ŽELJA
Sad, poslije više od pola vijeka sopstvenog života, neke stvari, neki događaji, neki ljudi i njihovi postupci postaju mi jasniji. Nečija osjećanja, nečiji pogledi, strahovi, radosti postali su mi bliži kako me vrijeme udaljavalo od njih. Kao i svako dijete bila sam veoma vezana za majku. Išla sam s njom na kafu kod komšinica (ja je nisam pila, jer djeci raste rep od kafe), a kad bi neka od komšinica ili poznanica dolazila kod nje, ja bih bila “tu negdje u blizini” i slušala, ili, bolje reći, upijala njihove životne priče. Niko to nije primjećivao, pa čak ni ja. Sve do sad! A ovo “sad”, u stvari je zbir svega onoga što ti vrijeme sjećanjem vraća. A počinje tamo odakle sam i ja počela prvim koracima i prvim pogledima na svijet oko sebe, u mome sokaku.
Bilo je to vrijeme kada su se djeca igrala i po tuđim dvorištima, i po sokacima i ulicama bez straha, bez zabrane, kada su se tukla bez noževa i pištolja, hrveći se po travi ili gađajući kamenjem. Ono koje izvuče deblji kraj ili je šutke odlazilo kući ili je glasno plakalo i govorilo: ”Vidjećeš ti od moje mame!” A, onda su mame stupale u akciju! Njihov dvoboj uglavnom je bio jezička varijanta sukoba njihove djece, samo što je bio glasniji. Mnogo, mnogo glasniji! A, Bogu hvala, sve su bile grlate.
Bilo je to i vrijeme kad nije svaka kuća imala telefon. Na kafu nisi mogao pozvati poslije okretanja brojeva na brojčaniku. Uglavnom je to bilo : ili pošalji dijete da pita jesi li za kafu (ukoliko je kiša ili zimsko doba), ili pozivanjem s kapije ili kućnog praga, pa dokle dobaciš! I zbog toga si morala biti grlata (kako to narod kod nas kaže), jer kako će te čuti kona u kući ili dvorištu ako nemaš snage da ”dobaciš” poziv do nje.
Bila su to lijepa vremena, s moje tačke gledišta. Žene su se slobodno kretale sokakom s viklerima i maramama na glavi, kao da su krunisane kraljice, neke u nanulama, neke u papučama, glasno se dovikujući i smijući se. Glasno su dozivale svoju djecu, jer nikada nisi znao u kom su pravcu i u čijoj kući, a onda im govorile:
”Odoh kod te i te na kafu. Ključ ti je ispod ponjave na stepenicama!”
Jedino se tetka Zumra nije čula nikada. Da li zato što je njen glas bio tih, skoro kao šapat, ili je bila tako naučena još u djetinjstvu da treba biti što tiši, što neprimjetniji, ili je to bila neka nasljedna osobina, neko zadebljanje na glasnicama. Ne znam, ali sam sigurna da bih i sad mogla prepoznati taj polušapat. Kakav joj je bio glas, takav joj je bio i pogled. Blag, nježan, drag. . . Glas, pogled, osmijeh, sve je bilo nekako toplo, ali neprimjetno, baš kao proljetni semberski vjetrić koji te miluje, a ti to ne znaš, koji te grli, a ti to ne vidiš, koji ti iscrtava osmijeh na licu, a ti to ne primjećuješ. Samo osjetiš da ti je lijepo tu negdje gdje srce kuca.
Ruhija, njen muž, bio je ono što bismo mi u Bosni rekli potežak čovjek. Dobar komšija, ali i kad se šalio izgledao je namrgođen. A i te rijetke šale bile su ”poteške”, bar za mene, jer se jednom našalio kako će mi jezik odsjeći zbog izrečene psovke. Uuuuh, džaba mu njegov osmijeh kad je to izgledalo tako stvarno da sam bježala od njega k’o đavo od krsta. Kad je oženio tetku Zumru već je imao poveliku djecu iz prvog braka. Njegova ženidba bila je veliko olakšanje njegovoj kćerki, jer je pored škole morala da se brine i za kuću i za oca i brata. A bila je tu i stara nena, jer kako i dolikuje po našem nepisanom bosanskom zakonu, stare majke su živjele sa sinovima.
I tetka Zumra je imala brak iza sebe, ali djevojčica koja je rođena u tom braku nije dugo živjela. Poslije propalog braka živjela je kod sestre. Kako se osjećala, to je samo ona znala. Mislim da je bila od onih žena koje nikome ne govore o svojoj tuzi, strahovima, snovima i sav teret okoline i vremena u kom živi skrivala je iza tog blagog, toplog osmijeha. A onda je dobila ponudu da postane dio jedne porodice, Ruhijine porodice. I pristala je. Čemu se nadala, šta je željela, šta je očekivala, nikome nije govorila, jer je rasla i odgajana tako da se o tome šuti, da sve što dobiješ to ti je ili sudbina ili od Boga dato. Baš kao i ono što izgubiš.
Koliko je imala godina nikako mi nije bilo jasno, kao da je i njih krila ispod marame, ispod duge široke suknje, iza tog polušapata. Valjda sam zato mislila da je starija, mnogo. Ili sam to mislila zbog Ruhjine već odrasle djece, u svom malenom mozgu povezujući je za njihove godine. Šefika, Ruhijina kćerka, završila je učiteljsku i otišla u Visoko da radi. Enver, njegov sin, još je išao u srednju školu. Ona je bila ta koja dočekuje i ispraća, koja kuha, pere, čisti, služi, pa čak pomaže i Ruhiji kad nešto radi po dvorištu, makar to bilo i zidanje (što ni malo nije bio ženski posao)! I uvijek ćutke, bez pogovora, jer njen glas se nikada nije čuo!
A, onda jedne noći probudilo me svjetlo u sobi. Onako zbunjena i snena pogledala sam oko sebe. Tata je ležao, brat je spavao, a mame nije bilo. Bio je to znak za uzbunu, za plačljivim glasom pitanje:
”Gdje je moja mama?”
Tata se samo nasmiješio i rekao:
”Ne boj se! Spavaj. Otišla je kod tetke Zumre. Tetka Zumra je rodila bebu. ”
Prije no što ću ponovo utonuti u san začuđeno sam pomislila:
”Čuj, tetka Zumra rodila bebu!”
Sljedeći put kad sam otvorila oči bilo je već jutro. Mama je sjedila za stolom i pila kafu sa tatom. Moja majka je bila babica, i svaka nova beba kojoj je presjekla pupčanu vrpcu bila je razlog njenoj sreći, ponosu, radosti. Rekla je:
”Ustaj golubička moja! Brzo se obuci, pa da doručkuješ i vodiću te da vidiš tetka Zumrinu bebu. ”
Dok sam se oblačila slušala sam kako priča tati da je tetka Zumra rodila lijepu, zdravu djevojčicu. Nikome nije govorila o svojoj trudnoći, šutila je svo to vrijeme i teret neizgovorene želje nosila u svom osmijehu, pogledu, tijelu. Skrivala ju je iza široke kučne haljine kao sredovječna žena salo na stomaku. Nikome nije bila sumnjiva, niko nije ni pomislio da u njenom tijelu raste i razvija se novi život. Mislim da je to bio jedini i posljednji put da je ona nešto sakrila misleći samo na sebe, želeći samo jedno, da se ponovo ostvari kao majka. Djevojčicu je rodila u kupatilu iza vrata, u ljetnoj kuhinji. Zovnula je svoju svekrvu, a ona Ruhiju. Vidjevši je tako, Ruhija se samo okrenuo ništa ne rekavši. Došao je na naša vrata, probudio mamu, rekao joj što je trebalo i otišao. Pošto su nas dijelile samo dvije kuće, mama se začas našla tamo. Tetka Zumra je i dalje stajala u kupatilu držeći malenu djevojčicu. Mama se dalje pobrinula za sve ostalo. Ruhija nije više ulazio u ljetnu kuhinju, otišao je na posao ne pitavši ni šta je rodila, ni kako je dijete, a ni kako je Zumra. Tako je i njegov sin otišao u školu. Bili su ljuti obojica na Zumru, jer odakle joj pravo da uopšte poželi postati majka, a kamo li da i postane!
Ne znam koliko je dana prošlo od bebinog rođenja (jer meni su se svi dani tada svodili na igru, jelo i spavanje po noći) kada je jednog dana mama ušla u kuću ljuta i rekla:
”Eee sad je dosta!”
A kad moja mama kaže da je sad dosta, to je značilo da je neko nešto debelo skrivio i da je vrijeme da se ona obračuna sa njim. Upravo se bila vratila od tetke Zumre. Svaki dan išla je da je obiđe bar dva puta i da okupa bebu. Bile su to jutarnja i posljepodnevna posjeta. Sjela je za sto, nešto pisala na papir, taj papir stavila u kovertu. Dalje nisam bila zainteresovana da posmatram šta se dešava. Bilo mi je važno da ono ”sad je dosta” nije bilo meni upućeno, tako da sam dalje mogla ići i raditi ono što mi prvo padne na pamet. A dječija pamet uvijek je puna ideja!
I opet je prošlo nekoliko dana, za mene uobičajenih, ali nekome veoma važnih u životu. Mama se vratila od tetke Zumre radosna i nasmijana. Voljela sam to prelijepo lice, ne samo što je bilo lice moje majke, već i što je bilo tako lako čitljivo i svako osjećanje, bilo da je to bila ljubav, ljutnja, radost ili tuga, moglo se preslikati u moje misli. Čak i danas pamtim boru između njenih očiju koja se u zavisnosti od osjećanja različito i ponašala. Kad je bila ljuta skupljala se i povlačila na dolje, kad je bila vesela razvlačila se baš kao i njen osmijeh. Kad bi se čudila, krajevi bore su se skoro neprimjetno podizali na gore, a oči se širile i postajale krupnije, zelenije. Zašto je bila radosna odmah je ispričala tati.
Prije nekoliko dana bila je ljuta na Ruhiju, jer danima nije htio da čuje ni za Zumru ni za bebu. Iako sretna zbog bebe, Zumra je patila. A kad se sreća i tuga pomješaju nikad ne znaš šta se može desiti.
Zato je moja majka napisala pismo Ruhijinoj kćerki, opisala šta se sve događa i kako se ko ponaša.
A, onda je stiglo pismo od Šefike. Niko ga nije smio otvoriti dok se Ruhija ne vrati s posla. Pismo ga je čekalo u sobi u kojoj je boravio otkako se beba rodila. To pismo je bilo čudotvorno! Vrativši se s posla Ruhija je otišao u sobu, pronašao pismo, pročitao ga i sišao u ljetnu kuhinju poslije ne znam koliko duuugih dana da prvi put vidi svoje najmlađe dijete. Odmah iza njega sišao je i brat da prvi put vidi najmlađu sestru. I, odjednom sve je postalo tako lijepo. Baš kako i treba kad u kuću dođe novi život.
Beba je postala centar njihovog svijeta, nešto što se voli bezuslovno, što te raduje i što ti daje snagu za svaki novi dan. Tetka Zumrina neizrečena želja postala je stvarnost, a ona je nastavila da sa osmijehom na licu ispraća, dočekuje, kuha, pere i čisti, ugađa svakome i svakome bude pri ruci. I tako godinama.
Posljednji puta sam je vidjela jednog aprilskog dana neke davne godine. Bila sam brucoškinja koja je došla kući za prvomajski praznik. Pola godine prije toga moja majka je umrla, a tad sam saznala da je i tetka Zumra oboljela od iste bolesti kao i moja majka. Rekli su neće ni ona dugo. Sjedila je ispred kuće na stolici. Sunčevi zraci padali su na njene upale obraze, a žutilo njenog lica bilo je pojačano posljednjim sunčevim zracima toga dana. Kad je čula moj glas nasmiješila se i pogledala me istim onim blagim, nježnim pogledom. Rekla je:
”Dobro sam, hvala Bogu. Kako si mi ti?”
Bila je ”dobro” jer drugačije nije znala da kaže, nisu je naučili. Ili, jednostavno, nikome nije htjela nametati svoju bol.
Sljedeći put kad sam u ljeto došla kući nije je više bilo. Dân prije toga otišla je zauvijek iz svoje kuće, dvorišta, iz našeg sokaka.
