osjećanjem da se likovno i slikarski može produbljeno estetički i psihološki progovoriti, kod Sarajlića nailazimo na iznureno lice starije osobe u istoj visini s oblim koljenima i zategnutom kožom na nogama mlade žene. Riječ je o dva motiva i akcenta koji progovaraju o istoj temi: čovjekovoj prolaznosti koju naglašavaju staro i iznureno lice /ispražnjeno od svega osim od izraza bliske smrti/ i obla koljena, dio butina, bijele čizme, koje zovu u produžetak života. Zbog blizine smrti ni jedna ni druga osoba nisu svjesne značenja i smisla koji zajedno tvore, ali slikar itekako jeste.

Dakle, prethodni prizor kao isječak iz života itekako ima sociološki karakter, ali estetički ima sebi svojstven znak koji ne remeti smisao opće ili filosofske estetike ili u smisao i područje sociologije umjetnosti koja bi posredstvom umjetnosti došla do novih saznanja o društvu, a slika Ćazima Sarajlića donosi samo dio intime koju dvije osobe na slici nesvjesno nude na uvid.

Tople, narandžaste boje tijela, odjeće i predmeta dovedene do patiniranih vrijednosti, naglašen crtež mladog i oblog koljena, ruke koja pridiže glavu starije osobe, iznosi na svjetlo izblijedjelo čelo i oči na licu osobe koja s približava kraju i naglašenu oblinu tamnopute ruke mlade žene čije lice nije ni ušlo u sliku. Ali, tako se dobija slika naglašene klonulosti starije osobe i života u sjenama pregiba oblina prebačenih nogu, očito, vrlo mlade privlačne i životom ispunjene žene, koja je prikazana samo dijelom.

Taj prizor je vanredno vrijedan dokaz o estetskom rafinmanu i umjetnčkom kriteriju Ćazima Sarajlića, o njegovoj nevjerojatnoj senzibilnosti, preciznoj mjeri i iskustvu traganja i promatranja za krajnje osobnim i visokim ekvivalentom humanističkih i slikarskih vrijednosti u komuniciranju sa životom, poteškoćama i trajanjem, sa krajem svega u životu i komuniciranjem sa publikom/promatračima.

Ono što nas osvaja na slikama Ćazima Sarajlića jeste njegov nevjerojatan, upravo do patine zreo kolorit i karakterističan crtež određen obojenim površinma, mjestimično i izrazito namjerno naglašen /ili se barem takvim čini, kao što reaalno može postojati u životu/ jer, linija ne postoji prividno je čini granično mjesto obojene površine ili razgraničavanje obojenih površina od sebe se  nameće kao jasan crtež. Dakle, ovdje nije riječ o proizvoljnom i improviziranom definiranju estetskih vrijednosti u Sarajlićevim slikama, već o potrebi da se slike gledaju da se sa njima komunicira i osjeti polsiranje vrijednosti upravo prema onome što reče Stojan Ćelić: Slika se misli. A to što se misli, treba domisliti. U tom smislu i jesu najznačajniji Ćazimovi portreti jer, na njima se /iako na slici nije on sam/ sasvim jasno vidi njegov odnos sa osobama koje je slikao. Te osobe gledaju u slikara i on nije mogao izbjeći da naslika te poglede koji mu se jednako obraćaju kad su usmjereni na njega ili kad su namjerno okrenuti ustranu.

Mahom, Sarajlićeve slike nastaju u ugodnom domaćem prostoru, ljudi su opušteni, geste lagodne pune ugode i prirodnosti, osobe su naslonjene jedna na drugu, prekriženih ruku, ugodno opruženih ruku, u laganoj domaćoj odjeći, s ovlaš dotjeranim frizurama, a zrelost kolorita čini pa izgleda kako su oduvijek tu /kao što će na slikama zauvijek ostati, o čemu slikar zna sve/. Jer, umjetničko djelo je specifična društvena činjenica, jer djelo postaje živo u procesu estetske recepcije i estetske komunikacije. To je ustvari onaj aspekt umjetničkog djela koji nas potiče, pa i prisiljava da o njemu govorimo i posebno pišemo, tako da mu činjenično produžavamo život.

Ovdje dolazimo do očigledne činjenice, da je potrebno imati sociološku estetiku kao disciplinu jer će ista osvijetliti odnose među ljudima i ukazati na njihovu ljepotu. Isto, kao to što Ćazim Sarajlić slika i donosi u našu svijest aspekt ljudske komunikacije, mira i sreće, obiteljskog ambijenta, čulnog i intimnog u ljudskim odnosima. Uvjerenja da čovjek ne može dokučiti smisao estetskog, kontraproduktivna su, jer čovjek nije ni odmjerio dokle je došao u pokušaju i nastojanju.

Slike Ćazima Sarajlića, svojom estetskom komponentom u nama otapaju led, iz leda oslobađaju riječ, a riječ je uvijek misleno  bremenita i djelatna i ne treba joj smišljati okvir, jer je i označitelj i znak istodobno /signifikacija/. Riječ tvori sobom samo je treba izgovoriti ili zapisati što je bolje, kako bi i drugi nastavili i slijedili njezin inventivnokreativni impuls i smisao. Možemo se prepustiti estetskom biću Ćazimove slike da nas vodi, da o nama govori i naše živote ili da taj smisao odvedemo u svoj ili neki drugi svijet koji ćemo zajedno otkriti.

Ako smo shvatili, to je na mjestu dodira humanističkog i klasnog, iz kojeg se taj dobri Ćazimov svijet upravo ispilio i postao osviješten i svoj u nadi da je to zauvijek i da više drugačije ne može biti, da se to ne može i ne da mijenjati, da će potrajati makar u njihovim životima.

Lijepe stvari oduvijek najbrižljivije čuvamo. Nismo ni svjesni u kojoj mjeri i one sadrže i čuvaju nas. To je čovjekova tajna veza s ljepotom u kojoj opstajemo nezadovoljni sobom i drugima, životom koji nikada nije lagodan i, guramo naprijed radi novoga dosega. Ćazimove slike slijede upravo taj impuls i refleks, upravo zato insistiraju na ljepoti i tragaju za njom u svakom prelivu i valeru boje, odmjerenoj gesti likova, prikladnoj odjeći, sigurnim pogledima, nenametljivoj erotici oblina, vitkih nogu i strukova, u očiglednoj komunikaciji i bliskosti sa slikarom njegovim svijetom i njegovom namjerom. Nigdje ničega nategnutog, tmurnog ili namjerno podešenog u ovim slikama, osim ponekog naprslog srca /možda i iza štafelaja/, ili u očima stegnute duše i prigušene neostvarene želje.

Zato su Izložbe slika Ćazima Sarajlića prava radost dobrote i ljepote, najljepše izložbe koje se mogu vidjeti, izložbe koje nije našpanovao nikakav angažman, nikakva projicirana namjera ili banalni cilj. Slikar je ponekad podrugljiv i prema samome sebi, pa kaže: Iz inata! Iz prkosa! /Pouzdana, inata i prkosa samome sebi!/ U slikama se samo ogleda život ljudi koji su već navikli živjeti prema svome adetu, lijepo i jednostavno, skromno ili teško. Taj svijet koji baštinimo i nosimo u srcu, umalo nije ostao nezabilježen, nestao u svojoj tami ili prešao u svjetlost koja nas još uvijek obasjava. Ćazimov intimizam nam otkriva nas i naše živote jer živimo isti komad datog nam vremena koje u međuvremenu bez zastoja istječe kao u pješčanom časovniku. I, sada smo tu: još da prođe neko zrnce pijeska. A sasvim drugi svijet se valja na sve strane. Život je nezadrživ u svemu što gačini od rođenja do smrti.

U apstrakcijama Ćazima Sarajlića najbolje možemo vidjeti i osjetiti kako taj medium tinja karakteristično njegovom estetikom. Predmeti, likovi izrazi, pretapanje kolorita, intencije, akcenti, nagovještaji, Sarajlićeva unutrašnjost pulsira slikarstvom kao krvlju u bilu i srcu, kao udisajima i izdisajima zraka, minulim, sadašnjošću i budućnošću, kao ugljevlje na vjetru koji raznosi pepo sa žeravice i mi postajemo svjesni beskrajne energije i duboko ljudske želje koja će se ovjekovječiti u slici. Takonalazimo i krucijalni dokaz o povezivanju estetike i sociologije i mogućnosti njihovoga zajedničkog predmeta proučavanja koji predstavlja umjetnost u kojoj je estetika entitet sui generiszatvoren u sebi, dok sociologija vječno kruži iznad polja umjetnosti*./Nikola Božilović, 2008./