Jasno je da OHR ne može ostati vječno u BiH. To u suštini malo ko želi. Jedna politička opcija ga želi dokinuti kao dionicu na putu dokidanja BiH kao države, a druga ga želi dokinuti činom integracije BiH u EU i NATO. Također, jasno je da mu u ovoj njegovoj, nadajmo se posljednjoj fazi postojanja, prije nego se transformira u operativni EU ured za integraciju BiH, treba naročito reformatiranje, jasan fokus i pragmatični pristup koji bi u stranu sklonio one koji opstruiraju europski put BiH.
Crni dim iz OHR-a
————————————————-
Eto, i to se desilo. U trenucima kada se zbog SNSD-ove već tradicionalne blokade raspušta sjednica Doma naroda PSBiH, samo stotinjak metara dalje raspustila se sjednica PIC-a na kojoj je trebao biti postavljen novi visoki predstavnik u BiH.
Taj sinhronizirani šou isključivosti predstavnika poludivlje, etnonacionalističke politike s jedne, i predstavnika visokosofisticiranih demokratija s druge strane rijeke, jasan je pokazatelj da ovako više ne može ni s BiH ni sa svime što s njom ide u paketu, da se došlo do zida, da se nešto dubinski i strukturno mora mijenjati.
A šta je zapelo u PIC-u?
Formirala su se dva bloka unutar njega, jedan – uslovno ga nazovimo talijansko-američki, koji predlaže Antonija Landija, i drugi, uslovno ga nazovimo europski, koji se svrstao iza prijedloga Renea Troccaza za visokog predstavnika. Budući da nikakav dogovor nije mogao biti postignut, sjednica je odgođena za kraj juna.
Nema sumnje da sada ide period lobiranja, pritiskanja, zavrtanja ruku do sljedeće prilike. Iako su počeli nalikovati svojim bosanskim partnerima u politici, ovi iz PIC-a su se ipak uspjeli usaglasiti oko najvažnije stvari – a ta je da je ostanak OHR-a u svom punom kapacitetu neupitan.
Agencijska vijest od 4. juna je, kao i obično, bila štura:
„U zgradi Ureda visokog predstavnika (OHR) će se danas održati drugi dan zasjedanja Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), a za razliku od poluotvorenog tipa prvog dana, ovaj dio zasjedanja će se u potpunosti zatvoriti“.
Zatvorila su se teška vrata. Nastao je muk. Čudna ad hoc konklava od predstavnika PIC-a, EU i OICmogla u miru da vijeća. Budući da je bilo nekoliko pretendenata za poziciju visokog predstavnika, uključujući i zanimljivi prijedlog advokatskih komora FBiH i RS, špekulacije su se odmah pojavile u javnosti ko će koga podržati, za koga će glasati. Šta će Japanci, a šta Turci.
Javnost je napeto iščekivala „bijeli dim“ i objavu Habemus legatum (Imamo predstavnika). Sve se to odvijalo neposredno pred početak samita EU za Zapadni Balkan, a u sjeni turobnih trendova geopolitičke neizvjesnosti što zbog rata u Ukrajini, s jedne, što zbog promjene američke politike, s druge strane, koja se ne ustručava zaprijetiti i konfliktom kao u slučaju Grenlanda.
Na domaćem planu pozicije oko visokog predstavnika su polarizirane. SNSD-HDZ koalicija, koja se u skladu sa sve popularnijim krajnje desničarskim političkim vokabularom predstavlja kao koalicija kršćana ugroženih od muslimanskog zuluma, želi zatvaranje OHR-a, kao da je visoki predstavnik neki otomanski sultan koji preferira „svoje muslimane“.
Željka Cvijanović će podvući da je nedopustivo da tri decenije nakon završetka rata „neizabrani strani predstavnici donose odluke umjesto domaćih institucija“. To kako njeni partijski drugovi u domaćim institucijama odlučuju mogli smo vidjeti u proteklim mjesecima, blokirajući sve što im se našlo na stolu.
Preveden na jezik političke svakodnevnice ovaj Cvijanovićkin stav glasi: Uklonite visokog predstavnika da bi tri decenije nakon završetka rata neizabrani strani predstavnici iz bosanskohercegovačkog susjedstva sada nesmetano donosili i nametali, preko svojih ekspozitura u BiH, odluke u skladu sa svojim željama i interesima, umjesto domaćih institucija.
To su radili i do sada, ali ipak s nekom zadrškom upravo zahvaljujući prisustvu visokog predstavnika i drugih iz međunarodne zajednice. Upravo zbog takvog ponašanja, Cvijanovićkin stav po kojem“ zemlje može biti osigurana isključivo kroz funkcioniranje domaćih institucija, konstitutivnih naroda i unutrašnji dijalog“, treba razumjeti upravo suprotno, naime, da stabilnost zemlje ne može biti osigurana isključivo kroz funkcioniranje domaćih institucija, da će to biti presudna prilika da se u općoj blokadi koja bi nastala BiH prikaže nemogućom zemljom.
A što se tiče dijaloga, njezin partijski šef je naprosto šampion dijaloga kada, kao kakav šešeljevski radikal, Bošnjake naziva Turcima i poturicama. Uostalom, za dijalog je potrebno biti racionalan. Nema ničeg racionalnog u odbijanju europskih novaca. Za HDZ ured OHR je dokazana brana njihovom iredentizmu, pa je razumljivo zašto žele njegovo uklanjanje ili barem ukidanje famoznih bonskih ovlasti.
Ostale političke opcije uglavnom su za ostanak OHR-a sa svim ovlastima, premda se neki od njih potajno nadaju da će ostati sve po starom – drugim riječima – neka OHR nastavi raditi naš posao da se mi rahat možemo posvetiti onome što jedino znamo – borbi za moć i pozicije.
Za druge političke aktere ali i za službeni Bruxelles, put do ukidanja OHR ne može biti jasniji – ispunjavanje uslova 5+2 koji su već ranije ispregovarani i dogovoreni i sa svim bh. političkim akterima, kao i sa svim članicama PIC-a.
Štaviše, neki od tih uslova su ili potpuno ili djelimično ispunjeni. Razumno bi bilo posvetiti se njihovom ispunjenju ukoliko je nekome uistinu stalo do ukidanja OHR-a. Ali, u ovom čudnom bosanskom etnonacionalističkom bermudskom trouglu realnost se preokreće, i u tom preokretanju nastaju halucinacije po kojima je moguće, bez obzira na dogovorene uslove, direktno ukinuti OHR, lijući krokodilske suze za ugroženim bosanskohercegovačkim suverenitetom.
Ali, halucinacije su jedno, a realnost nešto sasvim drugo.
Jasno je da OHR ne može ostati vječno u BiH. To u suštini malo ko želi. Jedna politička opcija ga želi dokinuti kao dionicu na putu dokidanja BiH kao države, a druga ga želi dokinuti činom integracije BiH u EU i NATO. Također, jasno je da mu u ovoj njegovoj, nadajmo se posljednjoj fazi postojanja, prije nego se transformira u operativni EU ured za integraciju BiH, treba naročito reformatiranje, jasan fokus i pragmatični pristup koji bi u stranu sklonio one koji opstruiraju europski put BiH.
Za takvo nešto, međutim, treba jasno jedinstvo među članicama PIC-a i administracijama u Washingtonu i Bruxellesu. Na žalost, tu nastaje problem.
Do prije godinu, uglavnom zahvaljujući porastu desnice, iz Washingtona i EU stizali su gotovo identični signali. Početkom 2025. godine iz Bruxellesa nam stiže poruka kako novi sastav Europske komisije više neće aktivno pokušavati da pokrene reforme koje domaći političari sami ne žele, već da će sve zavisiti od domaće spremnosti i volje. To su mnogi nacionalisti u BiH i oko nje shvatili kao zeleno svjetlo da krenu u opstrukcije.
Ali, ubrzo, nakon grenlandske epizode i pooštravanja retorike prema EU i Ukrajini do te mjere da danas niko ne može sa sigurnošću reći da li bi se član 5 NATO povelje s američke strane aktivirao kada bi bila napadnuta neka NATO članica, u EU je rasla spoznaja da mora što prije postati samostalan subjekt odlučivanja. Prodor u njezin meki trbuh – Zapadni Balkan – gdje su se već ugnijezdili maligni ruski, mađarski, ali i kineski interesi, sada bez puno obzira čini SAD s kojim kulminira sukob baš oko njihovog osebujnog pristupa projektu Južne interkonekcije u BiH.
Godine neaktivnosti, nerada, prepuštanja stabilokratiji balkanskih kabadahija da suvereno vladaju u periodu od Soluna 2003. pa do danas, dugogodišnje prešutno prepuštanje vrućeg BiH krompira Amerikancima, dovelo je EU u situaciju da je počela gubiti kontrolu. S promijenjenom administracijom u Washingtonu nastaju „okolnosti koje ne daju puno razloga za uvjerenje da se u odnosu na BiH ili EU radi o dobronamjernom strateškom zaokretu“, kako zaključuje Adi Ćerimagić, koji podsjeća da je krajnje vrijeme da EU ponudi jasnu strategiju za integraciju zemlje. I to je ono što je isplivalo na sjednici PIC-a.
Što se tiče Trumpove administracije, ona zvanično poručuje da ostaje privržena Dejtonskom sporazumu – ali i Rusija i Kina su „privržene Dejtonskom sporazumu“ – a da će njezin fokus biti na regionalnoj stabilnosti i ekonomskim interesima s ciljem isključenja Rusije i Kine.
Ovaj ekonomsko ortodoksni pristup po kojem je ekonomija ključna riječ za rješenje političkih problema već je na drugim mjestima, pa djelimično i u samoj BiH, demantiran. Regionalna stabilnost i ekonomski interesi se ne mogu ostvariti u nedemokratskom, poluizgrađenom nacionalno-kabadahijskom okruženju, ukoliko ova administracija ne smatra primjere stabilnosti i ekonomskih interesa s čileanskom huntom uspješnim.
Ako se Europa ne probudi, ako nije u stanju da na temelju svojih vrijednosti odlučno prigrli ovih nekoliko preostalih – nije ovdje nebitno napomenuti – multietničkih država, onda ne treba ni da postoji.
(valterportal.ba)
