Genocid

123

Piše: Ladislav Babić

Moral je izvjetrio pred interesom, kao već toliko puta. Naime, genocida je ili bilo ili ga nije bilo

Ljudi često upotrebljavaju pojedine riječi afektivno, dajući im prečesto značenja koje oni nemaju. Afektivno ponašanje rađa se iz osjećaja duboke povrijeđenosti, boli, tuge, mržnje, želje za osvetom i izravnavanjem računa – vrlo rijetko kod ljudi koji iskreno, iz srca žele samo izvršenje pravde. Na žalost, ovih poslijednjih je najmanje mada se svi, naravno, zaklinju kako im je samo do nje i stalo – do pravde. Genocidse često u razgovoru izjednačava sa holokaustom, što je sasvim krivo – genocid nije i holokaust, mada holokaust je genocid – nad židovskim narodom počinjen od nacista u Drugom svjetskom ratu. Postoji pravna definicija genocida i samo zločine koji njoj udovoljavaju možemo zvati tim imenom. Prema Konvenciji o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida” usvojenoj 1948. godine na Generalnoj Skupštini UN

pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od slijedećih djela, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa:

(a) ubistvo članova grupe (naroda);

(b)uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe (pripadnika određenog naroda)

  1. c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;

(d) uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru grupe (naroda);

(e) prinudno premeštanje djece iz jedne grupe u drugu.

Tu definiciju su bez izmjene usvojili u Rimskom statutu Međunarodnog suda za zločine i u Statutima Međunarodnih sudova za ratne zločine za Ruandu i bivšu Jugoslaviju. Prema pravnom tumačenju, zločin mora sadržavati dva elementa da bi se mogao zvati genocidom. To su:

1) mentalni element, znači “namjera da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva“, i

2) fizički element koji uključuje pet gore opisanih djela

 

Zločin mora uključivati oba elementa da bi se nazvao genocidom. Prema Konvenciji, slijedeća će djela biti kažnjiva:


  1. a) genocid;
  1. b) planiranje izvršenja genocida;

(c) direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida;

(d) pokušaj genocida;

(e) saučesništvo u genocidu.”

Daklem, u svakom slučaju, može se oprostiti neposredno pogođenoj rodbini ili rijetkim preživjelim žrtvama masovnog zločina kad poneseni emocijama govore o genocidu, no svaka pravna i realna povijesna analiza događaja mora biti usklađena sa značenjem te riječi. Ipak, čak i u onih koji nisu direktno involvirani posljedicama takvih nedjela prečesto se bez ikakvih argumenata svaki masovni ratni zločin naziva upravo tim imenom. Prema pravničkom tumačenju, u definiciji genocida

„fraza ‘potpuno ili djelimično’ je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu. I uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.“

Slijedi prema tome, da i pojedinac sa spoznajom da učestvuje u kolektivnom planu za potpuno ili djelomično uništenje neke nacionalne, etničke, rasne ili religiozne grupe može biti optužen za zločin genocida, čak i u slučaju da izvrši samo jedno jedino ubojstvo koje se uklapa u taj plan.

U prosuđivanju jeli izvršen genocid polazi se od najteže dokazivog između dva elementa – namjere. Unatoč povremenim pogromima (pogrom nije isto što i genocid) smatra se da holokaust nad Židovimazapočinje 1942. godine nakon konferencjie nacističkih glavešina u Wannsee-u kada je Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffe-a i dogovoreni Hitlerov nasljednik, naredio Heydrichu, visokopozicioniranom oficiru i predsjedavajućem spomenute konferencije, pripremu plana za konačno rješenje židovskog pitanja. O toj namjeri (pretočenoj u djelovanje) postoje iskazi učesnika konferencije i dokumenti, te je stoga ona nedvoumno utvrđena, dok su ostale točke za proglašenje tog poduhvata genocidom sasvim evidentne. Slično možemo tvrditi i za genocid nad Srbima, Romima i Židovima u NDH s obzirom na očito istrebljenje velikih dijelova tih naroda, dok samu namjeru potkrepljuje izjava Mile Budaka – glavnog ideologa ustaškog pokreta, ministra obrazovanja i vjere te kasnije ministra vanjskih poslova – kako treba “trećinu Srba pokrstiti, trećinu protjerati i trećinu pobiti”, što je kasnije potvrdio kao supotpisnik rasnih zakona.

Presudom ICTY-a (Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju) protiv generala Zdravka Tolimira kao i nekih drugih visokorangiranih oficira vojske Republike Srpske (VRS), pokolj Bošnjaka uSrebrenici karakteriziran je kao genocid a oni kao učesnici udruženog zločinačkog pothvata, što ukazuje da je postojala i namjera tadašnjih vlasti RS da područje očiste od muslimana Bošnjaka. Mada su vlasti tadašnjeJugoslavije (de facto Srbije proširene Crnom Gorom) na ovaj ili onaj – posredan ili neposredan način (prepuštanjem oružja JNA u ruke bosanskih Srba, učešćem nekih visokih oficira JNA u ratu na njihovoj strani) – učestvovale u svemu, Srbiju se ne može (ako eventualni dokumenti ne pokažu suprotno) kriviti za genocid, jer fali bitni dokazivi element koji bi to dozvolio – namjera, kao i efikasni način kontrole ponašanja bosanskih Srba. To je pokazala i presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) kojemu je BiH 1993. godine podnijela tužbu protiv Srbije za povredu obveza iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Kako god ona bila primljena sa šokom i zgražanjem, sasvim je utemeljena temeljem ranije citiranih normi za proglašenje zločina genocidom. Naravno da to ne izuzima od optužbi tadašnje vlasti Republike Srpske, niti pobija tvrdnju da je taj današnji bosanskohercegovački entitet „genocidna tvorevina“.

S obzirom da je, prema svjedočenju Stipe Mesića, bilo razgovora između bosanskog šefa HDZ-a Franje Borasa, predstavnika tvrde hercegovačke struje, i Nikole Koljevića potpredsjednika Republike Srpske o „humanom preseljenju“ stanovništva, s obzirom na potonje događaje, moglo bi se optužiti i vlasti tih dviju entiteta – tzv. Republike Herceg Bosne i RS za provođenje genocida. Umiješanost hrvatskih vlasti u cijelu ujdurmu, posebice neprestano Tuđmanovo inzistiranje na humanom preseljenju a naročito u sprezi sa potonjom sudbinom hrvatskih krajinskih Srba, baca sumnju na nevinost tadašnje vlade u cijeloj stvari. Doduše, to ostaje tek sumnja s obzirom da je ICTY oslobodio hrvatske generale odbacujući optužbe za udruženi zločinački pothvat (mada treba jasno reći, kako to nije bilo suđenje za udruženi zločinački pothvat već trojici konkretnih generala koji su – prema zamisli tužiteljstva – bili tek neki od učesnika tog poduhvata), o čemu postoje više nego li indicije (brijunski transkripti i svjedočenja nekih visokopozicioniranih hrvatskih dužnosnika). Presuda generalima Gotovini i Markaču je sve prije negoli nediskutabilna. Temeljena je na krivim postavkama tužiteljstva koje je dvojac (odnosno trojku, no general Čermak je već ranije oslobođen krivnje) željelo procesuirati na osnovi tzv. udruženog zločinačkog pothvata umjesto temeljem njihove konkretne odgovornosti za dešavanja na terenu. Ako pretpostavimo da takvog poduhvata zaista nije bilo, onda potonji masovni egzodus krajinskog srpskog stanovništva – posebno uzme li se u obzir i pretpostavka da su oni bili pozvani od vlastitog vodstva na taj čin – ne možemo svrstati u genocid.

Slučaj Vukovara je specifičan. Unatoč masovnom zločinu koji se tamo desio, te potonjem prinudnom iseljenju hrvatskog stanovništva, u presudi generalima Mrkšiću i Šljivančaninu od strane Haaškog suda, nigdje se ne spominje riječ genocid, vjerojatno iz razloga što masakr ranjenika na silu izvedenih iz bolnice nije bio unaprijed planiran već ga se tretiralo kao čin osvete paravojnih snaga, čin koji dvojica generala nisu željeli spriječiti. Sasvim vjerojatno nije unaprijed planirano niti iseljenje hrvatskog stanovništva, već je do toga doveo otpor oko 1500 branitelja koji je napadače koštao prevelikih žrtava. Naravno da se takvom mišljenju svatko može suprotstaviti, ali bi to onda trebao učiniti temeljem dokazivih činjenica o unaprijed donešenoj odluci o protjerivanju stanovništva. Ni sud ni povijest ne barataju (i dobro je tome tako) temeljem nedokazanih pretpostavki.

Kako je teško neki masovni zločin okarakterizirati genocidom, govori i primjer norveškog masovnog ubojice Breivika koji je pobio 77 ljudi u svom ubilačkom pohodu. Namjeru je očito imao, to nije sporno ali ni dovoljno da se njegov zločin karakterizira genocidom. Prisjetimo se samo dijela definicije genocida:

pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od slijedećih djela, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa…“

Breivikove žrtve bijahu uglavnom norveški državljani, učesnici omladinskog kampa Laburističke stranke, međutim njegov motiv je prije svega bio usmjeren protiv muslimana koji su za njega pretstavljali „kulturološke marksiste“, strane – po njegovim zamislima – evropskom tkivu. A nedjelo je počinio protiv multikulturalista, među koje je svrstao i polaznike rečene omladinske škole. Jasno je svoj stav izrazio slušajući presudu od 21 godine zatvora:

“Svrstali ste se uz ideologiju multikulturalizma i stoga ne mogu legitimizirati ovaj sud. Želim ovo završiti isprikom svim militantnim nacionalistima u Norveškoj i Europi što nisam ubio još više ljudi”

Jest da je on tipični primjerak fašista, istina je da su njegovi idoli bili među inima i Radovan Karadžić i Ratko Mladić kojima se u Haagu sudi za ratne zločine (pa i za genocid), ali to ne igra nikakvu ulogu u procjeni karaktera njegova djela. Tek usput ovdje valja napomenuti, uspoređujući njegovu kaznu sa onima najtežih balkanskih ratnih zločinaca, da je na žalost – kako se čini – rat još uvijek polulegalizirana pojava koja služi kao olakšavajuća okolnost za ponajveće zločine. Breivik ih je počinio u svoje ime, a ratni zločinci u „ime naroda“ – valjda stoga i prešutni konsenzus među narodima. Jer, ako „vi“ budete blagi prema „našima“ možete isto od „nas“ očekivati prema „svojima“ i obrnuto, dakako! Takav implicitni stav ponajviše prisutan kod svih bivših zaraćenih strana donekle ipak ublažavaju međunarodni sudovi, stoga su oni i više negoli potrebni

Upravo licemjerje naroda, a prije svega njegovih najviših političkih predstavnika (a vjerojatno oboje, jer oni prvi bi se pobunili da shvate licemjerje ovih drugih – zar ne?) me nagnalo na ovu dosadašnju tiradu koju je strpljiv čitalac do ovdje uspio izdržati. Radi se o uzajamnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. Podsjetimo se; godine 1999. Hrvatska je podnijela tužbu protiv tadašnje SRJ za genocid na svojim prostorima u proteklom ratu, za što se ICJ proglasio nenadležnim, što nije spriječilo Srbiju da pred istim sudom odgovori svojom protutužbom! Sve po principu: „Tužit ću te svome tati! A ja tebe svojemu!“, nebitno što im je „tata“ isti – ICJ. Koliko je hrvatska tužba neosnovana i bez šansi, govori već i prije spomenuta propala tužba BiH na području kojega su dešavanja bila mnogo bestijalnija. Slično se onda može reći i za srbijansku protutužbu. No najlicemjernije slijedi tek poslije. Obje države, valjda konačno uvidjevši (jer, kakve budale sjede u njihovim vladama za to je trebalo poprilično vremena) neosnovanost svega, odlučile potegnuti igru ucjenjivanja. Izrazile su spremnost povući svoje tužbe, ako ona druga strana prije toga zadovolji neke uvjete (kao, vi ste je prvi podigli pa je prvi i povucite; prvo hoćemo da nam date podatke o nestalima i slično). Hrvatski predsjednik Josipović koji je kao pravnik imao svoju ulogu u podizanju tužbe (očito je bolji kompozitor negoli pravnik!) sad govori kako bi volio da se tužbe povuku. Ministrica vanjskih poslova Pusić, za koju sam dugo vremena vjerovao da je kao znanstvenica (što već dugo ni približno nije) dovoljno inteligentna, moralna i principijelna, sada se upustila u nemoralnu kvazipolitičku igru trženja „vlastith interesa“ po svaku cijenu. I po cijenu blaćenja žrtava – kako pronađenih tako i nepronađenih, kako pobijenih tako i preživjelih – a da zaslijepljena svojom ulogom u kreiranju hrvatske jadne politike to niti ne uviđa. Moral je izvjetrio pred interesom, kao već toliko puta. Naime, genocida je ili bilo ili ga nije bilo.

– ako ga nije bilo, nemoralan je već sam čin podizanja optužnice

– ako ga je bilo, nemoralno je cjenkanje oko bilo kojih interesa a da kao moneta služe žrtve genocida! Tada izvršitelja – idejnog i praktičnog – treba bez ikakvog okolišanja osuditi!

Već ovo dovoljno govori o moralnom kredibilitetu vlade (dakako i srbijanske) i osoba koje tamo sjede vodeći politiku navodno u „ime narodovo“. Kuda nas je sve skupa to dovelo, čini se da isti taj nacionalizmima i desničarenjima preparirani narod jako teško shvaća. No, jednog dana kad iz narodne guze dođe u narodnu pamet… – ne bih htio biti na mjestu njegovih „voditelja“.

 

(tacno.net)