Piše: Jusuf Trbić
U davno doba ljudi su liječeni vradžbinama i molitvama. U Bijeljini je to vrijeme potrajalo sve do završetka turske vladavine, pa je zabilježeno da je 1814. godine harala kuga, koja je odnijela hiljade žrtava. Ni molitve ni vradžbine tada nisu naročito pomogle. Danas, kad je XXI vijek već odmakao, Bijeljina ima bolnicu koja se zove “Sveti vračevi”, i u koju redovno dolaze sveštenici Srpske pravoslavne crkve i obilaze pacijente pravoslavne vjere, ne bi li im pomogli svojim molitvama. Primijećeno je da veliki broj pacijenata ozdravi, mada se i izvjestan broj njih skoro svakodnevno seli na drugi svijet. Koliki je u svemu tome udio lijekova i rada ljekara i medicinskog osoblja, a koliko vradžbina i molitvi – još nije utvrđeno.
A istorija kaže da se prvi školovani ljekar pojavio u Bijeljini tek 1850. godine. Bio je to Italijan Luiđi Reba ( Luiggi Rebba), rodom iz Bergama, koji je medicinu završio u Padovi, a u Bijeljinu je stigao kao vojni ljekar u turskom lageru. U Bosnu je došao s vojskom Omer-paše Latasa, i tu ostao. Kasnije se preselio u Brčko, tu se i oženio, a njegovi potomci bili su čuveni trgovci iz porodice Rebba.
Nakon njega, u Bijeljinu je 1865. godine došao novi vojni ljekar, dr Jakob Kohut, bečki Jevrej koji je tu ostao i nakon austrougarske okupacije, kao vojni, a kasnije i civilni ljekar. Kako je zapisao Mustafa Grabčanović, on je dugo bio jedini ljekar u ovom kraju, pa je narod poistovijetio naziv ljekara s njegovim imenom – svakog novog ljekara zvali su “ novi Kohut”, a veterinara – “hajvanski Kohut.” Za svojih 45 godina predanog rada u Bijeljini ( od 1865. do 1906. godine), on je ostavio duboki trag. Osnovao je prvu vojnu ambulantu, u vrijeme turske vlasti, a ta je ambulanta pružala pomoć i građanstvu. Sam dr Kohut liječio je sve koji ga pozovu, pa mu je opština 1880. godine povjerila zadatak da formira prvu civilnu ambulantu, odnosno Gradsku bolnicu. Kuću je dao poznati bijeljinski dobrotvor Amhed-aga Krpić, a nalazila se u krugu današnjeg Medicinskog centra, ispred Doma zdravlja. Bio je to veliki događaj za Bijeljinu. U toj kući je bolnica bila sve do 1935. godine, a ta je zgrada kasnije služila za smještaj medicinskog osoblja i socijalnih slučajeva, i srušena je tek 1954. godine. Jakob Kohut je ostao na mjestu rukovodioca bolnice sve do 1906. godine, kad ga je zamijenio dr Lavoslav Pejčić. U toku Prvog svjetskog rata Kohut se vratio u Beč, gdje je i umro. Njegova udovica je dugo poslije njegove smrti primala penziju koju joj je bijeljinska opština redovno slala. Zabilježeno je da je u kući dr Kohuta, u današnjoj Karađorđevoj ulici, stanovao veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, i družio se s njim, a uz to je često prisustvovao operacijama u bolnici, jer se zanimao za anatomiju.
Dr Lavoslav Pejčić je 1906. godine došao iz Zvornika. Bio je rodom iz Varaždina ( rođen 1874. godine), medicinu je završio u Zagrebu, a u Bijeljini je ostao do kraja života. U njegovo vrijeme, 1935. godine, opština je, uz pomoć tadašnje kraljice Marije, sagradila novu bolničku zgradu na sprat. Dr Pejčić je bio veoma savjestan i vrijedan, i veoma popularan u narodu, a kad se penzionisao, nastavio je da privatno pruža medicinske usluge 
građanima, sve dok privatna ljekarska praksa nije zakonom zabranjena. Umro je 1953. godine i sahranjen je u Bijeljini. Na mjestu upravnika bolnice naslijedio ga je dr Vojislav Popović, koji je rođen u Zvorniku (1899. godine), studirao je u Pragu, a bio je aktivan fudbaler i tako omiljen, da ga u Bijeljini i danas smatraju rođenim Bijeljincem. Inače, prvi ljekari rođeni u Bijeljini bili su Pero i Ljubo Todorović, sinovi učiteljice Marije Todorović, istaknute ličnosti prosvete i kulture ovoga kraja. I oni su medicinu završili u Pragu.
A neposredno nakon Prvog svjetskog rata došao je još jedan ljekar koji je ostavio dubokog traga u istoriji ovog kraja – dr Vojislav Kecmanović Đedo, koji je bio omiljen u narodu i zbog svog rada, i zbog demokratskih ideja, ali i zbog brojnih aktivnosti u razvoju kulture ovoga kraja. Bio je član AVNOJ-a i predsjednik ZAVNOBiH-a, a kasnije i prvi predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine BiH.
U Bijeljini je službovao i dr Pero Popović, koji je došao 1924. godine. Rođen je u okolini Kupresa, medicinski fakultet je završio u Zagrebu, a bio je pripadnik naprednog revolucionarnog pokreta. Zajedno sa dr Vojislavom Popovićem prešao je 1943. godine na slobodnu teritoriju i bio sanitetski oficir u partizanskim jedinicama. Poslije oslobođenja je nastavio sa ljekarskim radom u Bijeljini, sve do penzionisanja. U Bijeljini je proveo punih 45 godina, i tu je i umro.
Čitava je plejada ljekara koji su radili i zapamćeni su u Bijeljini. Nakon Drugog svjetskog rata dugo su radili dr Sergije Lugovski i dr Sead Alibegović. Posebno mjesto zauzima dr Nidžara Salihbegović-Opalić, kao i njen muž dr Stanojlo Opalić. Doktorka Nidžara je za generacije Bijeljinaca bila i ostala uzor ljekara i humaniste, a jedan je od rijetkih ljekara rođenih u Bijeljini. Počela je raditi 1956. godine, i u svojoj Bijeljini je provela cijeli radni vijek, prateći sve nedaće i uspone zdravstva.
Zapamćeni su i Drago Vojnović, Dragan Stojanović, Nikola Paunović, Jovan Bilić, Milan Spasojević, Risto Milovanović, Dušica Trifunović, Nada Gruhonjić, doktori Ćirić, Janković, Josimović, pa Tatjana Labej, Drago Savić, Veselin Škatarić, Vlado Perković Perkan, Amila i Mišo Josimović, a omiljeni su bili i dr Mufi – Moufek Altinovi i dr Jahija Alabajči. Dr Mahmut Nurkić iz Janje ne samo što je bio vrsni ljekar, već je svojim istorijskim istraživanjima i knjigom o istoriji Janje zadužio sve generacije ljudi ovoga kraja.
U ovom kratkom tekstu nemoguće je pobrojati sve koji to zaslužuju. Zato očekujem da u dogledno vrijeme Bolnica i Dom zdravlja u Bijeljini naprave monografiju o istoriji i razvoju zdravstva, i da tako, za buduća pokoljenja, sačuvaju sjećanje na mnoge ljekare i ostale zdravstvene radnike koji su se decenijama brinuli za ono što je najvažnije – zdravlje ljudi. Vračevi i vradžbine mogu ostati i za neku drugu priliku.
