Fetva

68

Riječ je, baš u ovom obliku, odavno ušla u naš jezik (imali smo čak i fetvadžije), i to preko Turaka. U 18. stoljeću spominje se fetfa, i Vuk Karadžić zna za Vetma, (kao i narodna pjesma: “Pitat ćemo hodža po Udbini, / da li fetva povesti jendžije”), da bi danas (posredstvom zapadnih medija), nepotrebno bio prihvaćen njezin arapski oblik fetva (fatwa).

Piše: Olga Zirojević

U pitanju je, kako se to uobičajeno kratko objašnjava, “pisano pravno mišljenje koje izdaje poseban pravnik, muftija, na traženje kadije ili privatne osobe. Na temelju fetve, kadija donosi odluku o spornom slučaju. U ispravi je redovito naznačen izvor na temelju kojeg je mišljenje izdano “. Autoritativne fetve izdaju šejhulislam i muftije, a zbirke takvih rješenja zovu se fetava.

Djelatnost muftija datira još iz ranog islamskog vremena (točnije iz 8 stoljeća), kada su izdane fetve služile kadiji (sucu) kao pomoć u presuđivanju. U vrijeme formiranja islamskog pravnog sustava, svaki je pravnik-tumač bio pravna instanca koja izdaje fetve i kojoj se svaki pojedinac slobodno mogao obratiti. A to znači da su i muderisi (profesori) po medresama istovremeno bili i muftije. I budući da su muftije tijekom čitave islamske povijesti morale odgovaraju na aktualna pitanja, fetve su, neizravno, postale sredstvo kojim se islam prilagođavao i dalje se prilagođava suvremenim problemima.

U diplomatički smislu, fetve sadrže sljedeće elemente: molitvu Allahu (Davet), pitanje ili problem za koji se traži mišljenje (Sual), odgovor muftije ili šejhulislama (cevab) i potpis (imza). Bio je uglavnom utvrđen i format papira. Vanjski oblik fetve se u posljednjem stoljeću ipak nešto promijenio.

Budući teokratska država, i Osmansko carstvo počivalo je na poštivanju muslimanskog kanonskog prava – šerijata.

Predstavnici visokoobrazovanih ljudi na polju poznavanja vjerskog zakona (ulema) imali su izuzetan utjecaj u državi, a naročito šejhulislam kao najviši dostojanstvenik uleme i vrhovni vjerski poglavar u Kraljevstvu (suvremeni europski putnici doživljavali su njegov autoritet kao “tursko papinstvo”). Pored njega, diljem države bile su imenovane muftije sa službenom funkcijom tumačenja šerijata. Njihova je obveza bila da, u slučaju potrebe odnosno kad god se to od njih zatraži, daju pismena tumačenja i odgovore je li određeni postupak ili namjera u skladu sa islamom ili ne. Fetve nisu imale naredbodavnu težinu (i sam naručilac odnosno kadija nisu morali ih slijede), as obzirom na to da su dati odgovori i testiranja bili općeg, tj. principjelnog karaktera, osmanske fetve rijetko kad imaju datum. Među njima, međutim, ima i takvih koje se bave vrlo osjetljivim pitanjima od općeg interesa, kao što je primjerice bilo uvođenje tiska u Osmanskom carstvu (1727), pitanje objave rata, sklapanja mira ili, pak, svrgavanja vladara.

I kod uspostavljanja vanjskih odnosa, put kojeg se osmanska država uvijek pridržavala bio je poštivanje institucije fetve. Najzad, treba istaći i važnu ulogu fetve u urednom funkcioniranju osmanskog prava zahvaljujući muftiji koji je usklađivao kadijski odluku s pravnim načelima (u vrijeme kada u pravnom sustavu nije postojala apelacija kao njegov obvezni sastavni dio).
U našoj historiografiji fetve se rijetko susreću i dosad nisu kritički objavljivane.

Tijekom vremena nastale su mnogobrojne zbirke fetvi, koje su služile kao osnova za nove fetve.

Problemi koje donosi moderan život utjecali su i na način izdavanja fetvi. U mnogim islamskim zemljama, pored lokalnih postoji i vrhovni muftija s velikim autoritetom (u Libanonu je tako “Muftija Republike” na čelu islamske vjerske zajednice), pa njihove fetve imaju državničko-religiozni znak. Naročito su autoritativne fetve koje donosi (od 1935) kolegij uleme s kairskog Univerzizeta al-Azhara, a gdje su zastupljene sve četiri islamske pravne škole (mezhebi – u nekim islamskim zemljama postoji težnja da se da prednost jednoj od ove četiri škole). Članovi ovog kolegija godišnje u prosjeku izdaju oko 350 fetvi.

Danas se fetve objavljuju u posebnim kolumnama vjerski orijentiranih časopisa, stručnim pravnim časopisima ili se, pak, emitiraju preko elektronskih medija (radija i televizije), a mogu biti uobličene iu knjige.

I dok u sunitskom islamu fetve nisu obvezujuće (naručitelj se može obratiti i nekom drugom autoritetu), to nije slučaj kod šiita, jer kod njih fetve mogu izdati samo ličnosti iz najvišeg ranga vjerske hijerarhije (a ne može se mijenjati vjerski autoritet), pa je tako Salman Rushdie, pjesnik Sotonskih stihova, osuđen 1989. na smrt fetvom (tada se zapadni svijet prvi put susreo s ovim terminom) samog ajatolaha Homeinija (čijom smrću je, vjerovalo se, ona prestala važiti, ali nije, budući da se Ruždi i dalje nalazi pod stalnom zaštitom britanske policije). Početkom listopada, kada je Rushdie otvorio Frankfurtski sajam knjiga, Iran je otkazao svoje gostovanje (pozivajući na bojkot i sve muslimanske države). Ista sudbina, a opet zbog romana (lajja / Sramota) i borbe za ženska prava, zadesila je (1993) i književnicu iz Bangladeša, Taslimu Nasrin, koja je morala potražiti utočište izvan zemlje.

Od 1997. postoji Europsko vijeće za fetve i istraživanje (ECFR) kojim predsjedava čuveni islamski učenjak egipatskog porijekla – smatra se jednim od najviših suvremenih autoriteta u sunitskom islamu – dr Jusuf Abdallah al-Karadavi (1926), koji je i redovan gost arapskog elektroničkog medija al-Jazeere. U svojim fetvama on pokušava dinamičnu sadašnjost dovede u sklad sa islamom, pa su u njima obrađene teme koje tretiraju vlast, demokraciju, višestranačje, ali i takve kao što su otmica aviona, pitanje eutanazije, transplantacija ljudskih organa, kontracepcija, uporaba droga, zapošljavanje žena, poslovanje. “Šejh El-Karadavi, objašnjavajući svoj metodološki pristup ovom nadasve odgovornom poslu, ističe da on ne pripada onoj grupaciji znalaca šerijata koji odgovaraju sa da ili ne, to je dozvoljeno a ono zabranjeno itd. bez detaljnog objašnjenja.

On nastoji da svaki odgovor razloži do pojedinosti i iznese mnoštvo dokaza koji potvrđuju njegovo mišljenje “. Tako na pitanje je li muslimanu dozvoljeno da pokloni organ za života odgovara: “Islam ne ograničava sadaku (milostinju) na imetak, nego svako dobročinstvo smatra sadakom. U to spada i darivanje dijela tijela radi pomoći drugome. Nema sumnje da je ovo najuzvišenija i najvrednija sadaka, jer tijelo je vrednije od imetka. Čovjek žrtvuje sav kapital da bi spasio dio tijela, a njegovo žrtvovanje, zaradi Allaha, spada u najvrednija dobra djela i najveću sadaku “. Dopuštenje je, međutim, ograničena, jer “nije dozvoljeno čovjeku da da ono čime bi nanio štetu sebi ili nekome prema kome on ima obveze”.

A tijelo se može pokloniti i muslimanu i nemuslimanu (opet pod određenim uvjetima).
Kada su u vrijeme iračkog rata (2003) studenti sa al-Azhara uputili peticiju za bojkot američke robe, prof. Muhamed Sajed Tantavi i šejh al-Karadavi izdali su odgovarajuće fetve, a zbog Muhamedovih karikatura ovaj drugi pozvao je i na bojkot danske robe. On odobrava i samoubilačke bombaške atentate Palestinaca i ne vidi u njima u islamu strogo zabranjeno samoubojstvo.
Na teroristički napad u Londonu (srpnja 2005) tamošnji Savjet sunita reagirao je fetvom ističući nespojivost ovakvih napada sa islamom.

Pomenimo, na kraju, da je Zbirka fetvi (Fetava Alemgirije), iz doba mogulske imperije (nastala u 18. stoljeću) postala glavni izvor muslimanskog zakonodavstva u Indiji.

Najzad, fetve su, pored vjerskog i pravnog značaja koje imaju, i važan izvor za etnografska, društvena i gospodarsko-povijesna istraživanja.
I da se opet vratimo Ruždiju koji je svojim govorom na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga otvorio raspravu o važnosti slobode govora, koja je bila glavna tema ove literarne manifestacije, najveće na svijetu. Specijalni gost sajma je ovog puta bila Indonezija s najbrojnijom muslimanskom populacijom na svijetu i islamom (ovamo nije donesen na maču) koji odlikuje izuzetan spoj mnogih kulturalnih utjecaja.

 

(neznase.ba)