Dirigent genocidnog orkestra

3

Piše: Gojko Berić

Privodeći kraju ovu kolumnu, pogledao sam na sat – od izricanja presude Radovanu Karadžiću dijelilo me je čitavih dvadeset sati. Ne mogu se kladiti u njen ishod, ali ako Haški tribunal ratnog vođu bosanskih Srba ne pošalje na doživotnu robiju, to će biti kao da su se nebesa sručila na ovozemaljsku pravdu.

Mada, prema mnogim tumačenjima, postoji nešto što je, sa stanovišta pune istine o ratu u Bosni i Hercegovini, važnije i od same visine Karadžićeve kazne, a tiče se naknadno proširene optužnice za genocid u sedam opština sjeverozapadne Bosne. U slučaju da, pored Srebrenice, i taj pogrom nad Bošnjacima bude uključen u presudu, žrtve bi dobile satisfakciju koja je mala, ali koja je jedino moguća. Međutim, kakva god da bude, presuda Radovanu Karadžiću dolazi sa velikim zakašnjenjem. Predugo čekanje na pravdu postaje svojevrsna nepravda. Isto tako, ne treba imati nikakvih iluzija da će Karadžićevo robijanje dovesti do katarze današnjih generacija Srba s jedne i druge strane Drine. Historija se svugdje u svijetu pokazala kao loša učiteljica života, o čemu najbolje govori renesansa fašističkih pokreta u Evropi.

Živjeti u takvom svijetu postaje sve teže, a živjeti sa komšijama koji su devedesetih godina krenuli da ti zatru korijene – biološke, religijske i kulturne, da ponište tvoje postojanje i da poslije svega protagoniste vlastitog zla, među kojima Karadžić zauzima najistaknutije mjesto, veličaju kao nacionalne heroje, emotivno je gotovo nepodnošljivo. I, da krvava priča bude što upečatljivija, Karadžić je sav taj užas bez mnogo uvijanja i najavio. Uoči i tokom rata uputio je niz prijetnji Bošnjacima, Hrvatima i međunarodnoj zajednici, od kojih je najviše pominjana ona koju je 14. oktobra 1991. izrekao sa govornice Skupštine BiH: “Put kojim ste krenuli vodi Bosnu i Hercegovinu u pakao, a u njemu bi muslimanski narod mogao i nestati.” Evo još nekih: “Srbi će iz istočne Hercegovine preći u zapadnu Hercegovinu i naplatiti dug iz 1941. godine”, “Srbi nikada neće dopustiti Muslimanima da Sarajevo bude njihov grad”, “Sarajevo ćemo pretvoriti u karakazan”, “Međunarodni napad na bosanske Srbe značio bi početak trećeg svjetskog rata.” Svoj fašistički genocidni plan, čija se suština sastojala u brutalnom razdvajanju Bošnjaka i Hrvata od Srba, ozvaničio je na skupštinskom zasjedanju održanom 12. maja 1992. na Palama.

Kao čovjek sa najviše političke moći i glavnokomandujući svih vojnih i policijskih potencijala, Karadžić bez oklijevanja kreće u stvaranje Srpske Republike, zatirući svako zrno razuma u srpskim glavama. Da bi takva tvorevina nastala, moraju se luđački granatirati gradovi, moraju se otvoriti koncentracioni logori, moraju se protjerati svi Bošnjaci i Hrvati, a na desetine hiljada poubijati, moraju se opljačkati i spaliti čitava sela. Srbi koji nisu bili spremni da slijede podivljalog psihijatra, proglašavani su izdajnicima srpskog naroda, a mnogi od njih platili su glavom. Jedino što je Karadžića zanimalo jeste njegova etnički čista tvorevina i njeno pripajanje Srbiji. Nije u tome uspio, nije dosanjao svoj san, naprotiv, gorkom ironijom sudbine, do kraja života će ostati zatočenik te iste Republike Srpske. Nažalost, štete koje je nanio Bosni i Hercegovini su nepopravljive. Svoj plan etničkog čišćenja, proveden po uzoru na nacističko “konačno rješenje”, ostvario je gotovo do kraja. Sve je to poznato i sve će to presudom Haškog tribunala biti prepušteno istoriji, a Karadžićeva lična sudbina postati potpuno nevažna.

Međutim, postoji jedno pitanje na koje možda nikada nećemo dobiti pravi odgovor. Kako je, naime, bilo moguće da se “mali Hitler” pojavi i u našem bosanskom sokaku i kako je bilo moguće da jedan dehumanizirani pjesnik i psihijatar svoje zapretano zlo razbukta u cijelom jednom narodu? Nije li i tu sudbina uplela svoje prste – da mladić iz zabitog durmitorskog sela dođe u Sarajevo u opancima i jednog dana postane dirigent srpskog “genocidnog orkestra”? Poznati crnogorski pjesnik Jevrem Brković je svojevremeno govorio kako je u cijeloj toj priči ključnu ulogu imala jedna obična vozna karta. Krenuvši na studije, Karadžić je u Nikšiću kupio kartu do Sarajeva, jer za vožnju do Beograda nije imao novaca. Kao student, pisao je i objavljivao pjesme. Završio je medicinu i stekao zvanje neuropsihijatra. Među nekolicinom pjesnika “opančara” našao je sebi srodne duše i zajedno s njima srbovao koliko god je to tada bilo moguće. Iako je ostvario zavidnu akademsku karijeru, iako je u Sarajevu imao ugodan život, Karadžić nikada nije pripadao sarajevskoj intelektualnoj eliti. Iz dubine duše je mrzio ovaj i svaki drugi grad (“Krenimo na gradove da bijemo gadove”) i kad je za to došlo vrijeme, brutalno mu se svetio, držeći ga skoro četiri godine pod smrtonosnom opsadom.

Ušavši u politiku, Karadžić se naglo “pogospodio”. Zalazio je u beogradske i ženevske kockarnice i nosio skupa odijela. Prema svjedočenju nekih novinara koji su se znali naći u njegovoj blizini, imponovalo mu je što, kako je sam primijetio, u mantilu izgleda kao gangster. Biljana Plavšić, nekadašnja potpredsjednica Republike Srpske, u svojoj knjizi “Svedočim” tvrdi da je Karadžić krao novac namijenjen za pomoć Srbima, a kad ga je ona jednom upitala šta je sa nesretnim narodom, odgovorio je svojom omiljenom uzrečicom: “Neka narod ide u p…. materinu.” U ratu se šepurio u vojnoj uniformi, ali navodno nikad nije viđen tamo gdje se ginulo. Kad se po završetku rata suočio sa haškom potjernicom, skrivao se kako je znao i umio, često uz pomoć svojih progonitelja. Kad ga je “antisrpska banda” najzad uhapsila, ispostavilo se da je, prerušen, živio usred Beograda, ordinirajući kao “iscjelitelj” pod imenom Dragan Dabić. Imao je i svoju kafanu u koju je redovno odlazio i pjevao uz gusle. Tada i kasnije, o njegovom liku i djelu neumorno su brinuli beogradski “senatori” Republike Srpske, sa akademikom Kostom Čavoškim na čelu. Karadžićev tužilac Alen Tieger ga je u završnoj riječi, između ostalog, nazvao “lažovom i mafijašem”.

Komentarišući zahtjev da Karadžić bude izručen Haagu, srpski akademik Radomir Reljić je izjavio: “Jedva čekam da se sve ovo završi i da svi postanemo normalni, ako je to uopšte moguće.” Od tada je prošlo dvadeset godina, Drinom i Savom proteklo je mnogo vode, a pitanje “da li je to uopšte moguće” aktuelno je kao i tada.

 

(oslobodjenje.ba)