Dnevnik građanskih prosvjeda (XIII dio)

138

RADNICI I SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO! DRŽAVU TREBA PRAVITI ISPOČETKA

Piše: Atif Kujundžić

Kao i sve što je zahvaćeno ratom, država je potpuno uništena i nikakvim mjerama se ne može funkcionalizirati. To su glupa i nepromišljena nastojanja raznoraznih mandarina koji se čak usuđuju i javno davati dobronamjerne recepte za pravljenje država na prostoru ex-YU. /Kao recepte za brzu hranu ili neku pitu!/ Pogotovo, državu ne mogu popraviti oni koji su je razvalili i oni koji su se s jugovinom izjednačili, a koji su sada na vlasti. Dakako, oni prije svega nastoje sačuvati svoja mjesta i pozicije za mandarine, tj. mudrace koji im uz najbolje plaće asistiraju, podržavajući ih u onome što su o sebi i svojoj vrloj pameti umislili.

Bosanci, Hrvati, Srbi, Muslimani, Katolici, Hrvati Pravoslavci i Ostali, ma šta mislili – ako nisu već na vlasti – uopće nemaju državu. Ako su već na vlasti, oni su apsolutna manjina koja sitematski proizvodi džehennem za većinu. Čak, ako im se priključe i milioneri. Pouzdano, nemaju oni pameti da naprave uljuđenu državu, a da ne naprave još jedan rat i pokolj. No, na vlasti su i vidjet ćemo. Šta su napravili za /18/ godina vidimo. Gore je nego li i za vrijeme rata.

Država nije fikcija i skalamerija kao ovo što imamo. Država su organizirani ljudi. Ljudsko društvo. Države se mogu praviti u Americi, ali, to su američke države. Mi smo u Bosni i Hercegovini i treba nam bosanskohercegovačka država koja je i sama svoj model. Drugih obrazaca i šema nema.

Kakav Dejton i vojna baza Rajt Peterson? Koje prkno? Kakva i čija gubernija?

Doista, zar je potrebno da nam Dušanka Majkić kaže kako ovo uopće nije država čiji Dan državnosti obilježavamo 25. studenoga, pa da shvatimo kako te države nema /21/ godinu /zahvaljujući i dobro plaćenoj Dušanki/? Zar nikome osim gospođi Majkić nije jasno koliko je tačno to što je rekla, da države čiju godišnjicu državnosti obilježavamo, nema?

Nije. Pogledajmo samo šta naši mudraci govore, pišu i rade. Literatura fikcije u najstravičnijem vidu. Sve same utvare. Ova država je simulacrum. Najcrnja noćna mora za svoje građane. Ova država nema veze ni sama sa sobom, kao ni mudraci u njezinom pročelju sa svojom pameću. Mada, itekako imaju veze sa svojim pozicijama i općom tragedijom koju produciraju iz dana u dan.

Jesmo li u stanju uopće pojmiti koliko je stav gospođe Majkić poražavajuće po zdravu pamet realan i izbrušen segregacijom i podjelama, kao Dodikovom belegijom? Možda i na njegovom tocilu! Zato sija kao da je od rostfraja. Države čiji Dan državnosti – 25. 11. 1943. godine – nema već /21/ godinu. Čak ni države u kojoj se nalazila! Za jednog mudraca to su samo godine našeg gladovanja, ali nisu i godine mandarinskog uživanja i zgrtanja /zna se čega, ne govana/. Dakle, kako za koga. Mudraci se uvijek nadaju najboljem, jer njima je sjajno. Dotični ne reče i da su to godine izetbegovićevih i inih gazdovanja.

Zašto uludo gubimo vrijeme i živote? Guramo nepostojeću državu, a propadamo u sadašnjoj. Nije inteligentno ni za prosječnu ljudsku pamet, upravo je gluparija i sramota. Cijela stvar postaje krajnje kontraproduktivna.

Zašto ne razmislimo o tome koliko je otvoreno pismo Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika istim povodom /upućeno kojekuda/ uistinu zasnovano i prepisano iz izlaganja gospođe Dušanke Majkić? Ili napisano u njezinom izlaganju? Ustvari, Dodik i Majkićeva guraju istu stvar koja nije baš netačna.

Zašto se toliko plašimo istine i raspakiranja Dejtonskog sporazuma?! Ko i zašto se boji? Šta mu treba dati da se ne plaši života u BiH? Lilihip? Pa, nismo imali Dejtonski sporazum ni kad smo po mišljenju nekih mudajajaca bolje živjeli. Vidite li kako nam naš jezik kao čovjekova kuća bitka /Martin Hajdeger/ sam otkriva cijelu istinu? Riječ mudrac/a otkriva kako je uistinu mudar čovjek onaj koji ima i muda i jajca. /Doduše, i osobno su mi eksplozije u toku rata oštetile sluh, pa nikako ne mogu naštimovati svoju dvanaesticu/.

Svi smo bili napadnuti i nismo ratovali, ali u Dejtonu je zaustavljen rat. Sve drugo u tom Sporazumu je skica za rovove, tranšee, vojničko razdvajanje snaga i minskih polja između dvije crte, što je transformirano do entitetskih razgraničenja i svih mogućih i nemogućih međuljudskih podjela. Kad se tome doturi promjena društvenoekonomske formacije, pa globalizacija i tranzicija, planetarna recesija i globalno zagrijavanje planete Zemlja – fašizirani mandarini mogu uživati kao u džennetu do kraja svijeta.

Naime, ovo što zovemo državom Bosnom i Hercegovinom, 25. studenoga 1943. godine, ne bi partizani napravili ni u bunilu od najgore brlje. Ovo je proizvod naše tradicionalne trezvenosti i kama humanizma.

To smo napravili mi sa našim patriotima, vjerskim poglavarima i političkim uglednicima, poštenom inteligencijom, a bez radnika i seljaka. Ustvari, otkud sad oni – koji nemaju radna mjesta niti finansijske poticaje?! Imaju šljemove i kalašnjikove, sijače smrti, zaštekanu municiju, granate, minobacače i topove. Iracionalno guramo svoje sljepilo i nerazum. I tako do delirijuma koji zovemo rat, za koji je uvijek kriv neko drugi. Posebno za počinjena zlodjela.

Dakle, je li to Dan državnosti iz inata, kaprica, kad države koja je stvorena 25. studenoga 1943. godine uopće nema od prvih višestranačkih izbora?! Nema više niti jednog primjerka Ustava Republike Bosne i Hercegovine na osnovu kojega i mišeljenja 64,7% svojih građana izraženog na Referendumu – je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata! Čak i ako na taj način utjerujemo Republiku Srpsku u Bosnu i Hercegovinu /gdje svakako jest/, činimo krivo i protivno dobroj volji i suglasju s kojim je Bosna i Hercegovina opstajala, ne samo od 25. 11. 1943. godine, već: oduvijek.

Bez sumnje, države se ne mogu praviti da svakom pojedincu budu po volji, ali mogu da budu pristojne i da služe većini svojih stanovnika, etnija, konfesija, građana, brđana, prđana, a svima garantiraju ljudska prava, pa i onima koji je odriču. Dakako, govorimo o pravnoj državi i građanskom društvu u kojem će se militanti i sami osjećati kao strana tijela i misliti i o svojoj djeci koju neće učiti da druge ljude prepoznaju po bolji kože, etniji i konfesiji. Moramo naučiti pobjeđivati dobrotom. Makar bio i dušmanin, mora da ima dušu.

Eto, u Dejtonu su zatvorili šupčine na mjesec dana u magacin, dali im dovoljno vode, kahve i Joni Walkera /šta ko voli/ i zaustavili rat koji smo zdušno vodili /4,5/ godine. Zatvorimo bosanskohercegovačke granice sve dok naši izetbegovići, silajdžići, komšići, dodici i mandarini, ne počnu raditi na opću dobrobit, a u korist cijele bosanskohercegovačke nacije ili ih zvanično proglasimo štetnima i opasnim luđacima.

Ko pravi države? Ljudi. Konkretnije? Iz dosadašnjeg pozitivnog iskustva: Radnici. Seljaci. Poštena Inteligencija. Radnici i seljaci su uvijek isti i pošteni, bez ikakve idealizacije i demagogije. To je njihova od Boga data pozicija, Radnici i seljaci kao lopuže i neradnici ne mogu preživjeti niti opstati. Takav je rad na zemlji ili za strojem u tvornici.

Dakle, problem je u inteligenciji koja nije imala poštenja i karaktera što joj je povijesno blisko. Prava i poštena inteligencija je uvijek bila za progresivne promjene. Zašto su u vreme suspendiranog Ustava i belog terora tridesetih XX stoljeća pobijeni sedam sekretara skoja, a u partizanima bili ljudi kao Koča Popović, Avdo Humo, Vladimir Nazor, Moša Pijade, akademik Pavle Savić, Andrija Hebrang, Ivan Goran Kovačić, Hasan Kikić, Branko Ćopić, Božidar Jakac, Jure Galić…?

/Ako je uopće potreban odgovor na prethodno pitanje: bili su poštena inteligencija, pisci, umjetnici…/

U prethodnom je skoro, pa vrlo precizna, definicija našega problema danas. I u minulom ratu, bili su i gladni samo pošteni ljudi, mahom radnici i zemljoradnici koji su stradali i  ginuli. Intelektualci su izdali najbolje tradicije intelektualnog angažiranja u razvoju društva. Za njih je bilo nehumano ići u rat protiv najcrnjeg velikosrpskog fašizma, a za slobodu. Sada su se razbaškarili prdinoj bari koju održavaju lupeži kako bi nesmetano krali i gomilali osobna bogatstva.

Kraj prethodnoga pasusa neodoljivo podsjeća na neka, ovima slična i teška, revolucionarna i brutalna vremena, kada su glave letjele kao glavice kupusa. Na vremena od kojih se ježimo i bježimo, koja ne želimo ponoviti. Kretalo se ispočetka, a mora se opet. Neko mora podmiriti neplaćene račune. Podsjeća nas to i na odsustvo bilo kakvih organiziranih snaga koje bi to danas pametno i dobro uradile.   Riječ je o škripcu u koji smo zapali, a koji bi mogli ne griješeći puno nazvati: društvo koruptivnog fašizma.

Pokušaji sa slobodnim izborima donijeli su samo katastrofu na već postojeću tragediju. U pomenutim i opskurnim vremenima svako obraćanje bilo je oštar poziv na diferencijaciju i prijetnja lopovima: RADNICI, SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO.

Moramo reći i sada bez ikakvoga ideološkoga priziva: RADNICI, SELJACI, POŠTENA INTELIGENCIJO, NA VAMA JE DA NAPRAVITE PRISTOJNU DRŽAVU! NE SUTRA, VEĆ ODMAH! DANAS. ORGANIZIRAJTE SE ZA TAJ POSAO ILI SE NOSITE! Kapak. To je to. Nema više. Klapna je pala. Ostalo je za prijezir. Zločin i kazna. Parazit i nečist.

Aha.

Sindikati šute. Stranke furaju etnošovinističke i fašističke farse. Intelektualci na sinekurama. Oko kazana su s kutljačama i porcijama, oko objekata brze prehrane i buregdžinica. Koja i kakva bijeda. Odzada i sprijeda. Radnici štrajkuju. Rade samo po dvije škole u jednom objektu, a negdje i nekoliko dječaka i djevojčica. Djeca i roditelji iz Konjević Polja, tri mjeseca borave pred OHRom u Sarajevu. Kreću se upisati u osnovnu školu na Skenderiji. Džabe od gladi umiru nane i babe. Branitelji čine samoubojstva. Narodne kuhinje uzalud rade, mali im kapaciteti. Unosno je samo krasti.

Ustvari, odnos prema intelektualcima promijenjen je danas i u svjetskim razmjerama zbog njihove potkupljivosti. Pravi intelektualac ima bolesnu kičmu koja se nikad ne savija. Ni naprijed ni natrag. Ni pred kim. Ni zbog čega. Ni po cijenu života. Takvi su intelektualno poštenje i stavovi. Ima li toga više uopće? Ima li iko od nas malo obraza i nešto pameti? – pita kapetan Džon Piplfox, gusare na svome brodu i dodaje: I treba li nam? Ako nemamo pameti kako ćemo uloviti i ubiti to čudovište? /autor Duško Radović?/

 

(digitalne-knjige.com)