Kad odlučiš da nećeš ići u albansku slastičarnicu, jer su “vlasnici prljavi Šiptari”, ruka ti se sama diže na rimski pozdrav. Kad kažeš da svjetsku politiku vode halapljivi Židovi – već su ispod tvog nosa izrasli i zloglasni brčići. Kad kažeš: “Dobar je čovjek, ali žena mu je Srpkinja” budi siguran da se Hitler trajno nastanio u podzemnim labirintima tvoje duše.

Piše: Mile Stojić

Za vrijeme mog posljednjeg boravka u Berlinu, u proljeće prošle godine, namjeravao sam posjetiti mjesto gdje se nalazilo tajno Hitlerovo sklonište, podzemnu utvrdu na rubu Wilhelmstraße, djelo Alberta Speera, gdje je Führer doživio svoj posljednji čas, 30. travnja 1945. Ali, nakon što sam cijelo prijepodne razgledao Židovski muzej, remek djelo američkog arhitekta Daniela Libeskinda, osjećao sam se potpuno slomljen i nisam imao volje gledati više ništa što je u vezi s Hitlerom.

U sablasnim sobama tišine, tornju holokausta, vrtovima egzila ovog monumentalnog arhitektonskog zdanja naziralo se monstruozno Hitlerovo “djelo” u njegovim sablasnim dimenzijama. Njegovi glavni atributi su strah, bol i smrt. Svakog onoga, pomislio sam tada, tko mi ikad i u bilo kakvu kontekstu, kaže ijednu pozitivnu riječ o Hitleru, smjesta ću potjerat dođavola. Ali, takva je ćud ljudskog zločina – krvoloci ostaju u povijesti i vječnosti, dok njihove žrtve zauvijek utonu u beš­ćutnu i apstraktnu numerologiju zaborava.

Tako se o krvoloku i danas raspredaju bezbrojne fantastične priče: navodno je lubanja nađena u miniranom podzemnom tunelu, koju su Rusi ponijeli u Moskvu kao ratni plijen, pripadala nekoj ženi, a Hitler se zrakoplovom prebacio u Južnu Ameriku (po jednima u Argentinu, po drugima u Brazil) gdje je živio od opljačkanog zlata na nekom skrovitom imanju i dočekao duboku starost. Ta priča bi mogla biti i vjerojatna, s obzirom da su najveći diktatori i monstrumi u suđeni čas najveći strašljivci – sjetimo se hrvatskog “poglavnika”, koji je vojsku i narod povukao prema austrijskoj granici, zatim glavom bez obzira kukavički pobjegao, prepustivši zavedene ljude masovnoj odmazdi i pogibelji. I to je početak i kraj priče o Bleiburgu.

Međutim, priča o Führerovu bijegu u južnoameričke pampe potpuno je iskonstruirana i zaudara žutom bojom bulevarskog tiska, kao i nekadašnja storija o njegovu navodnom sinu, kojeg je dobio s nekom francuskom plesačicom. Sve su to besmislice koje golicaju čitateljsku fantaziju, jer život monstruma u mnogim stvarima sliči životu običnog čovjeka.

Nisam ni ja, u vremenima kad sam živio u Beču, odolio kušnji da posjetim Hitlerovo tamošnje boravište, gdje je živio od 1910. do 1913. godine, pripremajući se za upis na likovnu akademiju. Mannerheim u Meldemannstraße, u lokalnom slengu poznat i kao “Hitlerova vila”, danas služi kao nužni smještaj beskućnicima i prosjacima. Zamišljao sam u tim pohabanim prostorima, među tim besprizornim ljudima, mladića iz Gornje Austrije kako malja svoje nedarovite crteže i mrzi carsku raskoš Vijene, jednog multikulturalnog carstva na izdisaju.

Jesu li tadašnji studenti, stanari tog doma, među kojima je moralo biti i Talijana i Poljaka i Čeha i Židova i Hrvata, mogli i naslutiti da će njihov tihi sustanar svega dvadesetak godina kasnije postati “vođa” velikog europskog naroda i monstrum koji će dovesti taj narod na rub ponora, ispod razine barbarstva? Njegovom će zaslugom za svega trideset godina carska Vijena biti pretvorena u zjapeću ruinu, a saveznički zrakoplovi diljem Njemačke bombardirati gotičke katedrale. Hitlera je, veli Peter Sloterdijk, stvorila naša vulgarnost.

Prostori gdje su živjeli diktatori ne otkrivaju nikakve tajne. Na mjestu Hitlerova berlinskog skloništa danas se nalazi stambena zgrada, podignuta za vrijeme DDR-a, u kojoj žive sasvim obični, normalni ljudi sa svojim svakodnevnim problemima. Danas na tom mjestu ništa ne podsjeća na velikog zlotvora, ali su Nijemci, u znak opomene, postavili veliki pano s opisom historijskog prokletstva toga, naizgled običnog, gradskog prostora. Napuštajući berlinski Židovski muzej pomišljao sam na svog zemljaka, odvjetnika i pisca Iliju Jakovljevića (1898-1948), koji je životom i glavom platio nepristajanje na tu diktaturu nečovještva.

Ovaj plemeniti i lucidni Mostarac odbio je Pavelićevu ponudu i tako se našao u logoru smrti Stara Gradiška sa Srbima, Židovima, i Romima, opisujući kako krvavi moloh fašizma guta nevine ljudske živote. U knjizi “Konclogor na Savi”, objavljenoj pedeset godina nakon njegove smrti, opisujući stravu ustaškog koncentracijskog logora, Jakovljević demonstrira samo čuđenje i gađenje prema svemu što se zvalo Nezavisna Država Hrvatska, u bilo kojem njezinu državnome vidu. Ali, Jakovljević će doći u sukob i s komunističkom diktaturom, te biti uhapšen i pod čudnim okolnostima umrijeti u hapsani osloboditelja. Danas se u njegovu rodnom gradu ulice zovu imenima Pavelićevih ministara, njegovih krvnika, koji Mostar nikada nisu ni posjetili, a nisam siguran da je Jakovljević tamo na bilo koji način vidljiv, na bilo koji način prisutan.

Danas, u vladavini desnih populističkih ideologija, nađe se i onih koji nam zlotvora Pavelića pokušavaju opravdavati “povijesnim okolnostima”, a neki iz Crk­ve mu služe i široko publicirane i politički intonirane mise zadušnice. Ja se u tom trenutku uvijek s tugom sjetim Židovskog muzeja u Berlinu i njegovih poruka, pomišljajući na upozorenje Witolda Gombrowicza, koji, na jednom mjestu u svome Dnevniku, veli da se Hitler ne smije atribuirati Njemstvom, jer on živi i u svakom Poljaku, u svakome čovjeku.

Ja sam to protumačio ovako: Kad, primjerice, na vijest da je mladić na Jadranu silovao djevojčicu iz Srbije, kažeš: “Neka i oni su silovali naše!” iz tebe progovara Hitler osobno. Kad odlučiš da nećeš ići u albansku slastičarnicu, jer su “vlasnici prljavi Šiptari”, ruka ti se sama diže na rimski pozdrav. Kad kažeš da svjetsku politiku vode halapljivi Židovi – već su ispod tvog nosa izrasli i zloglasni brčići. Kad kažeš: “Dobar je čovjek, ali žena mu je Srpkinja,” budi siguran da se Hitler trajno nastanio u podzemnim labirintima tvoje duše.

 

(Radiosarajevo.ba)