Djetonska BiH u 622 riječi

45

Piše: Tarik Haverić

Kako je to više puta isticao lord Jeremy Ashdown, bivši Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, Dejtonski mirovni ugovor, čiju dvadesetu godišnjicu potpisivanja obilježavamo 14. decembra 2015, imao je glavni i neposredni cilj da zaustavi rat, i u tome je u potpunosti uspio, ali se njegov Aneks IV, poznat kao Dejtonski ustav, pokazao kao najveća smetnja u izgradnji ustavne demokratske države.

Autori Dejtonskog ustava svjesno su ostavili u tekstu mnoge nedorečenosti koje su dojučerašnjim zaraćenim stranama pružale nadu da će političkim putem ostvariti svoje ratne ciljeve. Već u prvim godinama mira, neki potpisnici mirovnog ugovora počeli su da zanemaruju ustavne odredbe koje im se nisu sviđale i izvlače u prvi plan one za koje su vjerovali da služe njihovim namjerama. Da bi to spriječila, međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Američkim Državama koristila se kao glavnim oružjem odredbom Aneksa X, prema kojoj posljednju riječ u tumačenju mirovnog sporazuma, pa dakle i ustava kao njegovog dijela, ima Visoki predstavnik. Među potezima koji su reducirali kapacitet lokalnih političkih aktera za blokade i opstrukcije bilo je i proširenje ovlasti Visokog predstavnika u decembru 1997, i odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju s početka 2001.

Međutim, međunarodna zajednica odustala je — zbog promjena u odnosu snaga u Evropi i svijetu — od prisilnog usmjeravanja političkog procesa prije nego što je politički sistem Bosne i Hercegovine (sa svim svojim podsistemima) bio u potpunosti oblikovan. Od trenutka kada je postalo jasno da se Visoki predstavnik više neće služiti tzv. Bonskim ovlastima, ojačale su tendencije razgradnje državnopravnog poretka, problematiziranjem nadležnosti koje su navodno nezakonito prenesene s entitetskih vlasti na državu i na druge načine.

Bez tog korektivnog mehanizma, dolaze do izražaja brojni nedostaci Dejtonskog ustava. Prvi i najvažniji jest što on projektira izgradnju demokratije bez demosa. Etnička pripadnost potvrđena je ovim ustavom kao jedini izvor individualnih prava, i o svakodnevnom životu građana — od školovanja preko zdravstvene zaštite do zaposlenja — odlučuju stranke koje predstavljaju tzv. konstitutivne narode. Pravac najavljenih promjena daje naslutiti da lokalni politički akteri neće ukinuti ovaj anahroni sistem u kojem je radničku klasu samo zamijenila etnija kao novi kolektivni politički subjekt, već će ga naprotiv ojačati dodatnim zahtjevima, npr. da “jedan narod ne bira predstavnike drugome”.

Prava priroda dejtonske Bosne i Hercegovine vidi se kada njenu stvarnost usporedimo sa stvarnošću političkih zajednica kojima ova zemlja navodno želi da se priključi: dok u većini zapadnih demokratija postoje različiti mehanizmi pozitivne diskriminacije radi političke, ekonomske i socijalne promocije pripadnika manjina, koji dobivaju “više nego što im pripada”, politička klasa u Bosni i Hercegovini ne daje pripadnicima manjina ni ono na što imaju pravo, uspješno se godinama opirući provođenju presude Suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci. Kršenje prava svih “nekonstitutivnih” nije nezgodna posljedica političkog sistema zasnovanog na dogovaranju konstitutivnih naroda posredstvom njihovih stranaka, već sama njegova suština.

Dvadeset godina nakon sklapanja Dejtonskog sporazuma, u našoj zemlji u toku je tzv. “reformski proces”, zamišljen tako da one snage koje su — pomoću Dejtonskog ustava — od Bosne i Hercegovine napravile propalu državu i podijeljeno društvo sada treba sve to da poprave. Iskustvo nas uči da će etnopolitička klasa i ovoga puta naći načina da izbjegne sve promjene koje bi je, dokraja provedene na zamišljeni način, razvlastile i pomele s historijske pozornice. Stoga će se koncentrirati na segmente “reformske agende” koji učvršćuju njen položaj, prije svega na izborni zakon. Bit promjena je da današnje većine u Bosni i Hercegovini žele spriječiti da se ikad više obrazuju neke druge većine.

Čini se da su predstavnici Evropske unije, iz bojazni da ne naruše “reformski proces” za koji se već sada zna da neće uspjeti, spremni da im to dopuste. To znači da će međunarodna zajednica, još jedanput, u Bosni i Hercegovini “zaklati vola za kilo mesa”.

 

(oslobodjenje.ba)