Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Samo spominjane četnika i pripadnika četničkog pokreta na našim prostorima kod čitalaca nesrba danas izaziva nelagodu, jer su zapamćeni zločini četnika nad bošnjačkim stanovništvom u oba posljednja rata. Ovaj pokret je u svojoj osnovi čisto fašistički, ksenofoban i klero-nacionalistički. O tome ko su četnici, učili smo u istoriji, ali je ta istorija u komunistička vremena bila dosta frizirana, pa su se mnoge činjenice vezane za Drugi svjetski rat i ulogu četnika u njemu prikrivale i „na kašićicu“ prezentirale. Danas dokumenti vezani za ta vremena nisu više pod embargom, pa možemo saznati mnoge stvarne, a do danas nepoznate činjenice o četnicima i četničkom pokretu u Drugom svjetskom ratu. Istorijske činjenice iz tih dokumenata nam nedvojbeno govore da u četničkom pokretu nisu učestvovali samo pripadnici srpskog naroda, kako se to ranije prikazivalo, nego je u četničkim vojnim jedinicama u Drugom svjetskom ratu bilo i mnogo pripadnika drugih jugoslovenskih naroda: Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Bošnjaka, Makedonaca, pa čak i Albanaca! Ove se činjenice danas u našoj javnosti nerado objavljuju, jer predstavljaju sramotu za te narode. Kad običan čovjek čita ove dokumente, oni mu djeluju kao naučna fantastika, ili, u najmanju ruku, perfidna izmišljotina naših istočnih susjeda, koja je sračunata na unošenje razdora. Međutim, ovo su nepobitne činjenice u čiju tačnost uopšte ne treba sumnjati. Pripadnika nesrpskih naroda sa ovih prostora je u četnicima bilo i u ratovima devedesetih godina prošloga vijeka. Zašto su pripadnici nesrpskih naroda pristupali u četnički pokret i borili se za njegove ideje, vrlo često i protiv svog vlastitog naroda? Koji je bio tačan razlog ovih nacionalnih „pretrčavanja“ iz „svog tora“ u tuđi? Jesu li razlozi ovome bili idealističke ili političke prirode ili je po srijedi bilo očuvanje imovine i sticanje nove imovinske koristi? Ja lično mislim da je bilo po malo svega toga, ali najviše onog posljednjeg! Tačan odgovor na ovo pitanje je teško dati, jer se radi o veoma kompleksnom problemu. Ja ću u ovom tekstu podrobno analizirati ovaj fenomen i nadam se da ćete nakon što ga pročitate steći pravu sliku o njegovim uzrocima.
Kako sam već rekao, četništvo ima svoju dugu istoriju. Četnici su u Drugom svjetskom ratu u početku imali status službene vojske jugoslovenske vlade u Londonu (službeno ime Jugoslovenska vojska u otadžbini JVO) u kojoj je Draža Mihailović bio ministar odbrane i zapovjednik vojske. U toj je službenoj vladi u Londonu bilo i hrvatskih, kao i slovenačkih prijeratnih političara koji su ostali lojalni kralju Petru II. Ovi su političari pobjegli iz Jugoslavije zajedno sa kraljem na početku rata. Ova činjenica je privukla u četnike veliki broj Hrvata, kao i Bošnjaka koji su se tada nazivali muslimanima. Da pristupe ovom pokretu te su ljude podstakle njihove političke zablude, prvenstveno idilična ideja odanosti jugoslovenstvu, pa tek onda srpstvu i srpskoj dinastiji Karađorđevića. Ipak, veći dio muslimana je u Drugom svjetskom ratu naginjao Hrvatima i podržavao osnivanje NDH kao hrvatske države i borio se u vojnim snagama te paradržave. Razlog za nepovjerenje muslimana prema četnicima i velikosrbima je postojao još od doba stvaranja Kraljevine Jugoslavije i brojnih ubistava „nepodobnih Turaka“ koja su se dogodila, kao i zbog zločina srpskih četnika nad muslimanima u istočnoj Bosni krajem 1941. godine. Velikosrpski, ili tačnije četnički pokret, nastojao je, a i danas danas nastoji ostvariti svoje ciljeve ne birajući sredstva za to u svim političkim i drugim okolonstima. Vrlo je važno naglasiti da je četništvo u ranijim vremenima, krajem 19. i početkom 20. vijeka, snažno i vrlo lukavo propagiralo jugoslavensku ideju iza koje se krila njihova osnovna ideja proširenja srpske države, koja je nastala još sredinom 19. vijeka. Ideja velikosrpstva je nastala u obrenovićevskoj Srbiji i njen idejni tvorac je Ilija Garašanin koji je napisao famozni manifest četništva „Načrtanija“. U ta su se vremena mnogi napredni intelektualci, pripadnici drugih tada porobljenih jugoslovenskih naroda, „uhvatili“ u tu perfidno smišljenu „zamku“ i naivno su podržali lažnu ideju jugoslovenstva. Četništvo i velikosrpstvo je u svojoj suštini veoma lukav pokret koji nikada nije prestajao živjeti sve do danas. On se samo prilagođavao vremenima, čekao strpljivo da mu se ukaže povoljna istorijska šansa za otvoreno djelovanje. Četništvo je u Kraljevini Jugoslaviji, koja je u stvari bila „Velika Srbija“, doživjelo kratkotrajno ostvarenje svog „vekovnog sna“. Nakon Drugog svjetskog rata i potpunog poraza u njemu četništvo i velikosrpska ideja nisu nestali. Oni su i dalje nastavili kamuflirano živjeti u komunističkoj Jugoslaviji, sada u modificiranim i prilagođenim oblicima. Pripadnici ove idelogije su se vremenom infiltrirali u komunistički SKJ – tada jedinu i vladajuću partiju, komandni kadar savezne armije-JNA, kao i u republičke i savezne oragane vlasti u SR Srbiji i SFRJ. Tako je kripto-četništvo nastavilo svoj život i postojanje u komunističkoj Jugoslaviji. Kada mu se, prilikom raspada SFRJ devedesetih godina prošloga vijeka, ukazala istorijska šansa, četništvo se kao zmaj iz pepela podiglo i izazvalo je tragične ratove i veliku pogibelj na jugoslovenskim prostorima. U ratovima devedesetih godina koji su vođeni na ovim prostorima, ideja jugoslovenstva se potpuno urušila, jer je predstavljala mitsku utopiju koju su vješto zloupotrebljavali velikosrbi. Nakon propalog Miloševićevog pokušaja stvaranja Velike Srbije, četnicima je preostala samo razgolićena mitska ideja velikosrpstva, maska jugoslovenstva je spala sa njihovih bradatih lica. Danas četništvo u Srbiji i Republici Srpskoj otvoreno postoji, podiglo je glavu i predstavlja potencijalnu prijetnju svim okolnim narodima, posebno Bošnjacima, Albancima i Hrvatima. Dok Bošnjaci, Albanci i Hrvati poprilično naivno imaju samo jednu soluciju u borbi za svoje države, „ravnogorci“ velikosrbi ne prezaju ni od čega radi ostvarenja svojih ideja. Četništvo oduvijek karakteriše laka i prilagodljiva promjena ideologija, promjena savezništva, sjedenja na više stolica, strpljivo čekanje povoljnih istorijskih okolnosti, vješto kamufliranje, promjena imidža u kobajagi “demokrate“, mimikrija, lukavost, laž, falsificiranje istorije, tobožnje jugoslavenstvo kao paravan za velikosrpstvo- sve su to velikim dijelom bile ideje kojima se i dan danas pokušava kamuflirati program velikosrpstva, čiji je krajnji cilj hegemonija nad drugima i drugačijima, zaposjedanje i vladanje nad njima i njihovim životnim prostorima.
(Nastaviće se)
