Piše: Jusuf Trbić
Može li se ipak misliti drugačije od većine?
Knjiga italijanskog teoretičara Diega Fusara „Misliti drugačije“ počinje konstatacijom: “Istorija čovečanstva je istorija neslaganja…protivljenje predstavlja u svakom smislu konstantu istorije.“ Od postanka ljudske vrste uvijek je bilo onih koji su se razlikovali, onih koji su umjeli da iskorače iz vladajuće misli i učine ili otkriju nešto novo, što je civilizaciju vuklo naprijed. Adam i Eva (Adem i Hava) su prekršili Božiji nalog, i taj čin neposlušnosti otvorio je vrata ljudske slobode. Prometej se usprotivio volji bogova, a mnogi drugi, od Sokrata do Isusa, od Kopernika do Martina Lutera Kinga, u ime slobode i istine, usprotivili su se vladajućem sistemu. Albert Camus u eseju „Pobunjeni čovjek“ kaže da je čovjek jedino stvorenje koje odbija da bude to što jeste. Svi veliki mitovi počivaju na neslaganju sa višom silom, na pravu čovjekovom da se suprotstavi božanstvu ili nekoj višoj sili, na odbijanju da bude bezlični, poslušni dio opšteg, i u toj tački počinje stvarna ljudska istorija. Jer, samo činom neposlušnosti i drugačijeg mišljenja čovjek je u stanju da postane subjekt istorije i svog sopstvenog života, što je uvijek išlo protiv struje vladajućeg mišljenja, političkog ili religijskog, koje neslaganje vidi kao podrivanje neupitne moći i isključuje ga iz sistema. Vijekovima je to osvajanje slobode bilo kažnjavano golom silom, zbog čega su letjele glave i gorjele vatre pobuna, ustanaka i revolucija. Danas je drugačije. Idealna demokratija neslaganje shvata kao sopstvenu potvrdu, jer doprinosti napretku, konkurenciji ideja, razvoju misli i širenju horizonata slobode. Ali, kako kaže Fusaro, stvarna demokratija danas je daleko od tih ideala, jer su u njoj dominantni jednoumlje, globalna standardizacija mišljenja, kulturnih modela i svakodnevnog ponašanja. Ona ne guši neslaganje silom, već razvija takav aparat vladanja koji sprečava nastanak drugačijeg mišljenja, guši ga u začetku, u porodici, školi, javnom prostoru, medijima, politici. Drugim riječima, u slučaju neslaganja ne kažnjava tijela, već duše, sužavajući do krajnjih granica svaku mogućnost drugačijeg mišljenja, stvarajući jedinstven duh stada u kojem svi misle isto i niko više nije u stanju da misli drugačije. A ako i jeste, na njega se neće obrušiti samo sistem, represija je u rukama običnih ljudi koji slave svoj ropski mentalitet poslušnosti i istovrsnosti. Naučeni na isključivi i jednostrani identitet plemena, oni sami, dobrovoljno, ubijaju svoje pravo na slobodu i kritičko mišljenje i eliminišu one koji remete harmoniju njihovog udobnog ropstva. Tako se gradi ambijent podobnosti, u kojem se razaranjem pamćenja i nametanjem misaonih obrazaca za jednokratnu upotrebu označavaju oni koji drugačije misle kao neprijatelji. Stalnim ponavljanjem takvih kvalifikacija, uz česte promjene modela istine (koje podanici moraju slijediti, htjeli-ne htjeli) postiže se discpilinovanje uma koji više ne može funkcionisati ako nije dirigovan. Rezultat te svojevrsne kolonizacije svijesti jeste da podanici vjerno slijede nalog vlasti kako god apsurdan on bio i da dobrovoljno i s ubjeđenjem čine ono na šta bi vlast, u drugačijim okolnostima, morala da ih natjera silom.
Gradeći novu politiku pamćenja vladajuće elite oblikuju čovjeka tako da zaboravi svoje pravo da misli drugačije. Djelujući po obrascu religijskog mišljenja, gospodari naših egzistencija zahtijevaju od podanika da vjeruju, a ne da znaju, da prihvataju, a ne da sumnjaju, da se slažu, a ne da misle. Čovjek-masa, ubijeđen u to da je svijet koji mu se nudi jedini mogući, da je stado jedina zaštita i sigurnost, spreman je da se odrekne i ono malo slobodne misli koju može naći u sebi i da prihvati ono s čim se, zapravo, ne slaže. I da ode i korak dalje: da svim sredstvima brani laž za koju zna da je laž, kao da je to jedina istina koja postoji. Vidjeli smo to i u bizarnim procesima rehabilitacije fašista iz Drugog svjetskog rata, čak i u sredinama koje su bile bastioni antifašističke borbe. Oni koji su bili četničke ili ustaške žrtve prilažu danas svoju uništenu savjest na oltar novog božanstva – nacionalizma, dižući spomenike zločincima koji su im ubili oca, majku, brata. I to bez ikakvog traga stida. Trivijalizacija sjećanja očita je u djelovanju udruženja, sljedbenika SUBNOR-a, koja njeguju tradiciju antifašističke borbe tako što se bore protiv odavno mrtvog Hitlerovog nacizma, bez ikakve želje da uoče današnje varijetete fašizma i da se odupru povratku poraženih četničkih i ustaških imena, ideologija i simbola. U nekadašnjem „crvenom“ Splitu danas nema ni jedne ulice posvećene antifašistima, u Beogradu nema oslobodilaca toga grada, a u Rudom je Ulica Prve proleterske brigade preimenovana u Ulicu Draže Mihajlovića. Usput su uklonjena skoro sva imena antifašista, srušeni njihovi spomenici, a udžbenici i knjige istorije temeljito prepravljeni, kako bi nova „istina“ ostala jedina važeća. Da ima imalo osnove u tvrdnjama da se, tobože, radi o nekakvom pomirenju partizana sa četnicima i ustašama, i da su i jedni i drugi bili antifašisti, ne bi se uklanjali jedni, a instalirali drugi. Pokazuje se da je fraza o „pomirenju“, svuda na prostorima balkanskog Bermudskog trougla, samo maskirna zavjesa za stvarni cilj: povratak pravog, izvornog fašizma (dakako, pod drugim imenom) koji će u svemu opravdati današnje naše sveprisutne nacionalizme i njihova djela. Kako se čini, nismo više daleko od tog cilja. Kad politika uspije da ubijedi ljude da nema druge istine i da oni svojom slobodom moraju smatrati obavezu da misle kako mora da se misli, kad ih ubijedi da druge mogućnosti nema i da je ovo jedina stvarnost za njih, kad ubije u njima svaku želju za pobunom i neslaganjem – plemenska vladavina je dovedena do svojih krajnjih konsekvenci. Tada se robovi plemenskog nacionalizma bune protiv onih koji žele da ih oslobode okova. Sloboda je ropstvo, kako je govorio Orwel.
Današnje političke elite, napadajući davno srušeni komunizam, žele da sakriju svoju sličnost s njim, svoj otvoreni totalitarizam, svoje jednoumlje, svoju političku religiju, netrpeljivu prema svakoj ideji koja je drugačija, prema svakom obliku kritičkog mišljenja, prema svakom obliku individualizma. Problem im čini samo jedna stvar: realnost koju živimo, bijeda, opšte propadanje i beznadežno zaostajanje za svijetom. Zato novi feudalci vuku svoje podanike u prošlost iznova skrojenu prema sopstvenim dimenzijama i potrebama, kako bi sakrili sve probleme ovozemljskog života, guraju ih u mržnju prema drugima, koji su krivci za sve, ograđuju ih zidovima od svijeta koji im prijeti neizvjesnostima slobode. Oni svjesno produkuju mozaik suprotstavljenosti koji ublažava oštricu svakog nezadovoljstva: podjela na Srbe, Hrvate, Bošnjake i ostale, tjera ljude da zagnjure glave u sigurnost plemena, kao u pijesak. Razlikovanje nas od njih, vjernika od nevjernika, legitimnih od nelegitimnih, pravih od nepravih, patriota od izdajnika, podobnih od nepodobnih, kritičara od istinskih članova stada i okretanje jednih protiv drugih čini da se uvijek prije slažemo u mržnji nego u slozi, i da svoj bijes iscrpljujemo gledajući na „one tamo“. Zbog toga se ljudi lako mogu pobuniti protiv isto tako ojađenih i prevarenih na drugoj strani, ali teško protiv „svojih“ elita koje su ih upropastile, a još teže protiv države koje, zapravo, i nema. Sprovodeći svoj masovni program plemenske homogenizacije, naše etno-konfesionalne elite pune glave svoje usamljene gomile tamom koja ubija svaku mogućnost da se misli izvan datih kalupa. Diego Fusaro kaže: „ Potčinjeni su svedeni na pasivni deo koji ćutke trpi i koji nije više u stanju ni da misli o nekoj alternativi a kamoli da transformiše opravdani bes u političku strastvenost…Da bi se realizovao ovaj proces manipulacije i kontrole svesti, s ciljem da robovi zavole sopstvenu neslobodu i budu čak u stanju da brane svoje lance, bilo je pre svega potrebno preventivno izvršiti lobotomizaciju masa; reč je o izrazu pomoću koga aludiramo na proces koji čini normalnim odsustvo neslaganja i potpunu anesteziju opozicione svesti“ .
(Nastaviće se)
