Za neke je njegova politička aktivnost bila razorna i smatrali su je terorističkom, a neki su ga smatrali istinskim revolucionarem. Rodoljub Čolaković se svrstava među ljude koji su ostavili značajan trag u istoriji Jugoslavije.

Rodoljub Čolaković (1900 – 1983) se u ranoj mladost uključio u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista) (kasnije KPJ). Tad se upoznao sa Alijom Alijagićem, s kojim je radio na osnivanju organizavija Komunističke partije i učestvovao u radničkim štrajkovima. Alijagić je bio mladi komunista iz Bijeljine, završio je stolarski zanat i već u šesnaestoj godini je ušao u sindikalni pokret.

Zbog organizovanja štrajkova, pobjeda na izborima u mnogim opština i osvajanja znatnog broja mandata za Konstituantu u Kraljevini SHS, Komunističkoj partiji Jugoslavije je 29. decembra 1920, jednom Vladinom odlukom pod nazivom „Obznana“ zabranjen rad. Obznana nije bila uredba pošto nije bila potpisana od Kralja nego samo od ministra unutrašnjih poslova demokrate Milorada Draškovića.

Milorad Drašković je pripadao političkoj eliti srpske i nove, jugoslovenske države, obrazovan na Zapadu. Komuniste je smatrao remetilačkim faktorom zbog njihovih revolucionarnih ideja i oslanjanja na Lenjinovu Moskvu.

Grupa članova Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), ogorčenih zbog „Obznane“ i razočarana mlakim stavom Partije sastala se februara 1921. godine u Zagrebu i odlučila da osnuje organizaciju koja će se suprotstaviti policijskom teroru, hapšenjima i progonima članova KPJ. Organizaciju su prozvali „Crvena pravda“.

Na čelu organizacije stajao je Izvršni komitet u sastavu – Rudolf Hercigonja, Rodoljub Čolaković i Janko Mišić.

U cilju širenja organizacije,Rodoljub Čolaković je otišao u rodnu Bijeljinu. Tamo je krajem marta okupio članove SKOJ-a, takođe nezadovoljne postojećim stanjem u zemlji i stavom partijskog rukovodstva. Oni su tada u Novom Selu, kod Bijeljine, formirali tzv. „bijeljinsku grupu“, čiji su članovi pored Čolakovića, bili – Nikola Petrović, Dimitrije Lopandić, Alija Alijagić i Steva Ivanović.

Početkom aprila, Čolaković i Hercigonja su donijeli odluku da „bijeljinska grupa“ izvrši atentat na Milorada Draškovića. Članovi ove grupe su u tom cilju tokom aprila otišli u Beograd, gdje su se povezali sa Nebojšom Marinkovićem, studentom medicine, koji im je obezbjedio smještaj.

3. maja Nikola Petrović je sačekao Draškovića ispred kafane „Kolarac“, na Pozorišnom trgu (danas Trg republike), gdje je ovaj bio na zabavi. Prilikom Draškovićevog ulaska u automobil, Petrović mu je prišao, ali pištolj nije opalio. U tom trenutku obojica su otišla – Drašković je upalio automobil i otišao u svoj stan, gdje je pozvao policiju, a Petrović je pobjegao u pravcu Narodnog pozorišta. Posle ovog neuspješnog atentata, grupa se vratila u Bijeljinu.

Drugi atentat

Pošto su za prvi pokušaj atentata bili optuženi zagrebački komunisti, čiju krivicu sud na kraju  nije utvrdio, članovi „bijeljinske grupe“ su mogli mirno da rade na organizovanju novog atentata. Početkom jula Rodoljub Čolaković je došao u Zagreb, gdje se sastao sa Rudolfom Hercigonjom i Dimitrijem Lopandićem.

Ubrzo potom su iz novina saznali da je Drašković otišao na liječenje u Delnice, u Gorskom kotaru. U Zagreb stiže i Alija Alijagić 18. jula na Vilsonovim trgu (danas Trg Republike Hrvatske) Čolaković, Lopandić i Alijagić su donijeli konačnu odluku da se ubije Drašković. Odlučuju da Alijagić isto veče otputuje za Delnice. Po dolasku u Gorski kotar, Alijagić nije otišao u Delnice, već u susjedno mjesto Lokve, odakle je svaki dan odlazio u Delnice u potragu za Draškovićem. Trećeg dana, kada je pronašao Draškovića izvršio je atentat. U prijepodnevnim časovima 21. jula Alijagić je prišao klupi na kojoj je sjedio Drašković i u njega ispalio nekoliko hitaca. Jedan od metaka ga je pogodio u podlakticu, a drugi pravo u srce i ostao je na mjestu mrtav.

Pošto je na Draškovića u maju bio izvršen neuspjeli atentat, policija je odredila prilikom njegovog odlaska na liječenje u Delnice, detektiva Ivana Timotijevića, kao njegovog pratioca. U trenutku atentata, detektiv je bio podalje od Draškovića i odmah je pojurio za Alijagićem, što su učinila i dva lokalna žandarma, koja su se nalazila u blizini. Prilikom potjere za Alijagićem, detektiv Timitijević ga je da ne bih pobjegao lakše ranio.

Suđenje

Odmah posle hapšenja Alije Alijagića, u Zagrebu je uhapšen Rodoljub Čolaković, a u narednih nekoliko dana su uhapšeni i ostali članovi organizacije i učesnici u atentatu – Dimitrije Lopandić, Nikola Petrović i Steva Ivanović. Jedino je Rudolf Hercigonja uspio da pobjegne u inostranstvo. Tokom istrage, uhapšenici su vodili računa, da policija njihovo izvršenje atentata, kao i pokušaj iz maja, ne dovede u vezu sa već uhapšenim zagrebačkim komunistima. Takođe, da bi olakšali položaj organizatora atentata Rodoljuba Čolakovića, uhapšenici su kao organizatora istakli Rudolfa Hercigonju, koji se nalazio u inostranstvu.

Pošto se smatralo da su za ubistvo Draškovića, kao i pokušaj ubistva iz maja, krivi isključivo Alija Alijagić, Rodoljub Čolaković i drugi uhapšenici, onda je neposredno pred njihovo suđenje, početkom oktobra održano novo suđenje zagrebačkim komunistima na kome su oni oslobođeni optužbe i pušteni.

Iako je policija u svojim rukama držala skoro sve članove Crvene pravde, ona uopšte nije znala da takva organizacija uopšte postoji.

Suđenje za ubistvo Draškovića održano je oktobra 1921. godine u Zagrebu. Na suđenju je ubica Alija Alijagić bio osuđen na smrt, a organizatori ubistva Rodoljub Čolaković, Nikola Petrović i Dimitrije Lopandić na po 12 godina zatvora. Steva Ivanović je kao saučesnik bio osuđen na dvije godine zatvora, a Nebojiša Marinković je bio oslobođen optužbe.

Iako je cilj Crvene pravde bio da se atentatima primora vlast da povuče „Obznanu“, ona je atentat na Milorada Draškovića uzela kao opravdanje da 2. avgusta 1921. godine, donese „Zakona o zašiti države“ kojim je politiku KPJ ocjenila protivdržavnom i zabranila njeno legalno djelovanje.

Nakon povratka Rodoljuba Čolakovića sa robije 1932. godine, pod nadzorom vlasti bio je i rad Društva „Filip Višnjić“ u Bijeljini, a 31. decembra  1936. godine izvršen je istovremeni pretres u prostorijama. Nešto kasnije, 1938. godine, Društvu „Filip Višnjić“ i njegovoj knjižnici i čitaonici biće zabranjen rad s motivacijom da su postali „leglo komunističke propagade“.

Narodna biblioteka  „Filip Višnjić“ 23. septembra 1982. godine otvara Spomen-dom „Crvena pravda“, posvećen istoimenoj organizaciji i revolucionarima (ul. Galac, na mjestu Gradske Boračke organizacije Bijeljina).

Spomen-dom „Crvena pravda“ podignut je sredstvima Rodoljuba Čolakovića, njegove supruge Milice Zorić-Čolaković i sredstvima društveno-političke zajednice.

 

(infobijeljina.com)