Piše: Nemanja Stevanović

Prošla je još jedna godišnjica smrti Srđana Aleksića. Podsećanjem na njegovu žrtvu, na ljudskost koja ga je, paradoksalno, odvela u smrt, objavljivanjem intervjua sa njegovim ocem, pozivima sveštenicima, političarima, analitičarima da komentarišu njegov čin, snimanjem filmova, stavljanjem njegovog imena na ulične table, kao da sebi i drugima želimo da poručimo – Svi smo mi Srđan Aleksić. A jesmo li? Imamo li pravo da se pozivamo na njegovo ime? I ako ne, kako da to zaslužimo?

Prvo što smo tokom 23 godine od Srđanove smrti morali da uradimo, a nismo, jeste da sebi do detalja objasnimo kako je moguće da je 27. januara 1993. godine, kao i za vreme čitavog ratnog života Republike Srpske, bilo sasvim uobičajeno da pripadnici njenih regularnih snaga nasred trebinjskog ili bilo kojeg drugog trga terorišu stanovnike druge vere i nacije. Srđan se, da pređemo odmah na stvar, nije obračunao, i u tom obračunu poginuo, sa nekolicinom odmetnutih kabadahija, već se suprotstavio celom sistemu. Sistemu koji je podrazumevao svaku vrstu nasija zarad ostvarenja političkih i nacionalnih ciljeva.

Možda ni sam toga nije bio svestan. Verovatno o tome nije ni mislio. Svakome ko je jednom čuo šta o svojoj deci i vaspitanju koje im je dao govori Srđanov otac Rade Aleksić, jasno je da njegov stariji sin nije pokušao da spasi Bošnjaka Alena Glavovića, već Alena Glavovića sugrađanina i, pre svega, čoveka u nevolji. Sa jedne strane je video zlo, sa druge nemoć. I ustao je protiv toga. Da li se plašio? Sigurno jeste. Ali se očigledno više plašio kako će mu izgledati život ako ne pomogne. Ako ne učini ništa da zaustavi zlo. A mi?

Mi se još uvek plašimo da priznamo šta se u Trebinju tog 27. januara pre 23 godine zaista dogodilo. Alen Glavović je napadnut samo zato što nije bio Srbin i zato što nesrbima tada nije bilo mesta u Republici Srpskoj. Da nije bilo Srđana Aleksića, on bi bio samo još jedna žrtva organizovanog terora čiji je cilj bio etnički čista teritorija zamišljene srpske države koja se u tom trenutku prostirala na oko 70 odsto teritorije Bosne i Hercegovine. Njega je imao ko da spasi, većinu drugih nije. Onih 140 žena i dece, recimo, koji su živi spaljeni u dve kuće u Višegradu. Ili 200 nedužnih muškaraca koji su, misleći da idu u razmenu, na Korićanskim stijenama mirno izaši iz autobusa i shvatili da se nalaze na litici sa koje će uskoro sa metkom u leđima pasti. Nije imao ko da spasi ni sve Prijedorčane koji su se predali znajući da ništa nisu zgrešili, pa pod batinama skončali u jednom od tamošnjih logora. Niti civile iz Bijeljine i Zvornika koji su ni krivi ni dužni ustreljeni na početku rata, mučene i ubijene zatočenike logora u Rogatici, Vlasenici, Banja Luci, silovane žene Foče, snajperima i granatama iskasapljene Sarajlije, sve one iz Ključa, Kotor Varoši, Doboja, Šamca, Brčkog, Sanskog Mosta… Konačno, nije bilo nijednog Srbina da zaštiti komšije Bošnjake iz Srebrenice u julu 1995. godine. Ubijeno ih je preko 8.000. Nijedan nije gurnut u šumu da niko ne vidi, izbačen iz kamiona u pokretu da se povredi ali preživi, ni istrgnut iz reda za streljanje. Preživeli su samo srećnici koje metak nije hteo.

To se desilo. Alena Glavovića nisu napali pojedinci nego sistem. Srđan Aleksić nije bio deo sistema nego pojedinac.

Mi ovih dana, pa tako svake godine u januaru, slavimo Srđana Aleksića. Ali slavimo i njegove ubice. Još jače i glasnije. Tokom cele godine, svake godine. Njihova imena su na našim spomenicima (ime jednog od ubica 2011. godine zaista je osvanulo na spomeniku palim srpskim borcima u Trebinju, a implicitno će se naći i na najavljenom obeležju srpskim žrtvama rata u Beogradu), njihove vojske su danas naše vojske, njihova republika naša republika (samo malo manja), njihovi ciljevi naši ciljevi, a zločini sredstvo o kojem radije ne bismo govorili.

Ako zaista želimo da čista srca i podignute glave izgovaramo ime Srđana Aleksića, otkrivamo biste sa njegovim likom i table sa njegovim imenom, onda moramo makar malo biti kao on – hrabri i iskreni i priznati šta je u naše ime činjeno, koji zločini, po kojem planu i sa kojom namerom. Do tada svako pozivanje na Srđana Aleksića za cilj ima samo jedno – zaklanjanje iza njegove žrtve.

Srđanov herojski čin ništa ne može da unizi. Osim nas samih.

 

(pescanik.net)