Piše: Jusuf Trbić
U Janji je ponovo održano slavlje povodom 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Velika sala Doma kulture bila je prepuna. Kako se to kaže: šibica nije imala gdje da padne. Bio je to još jedan znak da države BiH ima i da će je biti i ovdje, i na svakom dijelu njene teritorije.
Nastupili su članovi Kulturno-umjetničkog društva „Mula Alija Sadiković“ i njihovi gosti iz Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, od onih najmlađih, koji su igrali, pjevali i mahali plavo-žutim zastavama, do stalnih pripadnika ansambla folklornih igara, i sve je izgledalo kao veličanstvena proslava najdražeg datuma.
Bila je to prilika za radost, ali i za brigu, jer, kako je nedavno objavljeno, gradonačelnik Bijeljina Ljubiša Petrović uputio je u skupštinsku proceduru prijedlog da se Medžlisu Islamske zajednice Bijeljina, pod izgovorom da je to društveni interes, oduzme dio dvorišta, i sruši zgrada u kojoj je smješten Medžlis, kako bi se izgradio put. Ta cesta bi vodila od ulice pored Zelene pijace do pješačke zone (koja ide od Vijećnice prema Gradskom parku), između manastira i objekata Srpske prvoslavne crkve, s jedne strane, i dvorišta Atik džamije, s druge. Zanimljivo je da gradonačelniku, koji zna da je cijela površina koja pripada džamiji, kao i džamija sama, pod zaštitom države, nije palo na pamet da predloži da se, ako se baš mora, potrebna površina oduzme od zemljišta Eparhije, mada bi i to bilo krajnje neumjesno. Ovako ispada da se, u vrijeme kad oni, kojima je BiH domovina, slave Dan nezavisnosti, na mala vrata vraća duh devedesetih. Prošli takav kontroverzni prijedlog gradonačelnika Ljubiše Petrovića – da se postavi spomenik četničkom vođi Draži Mihajloviću, Skupština je usvojila, a ovoga puta se čini da ima više razuma nego tada. Nadam se da će se to i potvrditi.
A da se i dalje omalovažava država BiH i njen Dan nezavisnosti potvrdile su reakcije iz manjeg entiteta, kojima se grubo negira ovaj praznik, uz obrazloženje da je referendum za nezavisnost, navodno, i bio razlog za rat. Ali, to pada u vodu čim se pogledaju datumi. U RS se slavi 9. januar, kad je proglašena Srpska republika BiH, i to na teritorijama na kojima su, u tom trenutku, Srbi uglavnom bili u manjini, a referendum za nezavisnost je bio 29. februara i 1. marta, dakle 50 dana kasnije. Đaci u osnovnoj školi uče da uzrok uvijek prethodi posljedici, pa nije teško zaključiti šta je šta.
Uz to, godinama se priča kako Srbi nisu glasali na referendumu, pa je to razlog da oni i ne priznaju taj datum. Ali, u demokratskom svijetu takve odluke se donose voljom većine građana, a ne po želji etničkih zajednica, u BiH su glasali građani (jer nikakvih naroda nije bilo u Ustavu) i ubjedljivom većinom izglasali nezavisnost. Takvu odluku moraju poštovati svi, i oni koji jesu, i oni koji nisu za to. To je zakon u normalnom svijetu.
Ali, da li su svi Srbi zaista bojkotovali referendum, kako se govori?
Da pogledamo statistiku. Bošnjaka je, po popisu iz 1991. godine, bilo oko 43, a Hrvata 17 posto – to je 60 posto. Jasno je da nisu svi izašli na glasanje, to se nikad ne dešava, što znači da je veliki procenat Srba takođe glasao za nezavisnu BiH. Po svemu, otprilike je jednak procenat građana iz sve tri etničke zajednice bio za nezavisnost BiH. Zašto se to krije do danas?
Ali, uprkos onima, na sve tri strane, koji Bosnu dijele i nameću joj etno-konfesionalne okove, onima koji žele da je odvoje od normalnog svijeta i zatvore u tamnicu sopstvenih nacionalističkih iluzija, naša država se ne da. Ona živi, jača od svih. I slavi. Gromoglasno. Kao sinoć u Janji.
