OSTAVKE i POSTAVKE ili SADA IMAMO i TITA

Piše: Atif Kujundžić

Situacija i nije baš nova. Kao i uvijek dođu divlji i istjeraju pitome koji su, doduše, već i sami podivljali. To je ono u čemu se izjednačavaju, pa se ne zna ko je više divlji, a je li ko pitomiji. Isto se ludiraju. I rezultat je jednak i svaka razlika je ista i šteta koju naprave. Sada i jedni i drugi jedu svoja gomna. Dumaju. Neka nam sada ćaća napravi zgrade vlada i ministarstava. Predsjedništvo. Općinsku kuću. Ćaće su pravile sve što smo spalili i srušili. Ćaće i nisu neki dunđeri i arhitetke. Neka im sada svima podijele i najviše funkcije. Sada mogu i sami rušit i gradit. I zidat i palit. Divljati i budalesat.

Niko da shvati i razumije suštinu. Prema zapisniku o saslušanju osumnjičenog frontmena demonstracija u Tuzlanskom kantonu, jasno je da je čovjek organizirao demonstracije kako bi zaposlio svoju hanumu. Ona je diplomirani socijalni radnik bez zaposlenja. Što je pristizalo više ljudi bio je sve više uvjeren kako će postići ulogu vođe prosvjeda, supruga, zaštitnika i željeni cilj. Počele su padat ostavke ko kiša. Masa se zatalasala i to ga je hitilo k’o Džemilu. Kao da je svoj cilj ustvari već postigao. Vidi kako je sve više slobodnih radnih mjesta. Vidi se, čovjek ima političko policijsku nervaturu i neurone. Tada je briga udarena na veselje.

Kuriozum demonstracija je spontanitet okupljanja i brzina događanja. Brže su izgorjeli ponajbolji objekti u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru i Bihaću, nego što su demonstracije završene i podnesene tražene ostavke. Sada objekata nema baš kao ni omraženih premijera, ministara i nekih načelnika općina. Neki još sjede na klimavim foteljama. Kad su ljudi vidjeli da bi neko mogao i nastradati hitno su podnosili ostavke i odustajali izredom. Nestajali su kao pramičci dima u izmaglici. Imali su smisla za svašta što su radili u svoju korist, ali su strahovali od šale sa tuđim životima. Shvatili su i kako je bolje biti što dalje od svega što se demonstracija tiče.

Sada možemo i bez tih objekata kojih više nema. Ali i bez njih koji su godinama bili u objektima. Možemo i podizati šatore. Igrati se i praviti svadbe. Zaigrati trusu, užičko ili moravac. Zapjevati gangu. Organizirati pravi drmoguz. Dovesti guslara da ojka na cesti. Boli nas sada kao i prethodno. Ovi što odoše i nisu valjali. Doći će drugi za petnaestak dana. Trebat će im stotinjak dana da se uhodaju. Dat ćemo im i to. Pa, novi su u tome. Nisu krivi ni za što. A mi imamo dana koliko god ko hoće.

Nemaju što za reći. Stvorili smo im uvjete i ambijent za dokazivanje, pa neka onda i ostanu stotinjak godina na vlasti. Ili kao Osmanlije balije. Pet stoljeća. Sada se opet nadviruju nad odmetnutu i nemirnu provinciju Husein kapetana bega Gradščevića. Čovjeku bude dosta svega. Ali slasti od vlasti, toga nikad. U Bosni to proleti dok dlanom o dlan. Začas.

Kako su brzo i lahko odustajali premijeri i ministri. Vidi se da su bivši sasvim svjesni svoje krivice i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalazimo. Čista šega. Samo su čekali dan D ili demonstracije. Problem je sada u tome što imamo njihove ostavke, a nemamo koga dalje smjenjivat. Šta da radimo sa silnom energijom. Ima prijedloga od raznih stranaka da počnemo smjenjivat sami sebe. Teleportiramo se među njih i smijenimo se naočigled. Da ne dangubimo. Da pređemo na šefove uprava i službi, na poslovođe i predradnike kako bi imali šta smjenjivat  barem neko vrijeme.

Problem je i u tome što sada nemamo od koga tražiti to što smo zdušno tražili i moljakali od smijenjenih, a to jedino znamo. Što jest,  jest. Nije da se nismo sjebali. Doduše, ni ono prethodno nije bilo čemu. Nije lahko napraviti bilo kakvu državu. Čak ni onakvu. Stalno smo na istom. Na crvenom, a oko nas kruže utvare. Puno šupljikavih i sunđerastih, crvenih, zelenih i plavih simulacruma koji nose polupismene transparente.

Većina njih su ljudi iz politike i medija. Inžinjeri duša, magistri i doktori s visokim plaćama i stručnim timovima iza sebe. Puno je i ovih koje tuga mori, a nikakv im bekgraund. Imaju i /50/ godina, a nikad nisu nešto radili. Nedužni i bez radnoga iskustva osim na čekanju u narodnim kuhinjama. Ne znaju prevariti ni rođenoga brata.

Sada nema nikoga pouzdanog. Čak ni za mjesta na kojima su bili oni. Po navici idemo tamo gdje smo išli prije i u toku demonstracija. Dođemo pred kantonalnu vladu ili općinu, a tamo nikoga. Crne se rupe izgorjelih prozora. Umjesto doručka uzmemo megafone i skandiramo. Ranije smo tamo i psovali i drali se i pljuvali. Štrajkovali glađu. Samo da dođu i da nas nađu. Nisu nas htjeli ni pogledat, a nekmoli primit na kahvu i muhabet. Prolazili su kao da nas nema ili kao da smo leprozni. Kao pored turskog groblja. Sada nema ni njih takvih. Tada nisu znali da smo zajebani. Sada su zajebani oni. Eto im ga na do dna.

Privremeno imamo problem. Nemamo koga ni psovat, ni smijenit, niti se kome kezit, grozit prijetit. Čudo. Je li to uopće bila adresa na koju smo trebali krenuti i obratiti se?! Hebala ih vojna baza Rajt Peterson u Dejtonu i Ohaju u Sjedinjenim Američkim Državama u ćaknutu glavu. Pa i svi učesnici dejtonskog sporazuma uključujući i garante istoga. Oni garantuju a mi crkavamo dok in continuo stručnjaci rade istu stvar.

Sada je bolje i onima koji imaju Cvijanovićevu i Dodikastog. Kako su samo lukavi. Pišamo im u entitet kad im ništa nije izgorjelo, a nemaju ni suverenitet. Ni referendum. Nisu ni ostavke podnijeli. Niti znaju kako se to radi. Ljudi samo znaju jahat, kamdžijat, mamuzat. Sve u galop do Vučića, Nikolića, Dačića i pačića, po brade i kokarde.

Potom ovi što imaju Čovića, Ljubića i Lijanovića. Spalili su jedino objekat Hrvatske demokratske zajednice u Mostaru i k’ođoja sjedište Stranke demokratske akcije iz stotinu /100/ najtežih godina u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Ko puši, a ko pase, zna se. Nemaju ni drva ni vatre u kamenjaru. Smrekovina samo plane i hukne. Utvare im u crnim košuljama. A škiju režu kao i prije stotinu godina.

Dragan Čović nam je sad predsjedatelj Doma naroda Bosne i Hercegovine. Kako god mi zaseremo to njima obvezatno koristi. Možda smo trebali ići na adrese političkih stranaka?! Ali, ko će o tome misliti u brzini.

Stranke jesu krive ali im je članstvo u rinfuzi. Koga bismo tu uopće mogli potrefiti među rogove i po guzi?! Dežurnog pored telefona? Daktilografkinju i kurirku? Nekoga iz foruma mladih najmnogoljudnijih stranaka?

Svi su uvijek na sjednicama i službenim putovanjima. Samo mi uvijek možemo i moramo ići u materinu stvar da pravimo dar mar. To smo svikli tamo gdje smo nikli. Tako uvijek pomažemo svojim dušmanima. Na kraju i dušmani pomognu nama, jer znamo koga treba posmjenjivat. Ostane samo jedan problem: kad ih posmjenjujemo, koga ćemo umjesto njih imenovat, a da od njih ne bude gori?

Džaba nam izgorješe onolike automobilske gume. Marshall. Michelin. Tigar. Barum. Sava. Hankok. Pireli. Trayal. Koje i kakve sve dimenzije i marke. Opet nas košta brzina. Ne može se ništa nabrzinu osim sletjeti s druma u grabu. Ode auto. Puče glava. Drum širok, prav, carski, mjesečina obasjava.

Pustili nas same, a imamo toliko stručnjaka i mudrosera. Sada se i vidi da nam je država koju su pravili čista sprdnja. Nekoliko ljudi samo drekne ispred kantonalne Vlade, Općinske kuće, Predsjedništva države, a zgrade planu pa se svale. Funkcioneri i ostavke padaju ko kruške. Jedan haman zapalio cigaretinu ili travku, a izgorio Arhiv i sva austrougarska dokumenta na osnovu kojih smo mogli tražiti i odštetu od bivše Carevine za kolonijalnu pljačku bogatstava naše zemlje.

Ama, dokumenta su zato i izgorjela kao i sve do sad. Aveti se sada šuljaju oko plenuma i foruma.

Inače, sve razvalismo za tri dana. Nema u nas hlabavo. Još nismo krenuli na narodne kuhinje da i njih poderemo. Sredit ćemo i njih čim tamo nestane čorbe. Valjda je Jasmin Imamović Narodnoj kuhinji nešto uplatio prije nego mu je izgorjela općinska kuća. Morebit treba i od njega tražiti ostavku?! Kakav cum grano salis. Samo džaba troši pare. Kao da je nama do kulture u svekolikoj dvadesetogodišnjoj nekulturi naše vlasti, a od neke ure. U kabinetu mu izgorio i Tito, a mi još imamo Titu na slici u povorci. Jesmo nezaposleni, ali smo Titina radnička klasa, 100% beslovesna masa.

Ubuduće, moramo se snalazit i za ostavke i za hranu, jer svega ponestaje. To je ono bez čega ne možemo, ne smijemo i ne umijemo. Ostavka je Glavna Postavka. Znanje je Imenovanje. Imenovanje je Imanje. Teško je stanje. Lahko je onima u Zenici. Njima će uskoro biti čimburijada pokraj rijeke Bosna. Mogli bismo i mi trknut u Zenicu na sijelo i zapalit im koju gumu pod nosom. Neka i oni popuše dim.

Najlakše je Sarajlijama. Imaju Baščaršiju i Sebilj. Oko Sebilja na sve strane milijuni, ama, hićme golubova. Imamo i možemo im prodat patent fatalice za golubove. Prodajemo za male pare. Pojeftino damo samo da prodamo. Krakat opis: na dlanove se nacrta zrnevlje kukuruza ili sjeme od suncokreta što je kome lakše. Dovede se Hari Varešanović da pjeva Poletjela golubica sa Baščaršije. Ispruže se ruke u visini ramena i otvore šake.

Golubovi su blentavi, navale k’o mutavi. Uhvatite goluba za bilo šta. Makar za čunu i eto gulaša. Dobar gulaš može se srkat i bez somuna. Ne moraju se pravit ćufteta, ćevapčići, pače, dolma, pljeskavice, ražnjići, sarajevski burek i pite osim kupusnjače, bundevare i gužvare.

Kako javljaju, u Bihaću uveliko pecaju pastrmke u Uni i okolnim potocima. Neki odlete i na Plitvička jezera u Croatiu. I oni su lukavi. Zato je i Lipovača popušio čibuk ostavke u nepoznatom pravcu. Ljuta je to Krajina. Krvava haljina. Sada mogu popušiti kalumet mira i sa abdićevcima se izljubit, a onda i za pojas zadjenut.

U Mostaru već čekaju i krive vratove da vide jesu li u Bosni rodile sakriske, bundave i misirače/ćurte. Neka pričekaju. Bit će i krastavaca, patlidžana i paprika ljutača. I krompira. I boranije. Haman i paradajza. Eto đuveča i sataraša. Treba samo malo zejtina i soli. Da ne peče, da ne boli. Servirajte molim.

Sljedeći put pravit ćemo jelovnik za demonstrante. Može se štogod zapjevat. Tekst za ovomjesečni hit: demonstranti anti avanti fanti manti tupadžije militanti pojedinci pametnjakovići demokranti prosvjednici šuperdinci zajebanti pješadinci rulja bulja iz blata i mulja. Među demonstrantima se udobno i bezbjedno šulja puno hulja. Što bliže vlasti i masti. Da im bi kako god. Narodna vlast u slast na čast. Ne smije past.

 

(digitalne-knjige.com)