Piše: Muzafer Š.
Borba za državnu imovinu u kojoj će pobijediti država Bosna i Hercegovina.
U periodu poslije agresije koja je okončana međunarodnim mirovnim sporazumom u parlamentu Bosne i Hercegovine usvojeno je mnogo važnih zakona kojima je uspostavljena krhka državna struktura i stvorene su minimalne mogućnosti da država živi i funkcioniše kroz rad vlastitih institucija.
Podsjećanja radi zakonski su uokvirene i stavljene u funkciju vanjska, odbrambena, sigurnosna, fiskalna i monetarna politika. Također, usvojeni su zajedničke tablice i jedinstven pasoš. Treba biti iskren i priznati da je većina tih zakonskih rješenja nametnuta od strane više visokih predstavnika, ali koji su kasnije ipak odobreni u parlamentu BiH.
Sve je moglo i sve je usvojeno osim državne imovine. Tu decenijama već stojimo u mjestu bez pomaka.
Zašto?
Isto pitanje možemo postaviti i u vezi državnih praznika, mada na izgled nema neke jasne poveznice, ali ima itekako. Da bi stvar bila jasnija, možemo ovo pitanje i preformulisati i postaviti ga na drugačiji način, ali odgovor će biti isti. Dakle, zašto se političari iz manjeg BH entiteta odriču ZAVNOBIH-a, a objeručke prihvataju i bombastično slave i obilježavaju Dejton.
Centralno mjesto u oba pitanja je teritorija, tj, državna imovina.
Osnovna vrijednost ZAVNOBIH-a se ogledala u ona čuvena tri slova koja su svima bar na površini garantovala jednakost, ravnopravnost i sigurnost. Ali Dejton im je po njihovom apsolutno pogrešnom i pristrasnom tumačenju ponudio više. Tako da svako malo možemo čuti izjave u kojima se spominje nekakvih 49% teritorije države Bosne i Hercegovine, koja pripada Srbima. Pri tome potpuno svjesno i namjerno zanemaruju činjenicu da govore o dijelu Bosne i Hercegovine koji je i po državnom i po entitetskom ustavu multietnički, dakle ne radi se o nekoj eksluzivno srpskoj teritoriji. Kakva je samo to lobotomija i cinična prevara za koju nadahnuće crpe iz samog naziva entiteta što je svakako najveći promašaj samog sporazuma i dugoročno najopasniji i najveći izazov za mir.
U ovom trenutku ćemo spojiti ove laži oko teritorije sa idejom i projektom stvaranja velike Srbije. Da bi ovo ogolili do kraja moramo se podsjetiti da je jedan od glavnih elemenata države teritorija tj. državna imovina.
Tu se kriju odgovori na oba postavljena pitanja.
Nema secesije, a samim tim ni velike Srbije bez teritorije tj. državne imovine naše Bosanske koju oni žele za sebe prisvojiti i time obezbijediti posljednji nedostajući element državnosti. To bi im, hipotetički posmatrano, u njihovim sumanutim planovima omogućilo jednostrano proglašenje nezavisnosti u prvoj fazi, a zatim u narednoj ujedinjenje sa Srbijom. Time bi bili bar djelimično zadovoljeni radikalski planovi o stvaranju ne velike ali svakako uvećane Srbije.
Bliska historija nas na primjeru Palestine uči da bez teritorije nema države. Pogledajte kartu Palestine prije osamdeset godina, a pogledajte sada. Dakle, samo za jedan prosječan ljudski život skoro je nestala cijela jedna država koja je svojevremeno iz osjećaja ljudske solidarnosti i empatije poslije holokausta primila preživjele Jevreje. U znak zahvalnosti oteli su im zemlju i izvršili genocid nad njima kojeg se ne stide već se sa njime i ponose i učinjenim hvale.
Svjedoci smo u nekoliko proteklih mjeseci neočekivanih izljeva ljubavi i prijateljstva koje dvojac iz Banja Luke manifestuje za vrijeme učestalih posjeta Izraelu, gdje vjerovatno kao i svi loši učenici idu da prepisuju od majstora i znalaca kako jednu zemlju dovesti skoro do nestajanja.
Mada, historija nas i na ovom polju uči, imaju oni i ovdje dovoljno iskusnih majstora zanata, tj. kradljivaca tuđe zemlje i teritorije. Najbolji primjer za to su agrarne reforme koje je sprovela vještačka tvorevina kraljevina Jugoslavija u dva navrata poslije završetka prvog svjetskog rata 1918. i 1919.god. Tim reformama je od Bošnjačkog stanovništva tadašnja vlast oduzela milione hektara zemljišta i šuma te iste dodijelila Srpskim doseljenicima. Tim besramnim aktom državne otimačine jednim je potezom izvršena drastična izmjena kako vlasničke tako i etničke strukture tadašnje Bosne i Hercegovine na štetu Bošnjaka.
Osnov za tu tvrdnju pronalazimo u rezultatima popisa zemljišnog posjeda i stanovništva provedenog 1910.god. u vrijeme Austrougarske. Po tom popisu Bošnjaci su bili vlasnici 91,1% ukupnog zemljišta, Srbi pravoslavci 6,0 % Hrvati 2,6% te ostali 0,3%.
Poslije navedenih agrarnih reformi, a u naravi državne pljačke i otimačine Bošnjaci su višestruko kažnjeni. Ostali su bez imovine koja im je oteta, a u političkom smislu svedeni su na vjersku manjinu bez mogućnosti na ozbiljnije uticaje na političke i ekonomske tokove.
Aktuelni trenutak je takav da je Ustavni sud BiH kroz svoje obavezujuće odluke dao tumačenje da je država Bosna i Hercegovina, a ne entiteti jedini vlasnik državne imovina.
Imamo također na snazi aktuelni Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom kojeg je nametnuo visoki predstavnik Paddy Ashdown 2005, a produžio Christian Schmidt.
To su dvije važne pravne odluke koje snažno brane i štite državnu imovinu. i tako će i ostati sve dok se ne iskaže spremnost svih da se u parlamentu BiH usvoji odgovarajući zakon koji Bosnu i Hercegovinu imenuje jedinim titularom državne imovine. Istim zakonom se treba urediti da država može i treba u skladu sa ekonomskim interesima i potrebama razvoja državnu imovinu staviti u funkciju i dati isključivo na raspolaganje nižim nivoima vlasti.
Samo na taj način se država dugoročno štiti od projektovanog puzajućeg nestanka.
Granica Bosne i Hercegovine mora ostati neupitna. To je između ostalog i rijeka Drina od čijeg hidropotencijala trenutno najmanje koristi ima država Bosna i Hercegovina, ali o toj temi neki drugi put.
(plenum.ba)
