Mali Elez kao učesnik u borbama na Soškom frontu
Jednog dana je malog Eleza u strogoj tajnosti sa sobom u borbu poveo zapovjednik čeških mitraljezaca. Elez je željeo vidjeti hrabre Bošnjake u akciji, te je molio zapovjednika mitraljezaca da ga povede sa sobom. Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bošnjaci iz Trećeg bošnjačkog regimenta napali i pregazili italijanske položaje. Sljedeće je noći Elez sa još jednim oficirom zarobio tri italijanska vojnika, zbog čega su ga unaprijedili u čin korporala. Sa 14 godina Elez je bio najmlađi korporal ( kaplar) u austrougarskoj vojsci. Na Soškom frontu je upoznao jednog od najhrabrijih Bošnjaka, Osmana-agu Hadži-Grabčanovića iz Bijeljine, koji je bio dobitnik Zlatne medalje za hrabrost i mnogih drugih austrougarskih odlikovanja. Osman-aga je bio poznat po tome što je u borbu uvijek ulazio naoružan samo jataganom i buzdovanom! Italijani su panično napuštali svoje položaje i bježali kada bi čuli da dolazi taj strašni gorostas koji redom kolje njihove borce. Nedugo nakon Elezovog upoznavanja sa tim njegovim idolom, Osman-aga je poginuo u borbi. Pogodio ga je geler u nožni palac, pa kad se sageo da previje ranu, bio je pogođen u glavu iz italijanskog snajpera. Pogibija Osman-age je jako rastužila Eleza. Nakon 19 mjeseci vojne službe i mali Elez je bio ranjen. Pogodio ga je geler u donju vilicu, a oficiru Martineku je nekako uspjelo da ga pošalje u bečku bolnicu. Prilikom rastanka od bataljona, Aloiz Martinek je izvadio svoj džepni sat i dao ga, pred očima svojih oficira, svom najmlađem vojniku, rekavši: “Mom hrabrom sinu za uspomenu ”. Elez je ovaj sat čuvao do kraja svog života, iako nije bio ispravan jer mu je falila velika kazaljka!
Elezovo liječenje u Beču, usvajanje i školovanje
Kad je došao u bečku bolnicu, posjetila ga nadvojvotkinja Izabela, koja mu je donijela mnogo poklona. Pošto je ozdravio, smjestili su ga u dvorac “Wielburg” koji se nalazi u bečkom predgrađu Baden. Tu ga je čekao upravnik dvorca Kirajn koji ga je predao Johanu Ernsthaleru, činovniku u dvorcu. Johana i njegovu suprugu je za Elezove odgajatelje odredila nadvojvotkinja Izabela. Elez je tako bio smješten u kuću svojih odgajatelja koji su imali sina Karla, Elezovog vršnjaka, i jednog starijeg sina koji je bio pratilac nadvojvode Fridriha, te dvije starije kćerke. Porodica Ernsthaler je malog Eleza prihvatila sa velikom ljubavlju i pažnjom. Elez je zapisao da se nakon nekoliko dana osjećao kao da je u svojoj rodnoj kući u Bijeljini! Za kratko vrijeme je savladao njemački jezik i Ernsthalerovi su ga upisali u Helensku školu u Badenu. Za vrijeme školovanja u Badenu, nadvojvodkinja Izabela je insistirala i na Elezovom vjerskom odgoju. Ona mu je obezbjedila školovanje i vjersku pouku pred imamom kasarne “Rossauer”. Ona je Eleza zvala sine, pa mu je rekla jednog dana: „ Moj sine, pošto si ti musliman, smjesta ćeš na poduku svakog petka kod muslimanskog imama u kasarnu Rosauer !“ Vojvotkinji su se redovno dostavljali izvještaju o Elezovom napretku u školovanju u Helenskoj školi, kao i izvještaji vojnog imama iz kasarne Rosauer. Prilikom posjete Badenu, glavnom sjedištu K&K vojske, Eleza je upoznao i bugarski kralj Ferdinand I. ( Coburg-Gotha). Mali Elez je stajao pred njim u uniformi sa lagano nakrivljenim fesom, pa ga je kralj na njemačkom upitao: “Jesi li ti Turčin ?” Elez je kao iz topa odgovorio: “Ne, ja sam Bošnjak, Austrijanac !”. Bugarskom kralju je odgovor bio toliko simpatičan, da ga je zamolio da pođe sa njim u šetnju.
Nakon što je završio prvi razred Helenske škole u Badenu, nadvojvotkinja Izabela je odlučila da Elez nastavi svoje dalje školovanje u Kadetskoj školi u Bratislavi. Nadvojvotkinja Izabela ga je pozvala da bude njen gost u Beču, gdje ga je htjela upoznati sa svojom namjerom. U Beču je Elez boravio nekoliko dana kao gost u palati nadvojvojvode Fridriha, feldmaršala i vrhovnog komandanta K&K armije, i njegove supruge Izabele. Nadvojvoda je malom Elezu tada rekao da mu je drago što je njegova supruga Izabela odlučila da ga pošalje u vojnu školu u Bratislavi i da želi da on postane dobar bošnjački oficir. Brigu o Elezovom daljem školovanju na sebe je od tada preuzela nadvojvodkinja Izabela, koja ga je upisala u kadetsku školu u Bratislavi. Elez je za vrijeme svog školovanja bio jedan od najboljih učenika te škole. U Bratislavi se sredinom 1918. godine Elez ponovo susreo sa nadvojvodom Fridrihom, koji mu je za uspjehe u učenju u Helenskoj školi, kao i za uspješno savladavanje gradiva na Kadetskoj školi u Bratislavi, uručio Srebrni krst Teše. Kadetsku školu u Bratislavi Elez je uspješno završio u jesen 1918. godine.
Piše : Saud Grabčanović
(Nastaviće se)
