(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

April mjesec 1992. godine. Zadah smrti još je lebdio nad ulicama Bijeljine, još su se mrtvi prebrojavali, ali mnogi su se ponadali da je zlo prošlo. Kad je zapucalo, Amir Mešković se  s porodicom sklonio u Inđiju, kod ženine familije, i samo što su pucnji utihnuli, javio se bratu Zijadu : « Je li sve u redu, mogu li da dovedem djecu kući ?» Pitao je i šta se to, zapravo, dešava, ko na koga puca, ko pobi toliki narod. «Nisam znao šta da mu savjetujem», kaže Zijad, «Nismo ni mi ništa znali, strah je vladao svuda, ali Amir je navalio, hoće kući. I došao je, sutradan, s Jelicom i djecom. Selma je tad imala 15, Senad 13, a mala Aldijana samo 5 godina, djeca su i tražila da idu kući, a Amir se bojao i da će izgubiti posao u «Žitoprometu» ako ostane još koji dan u Srbiji. I vratili su se.»

       – «Bila sam još dijete, prvi razred Poljoprivredne škole», priča Selma. U Inđiju smo otišli u goste, dok se stanje ne smiri, ali brzo nam je dosadilo – mala kuća, nas mnogo, jedva smo čekali da se vratimo. Krenula sam opet u školu. Jednog dana otac je došao uzrujan – vratili ih s kapije u Silosu, nisu im dali da uđu, njemu i još nekim radnicima, Bošnjacima. Pa su išli u u SUP da se žale. Tamo im je rečeno da je sad sve u redu i da mogu ići na posao.

       Sjećam se kao da je juče bilo. Vraćala sam se iz škole, i vidim pred ulazom u krug Silosa stoje ljudi, čekaju da uđu. Među njima i moj otac. Okrenuo se, mahnuo mi i nasmijao se. Tada sam ga vidjela posljednji put.»

U Silosu, koji je radio u okviru bijeljinskog «Žitoprometa», radila je i Amirova sestra Šahza.

– «Bio je 21. april, radili smo normalno. A onda su u dvorište Silosa stigli arkanovci. Sjećam se, na autu su bile srbijanske tablice. Ušli su u zgradu, a malo nakon toga iz kancelarije Vase Šoića, on je tad bio šef mlinara, stigao je nalog da se tamo jave peterica njih : moj Amir, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević i Hakija Gutić iz Janje. Mi ostali – na posao. Prođe neko vrijeme, a njih nema. Oko jedan sat popodne čujemo : odveli ih. Niko ne zna kuda. Raspitivali smo se, tražili bilo kakvu informaciju, svuda, niko ništa ne zna. Jednom smo se skupili pred firmom, zahtijevali smo da izađe Vaso Šoić i da nam objasni šta se dogodilo, ali on nije htio izaći. Niko ni jedne riječi o nestalima nije htio da kaže, kao da su u vjetar otišli.»

– «Ja i mama smo išle i u policiju, i u Krizni štab, kucale na sva vrata, išle smo čak i u Mitrovicu, jer smo čule da tamo sahranjuju one koji su ubijeni, pa bačeni u Drinu. Ništa. Onda su počeli da nam dolaze razni ljudi, da nude pomoć i obećanja da će naći oca, mi samo treba da im platimo. Pare je tražio i Vojkan Đurković. Jedan čovjek  je rekao da je s ocem bio u Batkoviću, drugi je to potvrdio, čak veli da ga je vidio 1995. godine tamo. Bol se samo produžavala i trajala koliko i nada. Najzad je jedan mamin rođak iz Trnjaka rekao mami da je otac ubijen, da ga ne traži više i da ne muči djecu. Ali, ni u to nismo mogli povjerovati. Čekali smo svakoga dana, punih jedanaest godina, sve dok nismo dobili poziv da odemo u Mitrovicu na identifikaciju. Pokazali su nam hrpu kostiju. Sjećam se samo da je  u lobanji, na potiljku, bila rupa od metka. Pobili su ih istog dana i bacili ih u Drinu, a leševi su plovili pune tri sedmice prije nego što su izvađeni iz vode.» 

…………………………………….. 

         U kući Zaima Hatića u Solunskoj broj 17 takođe je zavladala nevjerica tog aprilskog dana krvave 1992. godine. Zaim je otišao na posao i nije se više vratio. Komšije obilaze njegovu ženu Fatu i sina Almira, svi se raspituju, ali odgovora nema. Zaim je bio uplašen još kad je, prvog dana aprila, počela pucnjava. Predsjednik SDS-a je tada bio Moco Stanković, a SDS je bio gospodar života i smrti. Nekoliko ljudi u «Žitoprometu» imalo je spor sa Stankovićem, među njima i Refik Selimović Mačak, čija je kuća opkoljena jedno veče, a Refik je nađen izrešetan. U egzekuciji su učestvovali i arkanovci i domaći dobrovoljci. Refikova smrt je bila poruka svim Bošnjacima, ali strah je najviše obuzeo ljude u «Žitoprometu». Šta još može da se desi, pitao je Zaim prijatelje. Niko mu ništa nije znao reći. Njegov brat Nijazim išao je u SUP čim je čuo da je Zaim odveden, ali su svi samo slijegali ramenima. Bilo je potrebno jedanaest dugih godina traženja, nadanja i bola da se dobije odgovor na Zaimovo pitanje.

…………………………………………………….

         «Mi smo čvrsto vjerovali da je otac živ. I kad god od nekoga čujemo nešto, ili nam se neko ponudi da će za pare naći oca, mi poludimo od sreće, od neizvjesnosti. I trajalo je to cijelih jedanaest godina, dok nam nisu javili da su našli oca i Zaima u Sremskoj Mitrovici. Toliko je trajala naša nada. Zašto su ih odveli, kome su oni bili krivi, pa oni nisu nikad ni mrava zgazili?

       Ta   nada nam je pomagalo da nekako izdržimo strašnu patnju koja nas je poklopila. Mene su istjerali iz škole u drugom razredu, pred kraj godine, i to bez prava da bilo gdje nastavim redovno školovanje. Ni danas ne mogu shvatiti zašto su to učinili. Bila sam bolesna nekoliko dana, javili smo to u školu, došli su da provjere, a onda je stigla obavijest. Znali su da nemamo od čega živjeti, da ne mogu platiti da vanredno polažem, pa ipak su to učinili. Počeli smo raditi na njivi, svi, ja, mama, brat, mala Aldijana. Zamislite dijete od 5-6 godina koje radi na njivi da bi moglo da preživi. Nisu nam dali nikada ni humanitarnu pomoć, to je dijelio komšija Brano Čobić, ali nama nije dao, jer je moj otac, kako je govorio, ekstremista. I tako je to trajalo do kraja rata.

    Vidjela sam te kosti, sahranili smo oca, ali ja se ni danas ne mogu pomiriti s tim. Izbjegavam da odem u harem, jer se potresem, pa danima ne mogu da spavam. Nekako ne mogu da povjerujem da ga nema. Kad uveče kapija škripne, ja pretrnem. Koliko puta sam tako izletjela u po noći u avliju, a tamo ništa. Samo mrak, toliko mraka da više ne vidim ni sebe, ni svijet, k*o da mi je čitav život tim mrakom ispunjen. Pa samo taj mrak traje, i ova bol koja ne prestaje tolike duge godine.» 

……………………………………………. 

Iz «Žitoprometa» su odvedeni i ubijeni :

–                             Amir Mešković( sin Hasanov), rođen 1956.

–                             Zaim Hatić ( sin Eminov), rođen 1945.

–                             Šefik Smajić ( sin Osmanov), rođen 1955.

–                             Mevludin Serdarević ( sin Zahidov), rođen 1958. i

–                             Hakija Gutić ( sin Šabanov), rođen 1944.