ČOVIĆEVA STRATEGIJA ŠUTNJE: Kao da se nikakav Karadžić nije desio!

U hrvatske reakcije jedino se nije uklopio Dragan Čović. On je iskoristio pravo na šutnju, kao da se radi o postupku protiv njega. Za njega ne postoje ni zločini, ni zločinac Karadžić.

Piše: Ivo Komšić

„Imate pravo na šutnju. Sve što kažete može se upotrijebiti protiv vas.“

Ovo je osnovno pravo svakog građanina u kaznenom postupku. Ali ovo pravo se koristi kao zaštita i izvan kaznenog postupka. Šutnjom se uvijek nešto skriva, dakle, nešto govori.

Šutnja nije predkomukacijsko stanje. Ljudi su od svoga nastanka koristili simbolički jezik za sporazumijevanje. Artikulirani jezik je samo napredna faza simboličkog sporazumijevanja. Međutim, kao i ostali simbolički oblici sporazumijevanja, i šutnja je oblik komunikacije. U kulturama mnogih naroda šutnja je najrječitija. Čak i u poslovici „šutnja je blago“ radi se o veoma rječitom i ekspresivnom obliku komunikacije. Tada je šutnja strategija. Strogo se odmjerava kada će se zašutjeti. Zaboravlja se, međutim, da je i šutnja iskaz.

Postoje situacije kada je šutnja zaista najrječitija i kada je, osim nijemog iskaza, svaki drugi neprikladan i suvišan. To su granične situacije kakve su smrt, strah, zaprepaštenje, ali isto tako i ljubav, ushićenost, oduševljenje. U tim situacijama čovjek se ne može ničim iskazati kao što može šutnjom.

Gledati šutnju

Gledajući žene koje su pratile konačnu presudu haškom optuženiku Radovanu Karadžiću za zločine protiv čovječnosti i genocid, mogli smo gledati šutnju. Sjedile su nijemih lica, podbrađene maramama kako dolikuje osobama koje su u stalnom susretu sa smrću, bez grimasa i grča. Ali to nisu okamenjena lica, ozarena su bila i svijetla, što se može tumačiti jedino njihovom nadom koja je jača od bola i patnje. Nada daje svakom licu neugaslu svjetlinu. A to nisu slučajno skupljene žene, radoznale kao i pola svijeta, što će sud pravde konačno izreći jednom zločincu, što će konačno zaključiti. To su žene kojima su ubijena djeca, muževi, očevi, braća… Bile su zagledane u lice zločinca, s nadom da pravda pobjeđuje. Za njih je ona božja, sigurna, jer ne bi mogle preživjeti, ne bi ih ni nada održala u životu. Očekivale su pravdu od ljudi, ljudsku, čovječnu jer je i zločin bio protiv čovječnosti. I kada su tu pravdu dočekale bile su suzdržane, bez likovanja, bez euforije i pregrijanih izjava. Kratki aplauz i šutnja. Uglavnom. Kod većine. Govorile su samo neke jer im je govor bio iznuđen. I razišle su se pomirene, zatvorene u sebe, u suočenje sa svojom nadom.

Da li može postojati itko na ovome svijetu tko ne bi suosjećao s ovim ženama. Ostale su pomirene i s božjom i svjetovnom pravdom, ali satisfakciju nisu dobile. Nisu je ni tražile jer znaju da im se izgubljeno ne može vratiti niti nadoknaditi. Većina svijeta je, ipak, suosjećala s njima, iako to njima nije ništa značilo.

Radi se, međutim, o nečemu što je univerzalno, radi se o zločinu protiv čovječnosti i genocidu, na što se ne može ostati nijem. Svijet, kakav god da jeste, nije to mogao prešutjeti. Gotovo da je nastalo utrkivanje u iskazivanju zadovoljstva što je pravda ipak dostižna, što se zločini ne zaboravljaju i što je poslana poruka da će svaki zločinac do kraja života biti izoliran od svijeta. Zatočeni u svoju ćelijsku samoću, ispunjenu jedino sjećanjem na zločine, morat će se suočiti sa svojom zločinačkom sviješću, bez obzira na to što trenutno misle da su nevini, da su radili samo ono što su morali i u interesu svoga naroda. Samoća ne miruje, ona uvijek ispituje savjest.

Izjašnjenje o neizjašnjavanju

Na nogama je bila cijela naša regija, još ranjiva i s teškim neprevladivim sjećanjima. Suosjećanje sa žrtvama se nije krilo, čak i kod licemjera. Doduše, zvaničnici Srbije i RS-a su se izjasnili da se neće još izjasniti. Oni su svoju šutnju prokazali kao govor. One koji su se izjasnili upozorili su da vode računa o budućim odnosima sa Srbijom i RS-om. Kao da još žive u uvjerenju da mogu svojom vojnom silom svima utjerati strah u kosti, kao da su njihove vojne i paravojne armade pred svim vratima i samo treba čekati kada će zakucati. Skromnost jeste vrlina, a umišljenost je samo nemoć i frustracija.

Hrvatska je reagirala, ona zvanična s malom suzdržanošću, ona nezvanična brzo i trenutno. Uglavnom, žalilo se što zločinac nije osuđen za genocid u svim općinama u kojima je izvršio zločine, te što sud nije konačno povezao zvaničnu Srbiju sa zločinima izvan Srbije, kao što je to bilo s Hrvatskom. Udruženi zločinački poduhvat je ostao lokalnog karaktera, ne kao u Hrvatskoj povezan s državnim vrhom. To uistinu jeste nepravda jer svi znamo, oni koji su preživjeli agresiju, koja je uloga Miloševića i Srbije bila u izvršenju zločina u BiH. Ne treba zaboraviti, također, da je hrvatsko javno mnijenje uglavnom bilo protiv zvanične politike tadašnjeg državnog vrha, u Srbiji samo sporadično. Milošević i Karadžić su imali gotovo apsolutnu podršku. Ali ne treba zaboraviti ni to da su Milošević i Karadžić imali punu podršku u ostvarenju svojih zločinačkih ciljeva u BiH od hrvatskog državnog vrha.

U hrvatske reakcije jedino se nije uklopio Dragan Čović, glavni eksponent hrvatske državne politike u BiH. On je iskoristio pravo na šutnju, kao da se radi o postupku protiv njega. On je zašutio. Ni riječi. Kao da se ništa nije desilo. Njega se žene u bolu i tuzi nisu dojmile, za njega one ne postoje. Za njega ne postoje ni zločini, ni zločinac Karadžić. Čak ni oni koje je Karadžić izvršio nad Hrvatima, iako zločini nemaju nacionalno obilježje, oni su protiv čovječnosti. Ali sam Čović voli ta razlikovanja, on je odavno nacionalno stavio iznad ljudskog i proglasio se nacionalnim liderom. Ono opće, ljudsko – žrtvovao je. Je li čovjek možda u šoku, zaprepašten. Ili se radi o kontinuitetu podrške, samo nije racionalno sada to pokazivati. Cijeli svijet gleda i sluša pa je prikladnije biti nijem. Ako mi ne znamo zašto šuti, zna on.

Podržati presudu?

A što bi, inače, Čović mogao reći? Podržati presudu međunarodnog suda pravde značilo bi odreći se zajedničkog političkog naslijeđa Karadžića i Bobana. Pogotovo sada, u ovom vremenu, kada Karadžićeva zločinačka tvorevina još postoji, a ona Bobanova je ugašena i Čović uzaludno nastoji obnoviti je. Kako se odreći dogovora iz Graza od 16. maja 1992. godine, kada je izvršeno razgraničenje njihovih paradržavnih tvorevina. I ne samo to, tim dogovorom je nestala Posavina i svi Hrvati i Bošnjaci koji su živjeli u njoj prodani su za Glamoč, Grahovo i Drvar, „stare hrvatske gradove“. Treba se toga prisjetiti tek da se zna da je i Karadžić trgovao, ne samo Boban. Čovićev je problem danas što nema čime trgovati, izuzev ovim ostacima naroda kojega nije moglo uništiti ni „humano preseljenje“ (omiljeni pojam Franje Tuđmana, tadašnjeg predsjednika Hrvatske). On još misli da se može prodavati teza o „Herceg-Bosni“ kao povijesnom izumu HDZ-a u borbi za BiH i opstanak Hrvata. Neka samo prebroji danas hercegbosanske općine pa će lako utvrditi da u dvije trećine tih općina više nema Hrvata. Spala knjiga na tri slova. Uz osam hercegovačkih općina, ostaci hrvatskog naroda postoje još u pet-šest općina u srednjoj Bosni, i to s ubrzanim gubitkom etničke mase. A u „H-B“ prvobitno je bilo oko 600.000 Hrvata. Sada, po zvaničnom popisu, u cijeloj BiH ima oko 500.000 Hrvata, iako taj popis nije realan jer su popisani i oni koji nemaju trajni boravak u BiH. Realno, Hrvata je u BiH oko 300.000, što pokazuje i izlaznost na izbore. To je rezultat dugogodišnje politike HDZ-a i „Herceg-Bosne“, koja u Čovićevoj pameti još traje. Vjerojatno će trajati do posljednjeg bosanskohercegovačkog Hrvata.

Suosjećanje sa žrtvama zločina jeste ljudsko, ali Čović se ne može odvojiti od funkcije i samopropisane povijesne uloge obnove izgubljenog. Gledanje u lice ženama žrtvama Karadžićevog zločina samo podsjeća na njegove gubitke, ne na njihove. Presuda Karadžiću nije samo njemu nego i zajedničkom naslijeđu, presuda zajedničkim projektima podjele Bosne i Hercegovine. Presuda ostavlja bez nade. Čović razumije Karadžića sigurno, on ostaje izoliran do kraja života sa svojom samoćom, ali Čović mora živjeti među svijetom, a bez nade. Zato ne čudi njegova šutnja, ona je rječita, ona je jasna. Ona će zasigurno progovoriti još glasnije i agresivnije u nastojanju obnove zajedničkog naslijeđa.

 

(analiziraj.ba)