Piše: Saud Grabčanović
U Drugom svjetskom ratu je u četnicima bilo mnogo Hrvata
Najveći dio Hrvata – četnika bio je sa područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, posebno na ostrvima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tom još uvijek tabu-temom hrvatske istoriografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći. Hrvati iz Dalmacije koji su bili pristalice jugoslovenstva, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnovali su ove četničke vojne jedinice: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji je djelovao u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo je imalo odjeka i na hrvatskim ostrvima poput Korčule i Krka (mjesto Punat koje je u prvoj Jugoslaviji prozvano Aleksandrovo po srpskom kralju). (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).
Relevantni dokumenti koji potvrđuju postojanje Hrvata-četnika
Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta SFRJ u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici. To pismo i danas postoji kao dokaz. Nakon kapitulacije Italije u ljeto 1943. godine, vojvoda Mladen Žujović, koji je na toj poziciji naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina, formirao je četničke odrede po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Govoreći o svojoj knjizi „Fukara” Ivan Aralica se, u intervjuu Andriji Tunjiću, dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši – “Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!” (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002).
Hrvati kao četnički komandanti
Četnika–Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvat–četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić sa otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167).
Zločini četnika nad Hrvatima u zaleđu Splita
Hrvati širokog splitskog zaleđa od Vrlike pa Ljubuškog bili su ‘trn u oku’ četnicima, i zato je na tom području bio daleko najveći broj četničkih pokolja nad Hrvatima u Hrvatskoj. Trebali su biti istrebljeni Hrvati i zato su u splitsko zaleđe upadali i kninski četnici popa Đujića, i hercegovački četnici istočno od Neretve, i četnici pomiješani s talijanskim, pa nakon toga i njemačkim jedinicama. Najveći četnički zločini u Dalmaciji su bili počinjeni na tom području: Omiš, Dugopolje, Vrlika, Bitelić, Imotski (Lovreć), Drniš, Kamešnica, Mosor, Vrgorac. Četnički cilj je bio strateški se pozicionirati na tom području radi ostvarenja ideje Velike Srbije i kontrole cijele jadranske obale od Karlobaga do Boke Kotorske. Jako četničko uporište bilo je organizirano u tradicionalno četnički raspoloženom Kninu i okolini, gdje su po Birčaninovom ovlaštenju na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke jedinice su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske –instruktora. Oni su najprije stvarali seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Zakletvu su polagali kralju Petru II, jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj oktobra 1941. ugovor sa italijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Italijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih jedinica. Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.
Kako je Hrvat Milan Bilić spasio popa Đujića i Dinarsku četničku diviziju
Danas je malo kome poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bio i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni tako jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa braćom Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca. (pop Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995), Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjeru. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije.
(Nastaviće se)
