(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Ramiza Vrabac pamti sve, kao da je juče bilo. I onu nekadašnju Janju, i sebe, mladu i zaljubljenu, i udaju. Imala je samo sedamnaest godina kad se udala za svog Adila. Uoči rata, 1991. godine, dobili su kćerku. A onda se cio svijet izvrnuo na glavu.

« Za mene je zlo počelo znatno ranije, još 1988. godine kad mi je ubijen brat Nusret Durgutović, u vojci, na Kosovu. Otišao je zdrav, mlad, a vratio se u sanduku. Niko nije mogao da nam objasni šta se to i zašto se dogodilo. Samo je stigao, sahranili smo ga, i nikom ništa.

Tek što je krenuo rat, Adil je odveden na prisilni rad. Odveli su ga u Brčko. Kod kuće smo ostali ja i kćerka, sa mojom svekrvom. Živjele smo kako smo mogle, okopavale ono malo bašče kod kuće i čekale. Ne znam ni sama šta smo čekale. Da nas ubiju, istjeraju iz kuće, da se ovo završi, šta li. Svaku noć smo lijegale sa strahom i sa strahom se budile.  Adil je dolazio s vremena na vrijeme, svaki put sve mršaviji, sve šutljiviji. Nismo ni smjele da ga pitamo kako mu je tamo i šta radi. Ruke su mu bile pune žuljeva, on izgladnio i iznemogao. Bude dan-dva kod kuće, da se malo oporavi, da ga operem i spremim, pa opet nazad. Posljednji put je bio teško pretučen, pa nije dolazio mjesec dana. Jedva se oporavio.

I tako je išlo vrijeme u tom čekanju, u tom strahu, u Adilovim dolascima, sve do 1995. godine. Bio je 18. septembar, dan prije odveli su veliku grupu, pa su došli i po nas. Adil je tek bio došao kući, da se odmori. Na brzinu smo spakovali stvari, ono malo što smo mogli, pa u kamione. Na Banj Brdu su nas istovarili i onda je počela tortura. Pretresaju sve, prijete, psuju. Adilu su našli sto maraka sakrivenih u čarapi i tako ga pretukli, da je jedva stajao. Vojkan Đurković je bio komandant, on je svima naređivao. Naredio je tada da odvoje muškarce od nas. Odveli su i Adila, i više ga nikad nisam vidjela. Nas su natjerali da idemo pješke kroz šumu, u sred noći, prema liniji, prema našima. Ne znam koliko smo prešli, ni koliko dugo smo išli, sjećam se da je bilo oko dva sata poslije ponoći kad smo stigli.  Bili smo van sebe od straha i umora, od očaja, od nemoći. Na nekom mostiću ja sam ostavila sve svoje stvari, jer sam morala nositi moju curicu, torbu nisam mogla vući. Stigli smo ni živi ni mrtvi, bez igdje ičega. Ali, valjalo je živjeti.

Nakon pet-šest mjeseci preko Crvenog krsta je stiglo Adilovo pismo iz logora u Batkoviću. Pitao je kako smo, imamo li za život, i tako to, nada se da ćemo se uskoro vidjeti i da poljubim curicu za njega. A onda se desilo to. Kopali su rovove blizu naših linija, njih peterica, pa su odlučili da bježe. Prošli su prvi naš rov, iz drugog je iskočio naš vojnik i zapucao, nije znao ko ide s one strane. Ubio je Adila i dvojicu braće iz Dugog Polja. To su mi kasnije ispričali u Komandi. A našli su me u bolnici na Gradini, bila sam u posjeti našem Janjarcu Midi Hučiću, borcu koji je na liniji od eksplozije granate izgubio vid. Skamenila sam se. Ali, pomoći više nije bilo.

Živim, eto, i danas ovdje, u Janji, i sjećam se. Moja mala ima već sedamnaestu  godinu. Svoga  babe se ne sjeća. Često me tjera da joj pričam o njemu. A ponekad je zateknem kako pregleda stare fotografije na kojima smo on i ja, mladi i nasmijani. Gleda tako, gleda, pa izađe iz sobe. I onda šuti po cijeli dan.

A šutim i ja. I opet čekam, čekam nešto, da ona odraste i uda se, da bude bolje, čekam da život prođe. A šta mogu drugo?»