Prethodne sedmice u javnost je isplivao snimak iz akvaparka “Džungla” u Doboju na kojem se čuje grupa dječaka koji ushićeno skandiraju “nož, žica, Srebrenica”. Dan kasnije počašćeni smo i uradkom sa nacionalističke terevenke u Bratuncu na kojoj se bivši ministar sigurnosti BiH pozivao na ubijanje muslimana.
Kupanje, sladoled i nacionalizam:
Nakon videozapisa iz Doboja milioni vrlih pitaca i komentatora naoštrili su svoje prste i pohitali da što prije opauče dječake, Srbe, roditelje, državu, akvapark, Doboj – sve koje smatraju odgovornim za infiltraciju mržnje u dječije umove. Grupa dječaka mlađih od petnaest godina na snimki nije zvučala bijesno ili borbeno. Naprotiv, njihovo horsko uzvikivanje parole nož, žica, Srebrenica odavalo je prizvuk veselja. Indukovana ushićenost kojom se sreća izoluje iz tračaka mržnje znatno je štetnija od otvorene netrpeljivosti koja bi se očitovala kroz stegnute vilice i zakrvavljene oči. Dobojski kupači nisu reagovali na, za njih, bezazlenu dječačku igrariju. Umjesto djelovanja u skladu sa razumom, etikom i bazičnom savješću neimenovani vlasnik mobilnog telefona snimio je zloćudno skandiranje. Zahvaljujući njemu dječaci su postali hit, udarna vijest kojoj niko nije poklonio kontekst, ali joj je pažnja javnosti bila apsolutno naklonjena. Iznova smo potvrdili da nas ispadi mržnje hrane, jer smo kolektivno onemogućeni da se pozabavimo bilo kojom drugom tematikom osim ratova, klanja, silovanja, zločina i mržnje.
Ne treba se zavaravati djevičanskom amnestijom djece od svih grešaka i grijeha, no ipak treba postaviti pitanje: Šta su djeci nož, žica i Srebrenica?
Sigurno nisu sami stvorili mrzilačku sintagmu, jer ista nažalost postoji već decenijama. Čuli su je od očeva, stričeva, ujaka, tetaka, deda, svakovrsnih online nacionalista, anonimnih komentatora na društvenih mrežama ili tokom televizijskog programa. Nož, žica, Srebrenica zasigurno nije bila standardna uspavanka ili recitacija u školi, iako potonje, znajući obrazovni sistem manjeg entiteta ne bi začudilo, samim tim korijen skandiranja i nesvijesnosti značenja istog treba potražiti u okolini. Ponašanje čovjeka, a naročito u predpubertetskom uzrastu u mnogome je određeno stapanjem sa navikama okoline. Ukoliko je komšija postavljajući ogradu, zahvaljujući uslovnom refleksu, kroz zube iscijedio nož i žica, pa dodao i Srebrenica, a dječaci, gdje neće, načuli nabrajalicu – troriječna posveta genocidu usvojena je bez svijesti o usvajanju.
Transferom transgeneracijske traume, naraštaji koji su učestvovali u ratu i svjedočili njegovim dejstvima indirektno oblikuju razmišljanja, stavove i živote novih pokoljenja, koja iako bez dana ratnog staža, bez poznatog zvuka granate i buđenja uz prazna crijeva, počinju da žive u skladu sa ratnim nasljeđem. Ukoliko se na pomenuto dopiše i zloupotreba kulture sjećanja, djeci ne preostaje ništa drugo osim produžavanja loze mrzitelja. Nož, žica, Srebrenica se tako uče još od pelena. Uz prvu izgovorenu riječ, sisanje dojke i mliječne zube.
Nisu dobojski dječaci krivi što je džungla kućnog odgoja i društvenih standarda nacionalne pripadnosti normalizovala nenormalno, te se u želji za identitetskom kompatibilnošću poseže za mržnjom kao pupčanom vrpcom čije niti spajaju pojedinca i grupu.
Mrzilačka pijanka uz aferime MUP-a:
Dan kasnije na videozapisu sa manifestacije Makivije u centru Bratunca, jasno se mogao vidjeti i čuti etnofašistički poziv na ubijanje muslimana. Jedan od vinovnika podšatorskog naricanja smrti bio je i nekadašnji ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, te zakleti neprijatelj države iz čijeg budžeta prima platu – Nenad Nešić. Na muzičkom repretoaru našli su se i stihovi ne volim te Alija, ali i nosila ti Drina sto mudžahedina. Žalosna je proslava i slavljenici čiji su radost i opuštanje uslovljeni mržnjom, no upravo su njihove navike zaslužne za usvajanje malignih modele ponašanja kod djece.
Kada tata pijan poviče nož, žica, Srebrenica sa osmijehom razvučenim od uha do uha za sina je to jasan signal da tri izgovorene riječi predstavljaju razlog za sreću. Ukoliko se policija ogluši o nacionalizam na svega petsto metara od policijske stanice opravdanje se nameće smo: Mržnja je sreća i sreća je mržnja, uz jednu bitnu opasku: novogeneracijska, genzeovska srpčad ne vide nacionalizam kao mržnju, jer ni jedno, a ni drugo ne poimaju kao loše. Radi se o identitetu, jer pravi Srbin je onaj koji jebe mater balijsku, ljubi đenerala Dražu, negira genocid i brani Ratka Mladića, a sve navedeno počinje sa bezazlenom nabrajalicom: Nož, žica, Srebrenica.
Mržnja, iako nije osviješćena, nije samo društvena pojava ili anomalija u ponašanju, već lični poziv. Vegeta svakodnevice koja se miješa u sve. Od kupovije namjernica u prodavnici, preko izbora TV programa i odnosa sa komšijama, do odgajanja djece i iksiranja kandidata na glasačkom listiću. Mržnja je istovremeno pokretač, cilj i suština. Sve i svja, s tim što je prekreštena u srpstvo, pa se od Srbina još od malih nogu očekuje da propisno mrzi kako bi bio pravi Srbin.
(plenum.ba)
