Koliko puta smo čuli pitanje: kako je moguće da se niko ne buni? Prljavi balkanski ratovi devedesetih godina 20. vijeka, dogovoreni u radionicama gramzivih imperijalnih politika Beograda i Zagreba, pomognuti neznanjem i nezrelošću projektovanih žrtava, stvorili su pustoš u životima preživjelih i ostavili iza sebe nesreću koja se kao cunami i danas valja ovim prostorima. Ipak, nakon svega, unesrećeni, osiromašeni i bijedom okovani ljudi ne žele da vide očigledne činjenice kojima su svjedočili, niti žele da sude o njima. Zaslijepljeni strahom od drugih i drugačijih, kojim ih, kao maglom, neprekidno zasipaju inžinjeri haosa, oni ne žele da vide ni ono što znaju i gledaju sopstvenim očima. Veliki prevaranti koji vode naša izgubljena i bespomoćna stada mašu im nad glavama velikim zajedničkim ciljem, od kojeg nema ništa važnije.
Filip David je zapisao: „Čovek sa ulice, čija su deca, može biti, stradala u navodno nepostojećem ratu, koji muku muči kako da preživi sa nedovoljnom i neredovnom platom ili penzijom, a stalno je u strahu od rastućeg kriminala, taj čovek-masa, ipak u konačnom zbiru ne prihvata činjenice iz sopstvenog života. Veliki cilj, kažu, traži i velike žrtve, i to saznanje, uprkos tome što je život sve teži i nepodnošljiviji, ispunjava njegove ubožničke dane i greje ga i hrani u nedostatku osnovnih uslova za preživljavanje“. Pri tome je on potpuno neosjetljiv na sve dokaze o kriminalu vlasti, o nesnošljivoj korupciji i nečuvenim privilegijama bahatih političara, o jadu i bijedi pravosuđa, o siromašenju i besperspektivnosti, o bjekstvu mladih iz našeg tamnog vilajeta, o padu obrazovanja i kupovini znanja i diploma, o propasti ekonomije, o posrtanju kulture i slomu morala i svih društvenih vrijednosti – sve to jedva da je dostojno pomena u bezbrojnim komentarima na danas popularnim društvenim mrežama. Umjesto toga zavladala je trivijalizacija svakodnevice u kojoj pripadnici krda, dobrovoljni robovi nakaradnih etno-konfesionalnih politika, bez prestanka slave sopstveno ropstvo i njemu poklanjaju posljednje komadiće svoje ljudskosti. Slave narodnjačku folk-kulturu, političku pornografiju i kič mentalitet, slave glumljenu religioznost koja ih veže lancima za stubove svjetovne moći, slave neznanje i primitivizam koji su nam nametnuti kao parametri svekolike stvarnosti, slave sopstveno potonuće u blato falsifikovane prošlosti i ubijene budućnosti. „Svi mi živimo u velikim i malim koncentracijskim logorima, u rupetinama u kojima se osjeća zadah propadanja…Današnji narod je uništio sve što je onaj nekadašnji narod decenijama stvarao. Srušeni su mostovi i željezničke pruge, nestali su veliki privredni sistemi, tvornice su završile na tajkunskim grobljima starog željeza. Prevareni radnici ostali su bez posla…
Šta je bilo sa demokratijom koju su nam obećavali oni koji su devedesetih nahrupili u politički prostor ispražnjen od urušenog komunizma? Ubrzo se ispostavilo da su tako govorili zato što nisu imali pojma o tome šta je demokratija. Tačnije, nisu je ni željeli…
Što reče jedan cinik, za balkanske vlastodršce narod je vazda bio stoka grdna, a demokratija velika zajebancija“. Ovu preciznu dijagnozu još davno je postavio Gojko Berić.
U razgovoru s običnim ljudima uobičajena je ogorčenost zbog ovakvog stanja, o kojem, kako se čini, ljudi uglavnom sve znaju. Ali, kako to da se niko ne buni?
Kad su 2014. godine buknuli protesti u Sarajevu i Tuzli koje su predvodili osiromašeni i prevareni radnici, a pridružio im se i veliki broj građana, učinilo se da za sve nas ima neke nade. Formirani su tada i svojevrsni plenumi građana koji su definisali zahtjeve za demokratizaciju društva. Jedan od njih bio je ukidanje takozvanog „bijelog hljeba“, zakonske odredbe koja je političarima omogućavala da godinu ili godinu i po dana nakon odlaska s funkcije primaju platu, a ništa ne rade. Ali, imperija etno-politike brzo je uzvratila udarac. Najprije su se lideri političkih stranaka iz RS-a ogradili od onoga što rade „oni tamo“, svodeći sve to na etnički čista posla, a zatim su takozvane probosanske stranke sve to amortizovale i nastavile po starom. Čak niko nije dirnuo ni u „bijeli hljeb“, tu sramnu privilegiju kakvu nema niko u civilizovanom svijetu. Carstvo privilegija, korupcije, nepotizma, bezobrazluka i nemorala nastavilo je nesmetano da funkcioniše. Vladari naših sudbina pokazali su mnogo puta da su oni i njihove političke stranke za njih važniji od države i svih građana zajedno i da ne žele ni saslušati one koji misle drugačije. Čak ni obespravljeni radnici, ti tradicionalni pokretači društvenih promjena, nisu više u stanju da dignu svoj glas, osim povremenih bespomoćnih zahtjeva da im se udijeli plata koju su zaslužili. „Dva su glavna obilježja bosanskohercegovačkog društva, politike i ekonomije u posljednja skoro tri desetljeća, a to su privatizacija i potpuna devastacija društvene imovine te strukturni nacionalizam kao ideološka podloga navedenog. Najveća tragedija u cijeloj toj priči je u tome što su je upravo radnici masovno podržali na vlastitu štetu, pretpostavivši nacionalizam klasnoj svijesti i radničkoj solidarnosti“, kaže Dragan Markovina.
Zbog toga radnici bilo koje etničke pripadnosti nikad nisu protestovali zbog nepravdi učinjenih njihovim kolegama iz druge etnije. Naprotiv. Otrovni zov nacionalističke isključivosti eliminisao je i posljednje tragove klasne solidarnosti, koja je bila toliko važna u Jugoslaviji, i učinio da se učvrste zidovi među etničkim krdima koja su se, uz pjesmu i pocikivanje, vratila u mračne devedesete.
Pokazalo se da balkanski plemenski nacionalizmi nemaju drugu strategiju osim održavanja permanentnog vanrednog stanja o kojem govori Giorgio Agamben. To stanje, taj stalni duh opsade, mržnje i straha jednih od drugih, produžio je rat protiv Bosne do današnjih dana i ne vidi mu se kraj. Uzduž i poprijeko Bosne i regiona berlinski zidovi razdvajaju etnije i religije, naše od njihovih, prave od krivih, razdvajaju jednu istinu od druge, jednu mržnju od druge, zidovi od mitova, laži, primitivizma, plemenske svijesti, bjekstva od pameti i svijeta. Normalizacija latentnog ratnog stanja proizvela je neku vrstu graničarske svijesti kojoj je dovoljno to što se ne puca. Opšta propast i sunovrat svih kulturnih vrijednosti, slom moralnih normi i ustoličenje laži kao neporecive istine postali su svakodnevna močvara nad kojom se lepršaju zastave propadanja. Sloboda se svela na slobodu pripadništva religiji i etniji, slobodu slijepe poslušnosti autoritetima, slobodu sigurnosti u krdu. Simboli su postali važniji od hljeba, ispravljanje izmišljenih istorijskih nepravdi preče od kaputa, najmanje razlike draže od najvećih sličnosti, falsifikati od svakog originala, neznanje od učenosti, klimanje glavom od sopstvenog mišljenja, a svakome je njegova identitetska tamnica postala važnija od cijelog svijeta. Radomir Konstantinović je govorio da mi danas živimo usred normalne čudovišnosti koju proizvodi nacionalistički um, i ne bunimo se. Mi pristajemo na tu čudovišnost, pristajemo da budemo čudovišta, pristajemo na psihologiju nasilja nad ljudskom slobodom. To je usud palanke i palanačkog mišljenja koje se oblikuje kao zatvoreni univerzum banalnosti i fašizma, usud plemena u agoniji.
(Nastaviće se)
