Piše: Saud Grabčanović

Divanska poezija

U periodu od 1463. do 1878. godine je u književnosti Osmanskog carstva dominirala tzv.“divanska“ poezija. To je naziv za literaturu nastalu na osmanskom dvoru, koja je postojala do početka sultanskih reformi zvanih Tanzimat. Ova literatura nije bila ograničena samo na Osmansko carstvo, nego se  proširila i na šire islamske prostore, spojena sa lokalnim specifičnostima. Divanska poezija je imala svoje zakonitosti kojih su se strogo pridržavali svi oni koji su je pisali i pripadali ovom žanru. Sama divanska književnost je nastala na temeljima persijske i arapske književnosti  sa njima je komplementarna, ne samo u formi, nego i u tematici i u leksici. Pisanje ove književnosti je od autora zahtijevalo poznavanje opšte filozofije, filozofije islama, tradicije i istorije, te perzijskog i arapskog jezika. Počeci divanske književnosti u Bosni i Hercegovini su vezani za dolazak Osmanlija i islamske civilizacije i kulture u naše krajeve. Prvi naši divanski pjesnici su bili i prvi intelektualci obrazovani u nekom od islamskih centara, najviše u Istanbulu. Naši pjesnici su se sretali sa tom vrstom poezije u medresama u Bosni, pa su sa savlađivanjem nauke i jezika počeli i sami pisati. U Istanbulu su se naši pjesnici upoznavali sa već odavno formiranom turskom divanskom školom. Mi Bošnjaci smo naše prve divanske pjesnike dobili već u 15. vijeku. Osmanska divanska poezija,  kao i poezija persijskih i arapskih klasika, bila je prisutna i u tekijama, koje su u Bosni osnivane od tog stoljeća. Sama divanska poezija je karakteristična po tome da je to stvaralaštvo visokointelektualnih krugova i da je bila njima namjenjena, te nikada nije bila poezija širokih narodnih masa. Divanska je poezija puna arapskih i persijskih termina i fraza, likova iz tih tradicija, te simbola iz predislamske i islamske epohe. Stoga je ona, uz vrlo strogu unaprijed određenu formu, metarimu, stavljala pred autora i druge teške zahtjeve, ali isto tako i pred čitaoca. Iako je zasnovana pretežno na osnovama islamske religije i tradicije i sadrži čisto vjerske teme i motive, ona se ne može smatrati čistom religijskom poezijom. Divansko pjesništvo počiva na bejtu (distihu) koji je zasebna sadržajna cjelina-poruka, koji se može izvući iz pjesme, a da zadrži svoj smisao i značenje i da ne naruši arhitektoniku cjeline pjesme. Divan-zbirka te poezije je sastavljena po strogo određenim uzusima i zadatim vrstama. Kompletan divan sastavljen je iz više od deset različitih žanrova po tematskoj hijerarhiji. Svaki divan obavezno mora sadržavati tevhid ili tehlil kao uvod. U njemu pjesnik očituje Božije jedinstvo i pjeva u Njegovu slavu, a zatim obično iznosi svoje meditacije o smislu svijeta i ljudskog postojanja. Slijede zatim, munadžatinat, ode Allahu i Poslaniku Muhammedu a.s. Obavezan dio divana je kasida, koja nema manje od trideset stihova, a ima divana čije kaside sadrže preko stotinu stihova! U divanu imamo i lirske vrste preuzete iz persijske književnosti : gazel i rubaija. Među ostalim vrstama su još kit’e (epigrami), terkibi-ibend u kojem se jedna strofa ponavlja kao refren i terdž-ibend gdje se ponavlja posljednji stih. Kao zasebno pjesničko djelo, a nekad i kao dio divana, javlja se mesnevija, pjesma vrlo bogatog tematskog kruga. Ona je najčešće vjerska pjesma, koja uzima sadržaje iz Kur’ana i hadisa, ili opisuje život i smrt Poslanika Muhammeda a.s. Ponekad se u divanu nađe i pjesma o gradovima, kao i tarih, mada se češće one javljaju samostalno. Moderniji divan ne mora da sadrži sve ove nabrojane vrste. Kompletni divani sa ovakvim sadržajem su rijetki, a to su pretežno oni klasični. Samo u ovim divanima se mogu naći svi nabrojani sadržaji i još poneka nedefinisana forma.

 

Derviš-pašine poznate pjesme

 

         Gazel o Mostaru 

Ko bi mogo opjevati redom

Sve ljepote divnoga Mostara,

Zar se čudiš srce, što ga ljubim

Sa ljubavlju sinovskoga žara ?

O ne ima na ovome sv’jetu,

Ako nema sred bajnoga raja,

Bistre vode i svježega zraka,

Što čovjeka sa zdravljem opaja!

Ko ga gleda, život mu se mladi,

A duša mu u nasladi pliva.

Svaki kraj mu i svako mjestance

Zadivljene oči podraživa.

S voćem vodom i ostalim miljem

On je druga Sirija na sv’jetu,

E bi rek’o da je rajska bašča,

Ko ga vidi u majskome cv’jetu.

S dvije kule velika ćuprija

Pružila se preko rijeke čarne,

Te sa svojim velebnijem lukom

Pričinja se poput duge čarne.

Cio svijet da obiđeš redom,

Ne bi naš’o onakova svijeta.

On je majdan darovitih ljudi,

Šeher Mostar ures je sv’jeta.

To je gn’jezdo slavnije junaka

I na peru i na bojnom maču;

Ko odvazda i sada iz njega

S dana na dan velikani skaču.

Neka šute indijske papige –

Neka svoje ne kazuju glase,

O, Dervišu! Ti si danas slavuj,

Koji pjeva svog Mostara krase. 

Preveo sa turskog: Safvet-beg Bašagić

 

     Po srebrenom tvom obrazu…

Po srebrenom tvom obrazu il’ je crni soluf pao,

Il’ je na list divlje ruže sumbul svoju sjenu dao?

Ili s tvojih jagodica na ustima odraz stoji,

Il’ ti usne rujno vino rumenilom svojim boji?

Što mirisni amber sipa, je li mladež na tvom licu

Il’ u žarkom ognju gledam jednu crnu trnjinicu?

Da ja mislim na ružicu – ah uzrok je tvoje lice,

Da ja mislim na pupoljak – ah uzrok su te usnice.

Da je moje lice žuto kao žuto zlato,

Uzrok mu je jedno luče od srebra skovato.

S tvojim selom ako ne bih rajsku bašču zam’jenio,

Na svijetu, vilo moja, čovjek ne bi čovjek bio.

Zar je čudo znak ludila ako Derviš sâm odaje

Kad ljudskije običaja kći vilinska ne poznaje?

Ko opčara, ja ne znadem moje oči pune sanka,

Da od plača ja ne mogu do bijela zaspat danka.

Ah, ti meni bez milosti ispovijedaš muke tuna

Zulumćaru, a na um ne pada ti dan računa.

Teško je uz prijateljski ukor

Još pretrpit psovku od dušmana;

Ko je imo, zna kako je teško,

Kad na rani otvori se rana.

Pijmo! jer će društvo i veselje proći;

Krčmarice, ne stoj, nego vina toči!

Preveo sa turskog: Safvet-beg Bašagić

 

 

  Ako ono stasito djevojče…

Ako ono stasito djevojče

Po mojim se dvorima prošeta,

U čast njena sjajnoga dolaska

Žrtvovaću slasti oba sv’jeta.

Žeđ ljubavna ugasit se neće

sa mojega srca zagrijana,

Da ispijem sve što ima vode –

U sve sedam svjetskih oceana.

Samo jedan pogled oka tvoga

Sto tisuća srdaca opaja:

Niko nigda ne vidje na sv’jetu

Tako lahko da se pl’jen osvaja.

Zar je čudo što uvijek težim

Za čarima lijepije djeva?

I pjesnik je Ademovo d’jete,

Lijepo ga lice zagrijava.

Nu pogledaj u srce Dervišu

I žalosno stanje mu prosudi,

O, smiluj se, care ljepotica,

Pa čuj savjet pametnije ljudi!

Preveo sa turskog: Safvet-beg Bašagić

 

Nikom časti vrijeme ne odaje… 

Nikom časti vrijeme ne odaje,

Nikom udes oprosta ne daje

Bio Derviš, što u srce bije,

Bio vladar, što nad nama bdije. 

Preveo sa turskog: Safvet-beg Bašagić

 

 Imam grijeha…

 Imam grijeha možda više već što ima kapi kiše,

Od stida sam pogo glavu, ne smijem je dići više!

Dok glas dođe o Dervišu, ne plaši se, sve je lahko

Po zasluzi i po grijehu nagrađen će biti svako.

Bože, sa dobrotom tvojom baci pogled svemilosti

Na Derviša iznemogla, koji pati, trpi dosti.

Koliko ti svemoć hoće, smilovanje daj mu svoje;

Nemoj na me ni gledati, već na dobro gledaj svoje. 

Preveo sa  perzijskog: Safvet-beg Bašagić

 

        Gdje boravi car svijeta…

Gdje boravi car svijeta, o lahore, hajde kaži

Od mrtvije srca strane hajde žive duše blaži,

Ne baš šeher Carigradu već svijetu svemu javi

O boravku sretna cara i njegovoj bojnoj slavi.

O boravku cara ruža ružičnjaku vijest predaj,

Kada pokraj bašče prođeš o cipresu pripovijedaj. 

Preveo sa turskog: Safvet-beg Bašagić

 

 

       Gdje pomoći ne imade… 

Gdje pomoći ne imade svemoćnoga Gospodara,

Tu opravit neće ništa tisuć sv’jetskih pametara,

Ako Allah samo bude jednom robu na pomoći,

Bilo dobro, il’ ne bilo – sve će mu za rukom poći.

Pažnja udes ne odbija, zalud ti je trud i muka!

Određenu sudbu neće otkloniti tvoja ruka.

Neka tisuć pancijera od čelika na se meće,

Smrtnik – neće odbit strjelu s kobnog luka kobne sreće!

Ne brini se – suđeno je dobro i zlo na svijetu, –

Gledaj “Ve nahnu kasemna” šta Bog veli u ajetu.

Božija se volja vrti, kako hoće, ‘nako tvori,

Astroloze, šta se mučiš, zalud ti je gledat gori,

Sve je divno, bez pogreške, što umjetnik vječni šara

Savršenstvo umjetnosti sve je što on slika, stvara,

Ako želiš sretan biti, udesu se svom pokori,

O Dervišu, dobro pamti, hazreti pir tako zbori. 

Preveo sa turskog: Safvet-beg Bašagić

 

 

       Pohvalnica gradu Sarajevu 

Ako želiš, srce, vidjeti sliku raja

Potrudi se da vidiš Sarajevo, odmah idi tamo.

Ovaj lijepi grad je Ka’ba, kojoj streme zaljubljeni

To su rekli oni koji su do svojih želja stigli.

Njegov prijatni zrak i voda daju život i krijepe dušu

Tekuća mu voda nije ništa drugo nego rajski Selsebil

Svaki kutak njegov vrvi ljepoticama

Okitio se hurijama i mladićima poput raja.

Da je zbilja ravan raju kao svjedok tomu zar nije dosta

što tamošnja kahva poput rajskog Kevsera

poklanja ljepoticama dušu.

Most na Bend-baši izgleda kao “pravi put”

Koji u raj ulazi tko preko njega pređe i u šetnju ode

Hvala Bogu, i meni Dervišu suđeno je bilo da to razgledam

Očito sam vidio i saznao, da je to slika raja i rajskih ljudi. 

Preveo sa  turskog: Mehmed Handžić

 

   Tarih o gradnji mosta u Mostaru 

Ćupriju podiže koja podsjeća na luk duge

Allahu moj! Ima l’ na svijetu po ljepoti druge?

Jedan je Derviš zadivljen stao i rekao riječi:

Ostavit ćemo ćupriju a mi ćemo preći.

Godine 974. (1576-77)

 

Preveli sa  turskog: Lamija Hadžiosmanović i Salih Trako

Prepjevao: Muhamed Dželilović