Piše: Jusuf Trbić
Jeste li legitimni ili niste – tim pitanjem već godinama nas muče, tuku po glavi i proganju na sve načine Dragan Čović i njegovi ortaci, a ne zaostaju ni drugi. Od kako je Alija Izetbegović na osnivačkom kongresu SDA 26. maja 1990. godine najavio rušenje Ustava BiH i nekakav novi dogovor naroda (mada nije bilo ni starog dogovora, niti je bilo naroda u Ustavu), a narode, kako je rekao, mogu predstavljati samo njegovi istinski (čitaj: legitimni) predstavnici, Bosna je krenula na put za pakao. U cijelom svijetu legitiman je onaj ko pobijedi na izborima, ko god da je on i čijim god glasovima da je izabran, samo je to kod nas postalo oružje etničke podjele koja već više od tri decenije razara ovu nesretnu zemlju. Ta podjela pretpostavlja da postoje tri plemena, svaki na svojoj teritoriji (koja je, u našem slučaju, dobijena krvavim ratnim zločinima i genocidom), i da svako pleme imenuje svoje predstavnike u državnoj vlasti, a ako se provuče neko ko nije izabran na taj način (kao Komšić u Predsjedništvu BiH), taj nije „legitiman“ i treba ga eliminisati. U cijelom svijetu bio bi pozdravljen takav izbor, jer za tog čovjeka glasaju i pripadnici drugih etnilčkih grupa, što je suština demokratije, samo je kod nas to problem kojim nas proganjaju već decenijama.
Evropski sud za zaštitu ljudskih prava iz Strazbura je, u nekoliko presuda, odbacio princip „legitimnog“ predstavljanja i presudio da svi građani moraju biti ravnopravni. Takvo je i mišljenje Venecijanske komisije i svih nadležnih tijela Evropske unije, ali, džaba je gluhima govoriti. Naše poglavice, jednostavno, neće da prihvate ništa što im se ne dopada: ni sopstveni Ustav i zakone, ni presude Evropskog suda i domaćeg Ustavnog suda, ni pravila civilizovanog svijeta, ništa od toga, pa Milorad Dodik već godinama ruši državu nekažnjeno. Donošenje antiustavih separatističkih zakona, otvoreno negiranje najvažnijih domaćih institucija, uključujući i Ustavni sud, rušenje države i ustavnog poretka, rasistička pravila i vokabular, slavljenje ratnih zločinaca i zločina, među njima i genocida, isijavanje mržnje prema državi i njenom najbrojnijem narodu – sve su to krivična djela zbog kojih bi on u svakoj normalnoj državi odavno bio iza rešetaka. Ali, to kod nas traje i malo ko se buni.
Ali, sad se dogodilo nešto što mora ostaviti posljedice. Naime, Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine odbilo je žalbu Hrvatske stranke prava (HSP-a) na odluku Centralne izborne komisije (CIK) o ovjeravanju kandidature Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. U obrazloženju presude Sud zaključuje da princip “legitimnog predstavljanja” na koji se pozvao HSP ne postoji u Ustavu BiH. Naglašavaju da Ustav BiH od kandidata za Predsjedništvo BiH traži samo dvije stvari: da se nacionalno izjasni i da dolazi s prostora entiteta iz kojeg može biti biran. „A ni Ustavom BiH, kao najvišim pravnim aktom, niti Izbornim zakonom, nije propisan element “legitimnog predstavljanja u Predsjedništvu” na koji ukazuje neosnovano žalitelj – stoji u obrazloženju Suda.
Ova presuda, kako kaže Dragan Bursać. „ruši višegodišnji narativ prema kojem svaki narod mora imati svog “autentičnog“ predstavnika u Predsjedništvu, iako takva formulacija NIKADA nije živjela u Ustavu Bosne i Hercegovine. Ustav govori o jednom Bošnjaku, jednom Hrvatu i jednom Srbinu koji se biraju na propisan način. Sud je upravo to i ponovio, odbacujući pokušaj da se politička parola pretvori u ustavnu kategoriju.“
Šta će sad Dragan Čović, Andrej Plenković i njihovi sljedbenici, koji su od ovog pitanja napravili višegodišnju mučnu trakavicu, s kojom su se cijelom svijetu popeli na glavu? Jer, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Doduše, mnogo je odluka ovog suda koje niko ne sprovodi, i to bez ikakvih posljedica, ali ovo izbija iz ruku sve argumente borcima za treći entitet. Oni će, doduše, nastaviti da zagovaraju promjene Izbornog zakona i Ustava, kao i do sad, čak i uz pomoć rezolucija i otvorenih prijetnji iz Hrvatskog sabora iz Zagreba, ali ni to nije ništa novo. Za branitelje Bosne, koliko god da ih ima, ovo je putokaz da se što snažnije traži sprovođenje prersuda Evropskog suda za ljudska prava i poštovanje Ustava, prema kojem se partitetni princip održava samo u Predsjedništvu BiH i domovima naroda, a u svim ostalim tijelima i institucijama na nivou države mora se jasno ustanoviti ustavni proporcionalni princip, po kojem svako ima onoliko vlasti koliko ima pripadnika svoje etničke grupe, odnosno glasača. Jer, Bošnjaka u BiH ima više od 50 posto, sa Bosancima -to je oko 60 posto, a imaju samo trećinu vlasti, dok Srbi i Hrvati, sa manje od 40 posto glasača zajedno, imaju 66 posto vlasti. Hrvati, kojih nema više od 10 posto, drže u rukama sudbinu države, sa trećinom vlasti u BiH i polovinom u FBiH. Uz to, kako su analitičari izračunali, Dodik i Čović, sa svojim satelitima, imaju oko 400.000 glasova na izborima, a ostali više od 1,2 miliona. Pa ipak, ovaj dvojac odlučuje o svemu i koči državu kad god im se prohtije.
Hoće li sve ovo, i kad će, doći do pameti bosanskih političara – ostaje da se vidi.
