Piše: Jusuf Trbić
Skoro će Nova godina, pa se možemo malo prepustiti i veselijim temama. A kud će veselija tema od Deda Mraza. Taj, nekada omiljeni tip, postao je omražen na našim prostorima. Hrvati neće ni da čuju za njega, imaju oni svog Svetog Nikolu, isti takav, samo njihov, sve sa šahovnicom. Srbi ga se odrekli, vele: to je komunistički izum, imamo mi svog čiču, umalo ne rekoh Dražu. Imamo mi Vučića, ne treba nam nikakv drugi Deda Mraz. A Bošnjaci, ni manje-ni više, tražili da se Deda Mraz ukine, kao – nije to naše. Tako je Deda Mraz postao siroče. Bar kod nas.
Listam neke stare papire i vidim: sad već davne 2013. godine objavio sam na ovom mjestu tekst pod naslovom: „Kako je poginuo Deda Mraz“. Eee, zato ga valjda nema! Pa, da se podsjetimo kako je to bilo.
…………………….
Budite oprezni. Domaće, strane i nastrane agencije javljaju da će uskoro stići Nova godina, i to svima, pa čak i onima koji je ne čekaju. A u to novogodišnje vrijeme pojavljuje se neki sumnjiv tip duge, bijele brade, obučen u crveno, u sankama koje vuku sjeverni jeleni, i ko fol, dijeli razne poklone djeci. Upada u kuće kroz dimnjak, iznenada, ne zna ko insan reći ni selam alejkum, ni alajhmanet, pojavljuje se istovremeno na hiljadu mjesta, što je dokaz da su to šejtanska posla. Bolje s njim ne vergati. U Tirani su neki dan trojica tih, kako se zovu, Deda Mrazova, opljačkala trgovinski centar TEG usred bijela dana i odnijeli kamaru para, pa su poslije našli njihovo vozilo (auto, a ne kočije) zapaljen. U Njujorku su pucali na jednog Deda Mraza, u svašta je umiješan taj tip. Ne zna se ni otkud mu pare da dijeli tolike poklone, kakvo mu je porijeklo imovine. Zato su roditelji djece u dječijem vrtiću u sarajevskom naselju Čengić Vila tražili da se Deda Mrazu zabrani da njihovoj djeci dijeli paketiće. Ne zato što ne poštuje muslmanske običaje, ili zbog brade, Bože sačuvaj, nije to. Pa su predložili da umjesto njega poklone djeci dijeli sultan. Onaj Sulejman s televizije. Hem ima bradu, hem ima para. Hem je naš.
A meni je pričo jedan Mujo da je Deda Mraz ubijen. «Veli : « Sjedimo ti mi u rovu, snijeg pada, nako, ko i hoće i neće, kadli se pojavi nekakav bradonja, sijed, mi mislili- četnik zaosto iz anamo onoga rata. I to u saonicama, pogoleme, pune nake robe, napljačko se, mislim se ja, oca mu jebem bradatog. I upucamo ga. I tek onda vidimo: mi ubili Deda Mraza. Šta ćemo sad, mila moja majko? Al Muzafer, komandir, on ti je iz Nizguza Gornjeg, al šlifovan, mozgovan ko da je najviši mejtef završio, nađe namah rješenje. «Ništa se ne brinite», veli on, « imamo mi zamjenu. Imamo našeg čojka. Isti taki, brada i to, ima brada i kod nas, samo je obučen u zeleni ćulah. I zove se Đedo Kijamet. I on ima saonice, a vuku ih kamile. Neće niko ni primijetiti razliku. On će nositi poklone za malehno stanovništvo, i to svima, demokratski, nema veze ko je musliman, a ko nije. Svima isto! Svako dijete će dobiti jal Ilmihal, jal skraćeni prevod Kurana, plus paklo hurmi ili rahat-lokum, a biće i knjiga i na našem i na arapskom. Kud ćeš više!»
Bogami, lijepo. Mi odahnusmo. I više se ne brinem za djecu, ima ih, eto, ko obradovati. Za nas penzionere je zort. Mi se još samo brinemo kako da ostanemo živi do svoje smrti, i da molimoAlaha da umremo za života svoga.»
Tako Mujo. Al ja sad ne znam – ako naiđe taj, kako se već zove, dal da se pravim lud, il da poludim na licu mjesta. Onda se raspitam, i saznam. Pa da ispričam i vama.
Hele, nejse. Nova godina se slavila i u nastarijim civilizacijama, kao vrijeme prelaska iz smrti u život, to jest iz zime u proljeće, kad se priroda ponovo rađa. Prve takve proslave zabilježene su u Vavilonu, u Mesopotamiji, prije više od četiri hiljade godina. Stari Grci su to preuzeli, i ugradili u svoje religije, pa je to temelj najpoznatije i najdugovječnije od njih, takozvanih Eleusinskih misterija, koje su trajale još dugo i u Rimskom carstvu. ( Inače, ti stari Grci nisu svi bili stari, bilo je tu i mladih).
A umiranje i ponovno rađanje prirode temelj je i biblijskog mita o smrti i uskrsnuću Isusa Hrista. I stari Rimljani su imali svoje proslave, i to vrlo bučne, Saturnalije, u čast boga Saturna. Julije Cezar je ustanovio 1. januar kao početak nove godine (46. g. prije n. e.), a papa Grgur je nametnuo taj datum svim hrišćanima (Gregorijanski kalendar) 1582. godine, iako se to ne poklapa sa biblijskim vjerovanjima. Po Bibliji, prvi mjesec u godini zove se Aviv, po vavilonskoj riječi koja što znači «mjesec zelenih izdanaka» . Jevreji su taj mjesec zvali Nisan (sa istim značenjem) i to je bilo vrijeme marta i aprila mjeseca. U svakom slučaju, početak nove godine obilježava se u svim kulturama i svim vremenima. A lik starca bijele brade, koji donosi radost, ima porijeklo u starim religijama germanskih i slovenskih naroda. Njihovim prihvatanjem hrišćanstva poistovjećen je sa Svetim Nikolom, hrišćanskim episkopom, koji donosi poklone za Božić, Badnje veče ili Dan Sv. Nikole. Ima različita imena: Santa Klaus, Djed Božićnjak, Božić Bata itd. Savremeno sekularno shvatanje tog lika razvilo se u drugoj polovini devetnaestog vijeka, a istočnoevropski režimi novijeg doba odvojili su ga od religije, pa on donosi poklone za Novu godinu. Ime Deda Mraz je, inače, jugoslovenski «proizvod», osmišljen tako da ne favorizuje ni jednu vjeru.
Međutim, lik koji danas vidimo, lik bjelobradog starca, obučenog u crveno, nacrtao je prvi put američki karikaturista Tomas Nast ( 1840-1902) i objavio tu sličicu 3. januara 1863. godine u listu Harper*s Weekly, sa idejom da pošalje istu čestitku učesnicima američkog građanskog rata, i na jednoj, i na drugoj strani. Na osnovu te Nastove ilustracije, američka kompanija Koka kola je 1931. godine lansirala globalnu reklamnu kampanju i tako promovisala Deda Mraza kakvog danas znamo.
Do danas, taj lik je izgubio direktnu vezu s religijom i pretvorio se u svjetski kulturološki fenomen. U mnogim muslimanskim zemljama je nepoželjan, ali ne zato što ga smatraju hrišćanskim, religijskim simbolom, već simbolom dominacije zapadnih, hrišćanskih zemalja. Međutim, za djecu širom svijeta to je lik koji donosi radost, ma kako da se zove. Zato mi se čini da reakcije nekih naših vjerskih čistunaca i njihovi zahtjevi da se «ubije» Deda Mraz nisu na mjestu, iz jednog prostog razloga : od svega što nas muči, to je daleko najmanji problem. Kod nas nema šta da se jede, a kriminal, korupcija i mafijaška vlast pojedoše sve nas. Bosna je jedina država na svijetu u kojoj, na ulicama glavnog grada, možete vidjeti Djeda Mraza kako prosi. Čitam juče vijest : lopovi u Sarajevu obili prostorije Crvenog križa i ukrali slatkiše, olovke i slikovnice predviđene za 80 paketića, za djecu – korisnike javne kuhinje.
Ako će starac bijele brade donijeti bar malo radosti djeci, neka ga. Pa zvao se on drug Mraz, gospodin Božičnjak ili efendija Kijamet, svejedno.
