Piše: Jusuf Trbić
Prije nekih petnaestak godina bio sam pozvan na bijeljinsku IN televiziju, u emisiju sa još jednim gostom. Bio je to nekadašnji predsjednik SDS-a i Kriznog štaba Sanskog Mosta iz vremena agresije, protiv koga je tada bila potvrđena optužnica za ratne zločine. Pričali smo o ekonomskim i društvenim problemima, i razgovor je išao glatko sve dok gost nije rekao da je za rat i ono što se tada dešavalo kriv Tito. Pitao sam ga: zar je Tito njemu i njegovima naredio da pobiju i protjeraju tolike ljude, i to 12 godina nakon svoje smrti? Svašta sam još rekao, razgovor se nekako priveo kraju, a mene više nisu zvali na televiziju.
Sjetio sam se toga slušajući, po hiljaditi put, napade naših balkanskih pametnjakovića na rahmetli socijalizam. Titova Jugoslavije je već toliko mrtva, da nikako ne može da se brani, pa je danas svaki pacov može napadati i pljuvati do mile volje, a da za to nikome ne odgovara. A zašto to čine, umjesto da sami pokažu kako se grade bolje društvo i normalan život? Odgovor je jednostavan: zato što je ta omrznuta Jugoslavija bila mnogo bolja od svega što oni jesu i što mogu učiniti, zato što simbolizuje rad, odgovornost, ravnopravnost ljudi i naroda i uspješan model zajedničkog života, sve ono što je za njih nedostižno.
Od sloma bivše Jugoslavije prošle su jedva četiri decenije i sjećanje na dobar život još je živo. U nemogućnosti da stvore koliko-toliko privlačnu sadašnjost, oni pokušavaju svim silama obezvrijediti sve što je bilo u doba socijalizma, ili komunizma, kako oni kažu, jer im ni jedno poređenje ne ide na ruku, pa nas vraćaju u neku daleku, izmaštanu prošlost, u kojoj se jelo zlatnim kašikama, tekli su med i mlijeko, a naš narod je pobjedonosno jahao kroz vrijeme, sam svoj, jedinstven, nepromjenljiv najstariji i najčasniji. Njihovi neprijatelji su demokratija, sloboda, sekularizam, konkurencija ideja, red, zakon, moral, sve ono što oni nisu i što ne mogu da ponude građanima. Njihova opsesija vlašću, privilegijama, neodgovornošću, rasom i nacijom, njihova žeđ za teritorijama, za plemenskom podjelom, za totalitarnom vlašću i palanačkim duhom dovela je sve nas pred ivicu provalije. Na površinu su isplivali najgori, oni su po svojoj mjeri uredili naš svijet. Zavladali su laž, nemoral, gramzivost, prevara, vjerska zatucanost, glupost, zavladao je fašizam u svim sferama društva. Oni su stvorili našu duhovnu i materijalnu bijedu i udaljili nas od slobode i demokratije. Zbog njih se ovaj prostor ubrzano prazni, mladi i sposobni ljudi odlaze tamo gdje nema njihovih konstitutivnih naroda, ni borbe za etnički čiste predjele, ni legitimnih predstavnika, ni lažnih patriota, ni vatrenih vjernika, ni ćirilice i latinice, ni borbe za bolju prošlost, ni istorijskih govora, sjednica i sastanaka, tamo gdje nema ni „naših“ ni „vaših“ i gdje građani žive u miru. Ogromna većina njih ne odlazi isključivo zbog ekonomskih problema ili bolje zarade, već zbog izgubljene nade.
Stariji ljudi pamte decenije mirnog života, u kojem smo svi bili isti, kad se radilo i gradilo i svijetla budućnost vidjela se takoreći iza ćoška. Sigurnost običnih građana bila je na takvom nivou, da to nije zabilježeno u istoriji ovih prostora. Bilo je to društvo opterećeno manama socijalističkog poretka, prije svega ekonomskom neefikasnošću i nedovoljnom demokratičnošću, ali cijeli sistem je bio tako postavljen da se mogao unaprijediti bez većih problema. Najznačajnije je bilo to da je bio eliminisan otrovni nacionalizam, a religija smještena u privatnu sferu, kako i treba. A onda su iz mraka izašle aveti destrukcije, koje su uništile i opljačkale sve što su mogle, a nas dovele u haos i blato iz kojeg nema izlaza.
Komunističku ideologiju nije teško uporediti s religijom, jer je i ona imala svoje dogme, svoje sveštenike i oltare, svoje svetinje i božanstva, i poslušnost kao vrhunsku vrijednost. Ali, taj sistem je gušio nacionalizam, propagirao sekularizam, rad i vladavinu prava, u to vrijeme su obrazovanje i otvorenost prema svijetu bili naši jasni vidici, a jednakost građana temelj društvenih odnosa. Danas smo dobili političke religije koje su okupirale cio život, i mržnju kao sakrament, strah kao osnovnu dimenziju života, povratak primitivizmu i plemenskoj psihologiji. Dobili smo apsolutnu neodgovornost političkih i ekonomskih elita, pravosuđe korumpirano od vrha do dna i kakistokratiju – vladavinu najgorih. Dok je komunistički sistem forsirao društveni razvoj, pa je za kratko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata zemlja bila iz temelja obnovljena, savremeni balkanski nacionalizmi, okovani korupcijom i opijeni bezgraničnom vlašću, postali su glasnici razaranja, pljačke društvenog bogatstva i primitivne homogenizacije podanika. Obećavajući etnički čistu državu, kao novi raj za sljedbenike, oni čitavo društvo zatvaraju u tamnicu novokomponovanih identiteta koji obezbjeđuju njihov povlašteni položaj za sva vremena. Oni su socijalizam srušili da bi ga zamijenili sirovim, pljačkaškim, banditskim fašizmom, koji je ove prostore poharao tako, da se neće oporaviti za sto godina. Kolektivno ludilo je postalo model ponašanja, strah od drugih temelj politike, totalitarizam – pogonsko gorivo društvenih odnosa, a falsifikovanje stvarnosti, veličanje laži, nemoral i korupcija – naša svakidašnjica. Potpuna neodgovornost političkih elita, lopovluk širokih razmjera, bjekstvo od svijeta, slobode i mišljenja – to su koordinate naše sumorne životne geografije. U nemogućnosti da stvore bilo šta dobro ovdje i sada, oni nas sve drže zakovanima za nekakvo srednjovjekovno “zlatno doba” za koje se bore bez prestanka, pa se u javnom prostoru vode davne, izmišljene bitke, koje nikoga u civilizovanom svijetu više ne interesuju. Pa, kad nemaju šta ponuditi u sadašnjosti i budućnosti, oni izdašno nude bolju prošlost u koju ćemo se, uz Božiju pomoć i naše mudre vođe, jednog dana vratiti. Ali, sve to budi sjećanja kod ljudi koji pamte, pa se stari socijalistički sistem čini sve boljim u odnosu na ono što danas imamo.
Nama se čude i Istok i Zapad, čude se što smo namjerno srušili solidnu kuću, koju smo mogli podijeliti mirno, ako nam je već bilo do toga, pa nastaviti da živimo kao dobre komšije i susjedi u evropskoj zajednici država. U državama nekadašnjeg sovjetskog bloka, u kojima je vladao mnogo rigidniji komunizam, odavno više niko ne preispituje nekadašnju ideologiju, i ne prolijeva krv zbog nje, tamo se ljudi bave pametnijim stvarima. I zato se u Češkoj, Slovačkoj, ili Mađarskoj danas živi neuporedivo bolje nego kod nas. Što bi rekli stari ljudi: “Što ste tražili, to ste i dobili.”
