Dodikova kriminalizacija Bošnjaka

10

Piše: Nihad Hebibović

Sinoć je jubilarni šesnaesti put Milorad Dodik gostovao u „ Ćirilici“ Milomira Marića. Otiđe Dodik tako svako malo, čim prigusti kod Marića na posijelo da zajedno sa njim zabavi narod i narode, ali i da plasira ozbiljne političke poruke. Milomir Marić je dobar voditelj ma šta neki mislili o njegovim metodama i polupijanom držanju dok govori sa gostima, pa tako da je Milorad Dodik tri puta manji, i fizički i politički nego što jeste, Marić bi od njega napravio nekoga ko je tri puta veći i fizički i politički nego što to jeste. Kada Dodik sjedne u Marićev studio istog trena pretvara se u grmečkog vola, tolika je njegova politička korpulencija.

Sinoćnju kanonadu rikanja Dodik je otpočeo sa konstatacijom da su Srbi najvažniji narod na Balkanu, dočim je Srbija najvažnija država. Okupljena publika bila je oduševljena kako grmečki bik otresa grivom pred svojim toreadorom i zamišljenim političkim protivnikom. Mi smo najvažniji narod. O kako to samo gordo i volovski zvuči. Hofer, Dodikov prijatelj i nesrećni gubitnik izbora u Austriji bio bi ponosan na to kako njegov saborac, kao pravi rasista govori o najvažnijem narodu, jer ako postoji najvažniji narod, onda postoje i nevažni narodi. Koji li su to nevažni narodi, to Dodik nije rekao, ali se da naslutiti.

U jednom trenutku Dodik se iz grmečkog vola transformisao u tumača pjesništva, iako istina nije prvi put da tumači pjesništva, osobito narodnog, doživljavaju trasformaciju iz volova ili obratno, pa je stao da mit o Valteru razbija mitskom interpretacijom pjesme Đurđevdan, po kojoj se hiljade Srba odvodi u Jasenovac. Po toj interpretaciji, čudna li čuda, glavni nalogodavci slanja Srba u Jasenovac su podmukli muslimani. Pominjanje ustaškog, NDH karaktera vlasti u tadašnjem od strane nacista okupiranom Sarajevu, tek je forma, dok je muslimanska podmuklost i namjera istrebljenja Srba po Dodikovoj interpretaciji supstancija i sadržina cijelog stradanja sarajevskih Srba u toku Drugog svjetskog rata. Nisu Srbi stradali što ih je ustaška vlast progonila nego što su muslimani podstrekivali na progone. Na takav zaključak Dodik želi uputiti. Ne bi začudilo ni to da ako ne Dodik, onda već neko od apologeta Dodikove filosofije, izađe sa konstatacijom, da je ta partizanska borba bila gorka srpska zabluda, a da su se komunisti nadahnjivali tada još nenapisanom „Islamskom deklaracijom“, samo kako bi Srbe namaknuli na ustaške noževe.

Dodik je podcrtao i ono što niko ne osporava. To da su Srbi bili najbroniji narod u partizanskoj vojsci. Međutim iako niko, razuman i objektivan tu činjenicu ne osporava, kao što je besmisleno osporavati da su Srbi bili najbrojniji narod u obe Jugoslavije, Dodik želi istaći da je čitava partizanska borba bila srpska, te da su drugi čučeći negdje u prikrajku isčekivali razvoj situacije pa tek onda slavodobitno priskočili u tabor pobjednika. No, nije Milorad Dodik jedini koji to govori. Postoji jedna čitava masa Dodikovih ljubitelja koji partizansku borbu nastoje srbokomunizirati. Apsurdno je naprimjer da na isti  takav način hrvatski nacionalizam interpretira partizansku borbu. Način na koji neoustaštvo želi denuncirati partizansku borbu upravo je definicija te borbe iz sprske nacionalističke perspektive.

Zanimljiv je način na koji Dodik i njegovi novinarski, akademski i drugi istomišljenici interpretiraju činjenicu da su se u toku Drugog svjetskog rata ustanci podigli u mjestima gdje su Srbi većina. To je dakako tačno. Prvi ustanci i jesu počeli u istočnoj Hercegovini gdje se pobunjeno srpsko seljaštvo usprotivilo ustaškom teroru i genocidnim postupcima ustaške vlasti. Gore navedeni time žele kazati da je kod „najvažnijeg“ naroda postojao neki poseban odnos prema fašizmu, dok kod onih drugih koji su,kao, manje važni nije postojao. Dakle neovisno od političkih oklonosti nego samo po sebi. Muslimani se nisu digli protiv fašizma zato što imaju nešto protiv takve pojave a Srbi jesu, to se želi reći. Međutim zbog čega je ustaška vlast u Bosni i Hercegovini udarila na Srbe a ne na muslimane? Za razliku od Srba, u očima ustaša, muslimani nisu bili politički faktor. Nisu imali ni svoju vojsku, pa ni ostatke kraljevske vojske, niti su nacionalno i politički uopće u to doba bili definirani kao Srbi. Sa stanovišta ustaških vlasti, Srbi su bili neprijatelj kojeg treba uništiti jer su oni predstavljali političku i vojnu opasnost. Muslimanske mase, kao zaseban entitet, nisu ni vojno ni politički bile organizovane, njih se moglo marginalizirati, dok kod Srba to nije bilo moguće i prema njima je trebalo upotrebiti silu, pa ako treba i putem terora i pogroma. Prema tome sasvim je logično da su prvi ustanci započeli u djelovima sa većinskim srpskim stanovništvom jer  je oštrica ustaškog terora tamo i bila usmjerena. Dodik i njegovi ljubitelji međutim žele kazati, da takve okolnosti nisu presudne, nego da je tobožnja međusobna naklonost ustaškog režima i muslimana bila presudan faktor.

U posljednjem ratu, u Republici Srpskoj prognani su i Hrvati i Bošnjaci ( muslimani). Uvažavajući žrtvu protjeranih i ubijenih Hrvata, valja reći da oni za razliku od Bošnjaka nisu doživjeli genocid. Zašto? Upravo zato što su Bošnjaci u očima tadašnjih sprskih političkih predstavnika predstavljali u Bosni i Hercegovini, i zbog brojnosti i zbog eventualne vojno-političke organiziranosti veću prijetnju po genocidni režim ratne Republike Srpske negoli što su to u tome trenutku ( u BiH) predstavljali Hrvati, i kao što su se Srbi u Drugom svjetskom ratu primarno našli na meti ustaškog režima tako su se i u proteklom Bošnjaci našli na meti genocidnog Karadžićevog režima.

Kriminalizacija Bošnjaka

Kada se danas sedamdeset godina poslije Drugog svjetskog rata tumači uloga muslimana u njemu od strane Dodiku sličnih, uvijek se Bošnjacima spočitava to da je dobar dio, a po takvim interpretacijama i najveći dio, muslimanskog višeg sloja društva pristupio ustašama pri čemu se licitira sa nekakvim hoždama, književnicima, ostacima begovskog feudalnog sistema, i sl. čime se želi reći da su autentični predstavnici muslimanskog naroda pristajali uz ustašku vlast, zaboravlja se isto tako i činjenica da je čitava srpska građanska klasa, da su sve srpske građanske političke stranke, ( a to je građanstvo bilo, uzimimo kao tačno, civilizacijski naprednije od inih begovića) kolaboriralo sa nacističkim okupatorima, pa ipak niko ne kaže da su Srbi kolaborirali. U slučaju muslimana to se ipak izričito tvrdi. Sporedni Alija Nametak, pjesničić, simbolizira cjelokupnu muslimansku opredeljenost za ustaški režim.

Ali zbog čega se to radi? Da bi ublažili posljedice genocidne politike iz prethodnog rata, srpski nacionalistički krugovi, koje u ovom trenutku predstavlja Dodik, nastoje pored kontinuirane relativizacije zločina i negiranja genocida u BiH, poslužit ću se, sintagmom jednog pisca iz Skender Vakufa, kriminalizirati Bošnjake, tačnije njihovu historiju. Otuda Dodikova i ustašizacija muslimana i srbizacija NOP-a. Nije Dodiku stalno do historijske istine, kako to srčani volovski nastup želi da ubjedi, jer je još jučer, poput njemu sličnih, govorio drugačije ili prećutkivao ono što danas govori. Dodiku i sljedbenicima Dodikove političke filosofije stalo je prije svega do onoga što je danas i ovdje.

 

(vijesti.ba)