Dugo već ideš a nikako da pređeš

Planinu između juče i sutra

Tvoji su koraci mrtvi a put  pod njima  živi

Al nigdje na njemu tvoj  trag ne ostade

I ništa tvoje sa tobom došlo nije

 

Tuđe te upija nebo i tuđa umiva voda

U tebi sjenka raste i njen te miris guši

Dani unatrag teku riječi raznose vrijeme

Iznad bujice koja godine valja

Ko žive rane niz vrleti vječnog

 

Pada svjetlost na oštre vidike

I visina se u tvoje oči stropoštava

U podnožju neba vjerno kleče brda

Ko stara kuća nad čelo ti nagnuta

Ko nijeme ruke u sobi uspomena

 

Dok put te guta i sve već kasno stiže

Leptiri mraka u tvoje  snove slijeću

U  sliku koju tvoje lice crta

Na koju god da se okreneš stranu

Svako kraj svoje provalije čeka

Jusuf Trbić