Iskaz jedne od logorašica iz Logora Batković kod Bijeljine
Moja patnja otpocela je 15. Maja 1992. godine, kada sam sa svoje dvije maloljetne kcerke isla prema selu. Tamo sam posla da bi mojoj staroj majci pomogla oko sjetve krompira. . . Isle smo pjesice. Mladju, dvogodisnju kcerku nosila sam u narucju, a stariju, devetogodisnju, vodila sam pored sebe, drzeci je za ruku. Oko 10 sati ujutro, ispred jednog tunela, zaustavili su me pripadnici srpske policije, njih sedam. Pitali su me gdje idem i ja sam im iskreno odgovorila. Nisu mi vjerovali i poceli su me vrijedjati, psovati i dirati za grudi i bedra, na sto su moje kcerke pocele plakati… Malo poslije, zaustavili su jedan kamion u kome su nekuda vozili civile, Bosnjake. Oruzjem su me natjerali sa djecom u kamion. Nakon 2-3 sata voznje, doveli su nas pred farmu u selu Pilica, koje se nalazi izmedju Janje i Zvornika. Izlazeci iz kamiona, osjetila sam da su mi cipele zamazane krvlju. Kad sam bolje pogledala, vidjela sam lokve krvi po patosu kamiona…
Uveli su nas u jednu salu, uz psovku i viku. Tu, u sali je bilo mnogo ljudi. Mislim da je bilo preko 1000 civila. Ja sam bila jedino odraslo zensko celjade, dok su svi bili muskarci u dobi od 18 do 60 godina. To su uglavnom bili mjestani iz bosnjackih sela sa podrucja opcine Zvornik. Djeca su bila sa mnom. Tu sam provela dva dana i dvije noci. Bilo je uzasno zagusljivo i pretrpano ljudima, zbog cega su se neki gotovo ugusili. Mozda bi isto zadesilo i moju djecu, da mi nije pomogao neki stariji covjek, koji je u vise navrata molio srpsku policiju da me sa djecom premjeste u neku drugu prostoriju. Kako su dovodili koju grupu ljudi, tako su ih sve uvodili u pomenutu salu, cime su posebno ugrozavani zivoti onih koji su znatno ranije dovedeni i koji su bili daleko od vrata, jedinog otvora kroz koji je ulazio svjez zrak. Poslije dva dana i dvije noci provedene u sali, izveli su me sa djecom i smjestili u jednu zasebnu prostoriju. Tu sam zatekla oko dvadesetak djevojaka, uglavnom iz Vlasenice, Zvornika i Bratunca. Najmladja je mogla imati 13 a najstarija 22 godine. U toj sobi je pod bio prekriven sa vrlo malo slame. U susjednoj sobi su bile starije zene, a mnoge od njih su bile majke djevojaka sa kojim sam bila i ja. Medjusobno nismo smjele kontaktirati. Srpski policajci su to strogo kaznjavali, najcesce udarcima vojnickih cizama, u sto god bi stigli. “Dok su mi to radili mislila sam na curicu”Jednu vecer, ne mogu se sjetiti tacnog datuma, odveili su mi stariju curicu, a da mi, kad sam pitala gdje je vode, nisu nista rekli. Proslo je vise od 24 sata mog iscekivanja da mi je vrate, ali kcerku srbi nisu vratili. Drugu vecer, poslije ponoci, dosli su i po mene. Mladju sam kcerku morala ostaviti u sobi sa nekoliko djevojaka. Uveli su me u malu neku prostoriju. U njoj osim zategnutog paravana u jednom cosku, nista drugo nije bilo. Na podu nije bilo nikakve prostirke.
Njih, srba, je bilo sedam. Sjecam se samo dva imena, Petra i Matije. Jedan od njih mi je naredio da se raspremim, ako hocu da vidim svoju kcer. Kratko sam se dvoumila sta da radim, ali briga za curicom je bila jaca. Uplasena, morala sam ih poslusati. Dok sam se skidala, izgovarali su mi razne pogrdne rijeci. Posto sam se raspremila, naredili su mi da legnem na pod, sto sam i ucinila. Onda su me, jedan za drugim, svih sedam silovali. Istovremeno, silovali su me i ujedali po cijelom tijelu. Sve je to trajalo oko dva sata. . . Dok su mi to radili mislila sam na curicu. S vremena na vrijeme gubila sam svijest. Kad su se zadovoljili, naredili su mi da se obucem. Potom su mi rekli da prodjem iza paravana i ponesem svoje “pasce”. Bila sam iznakazena, krvava i iscrpljena, a jos vise zaprepastena kad sam ugledala moju curicu. Lezala je na ledjima, sva u pjeni, modra i bez svijesti, bez donjeg vesa i krvava izmedju nogu, moja devetogodisnja kcerka bila je zlostavljana dva dana od zivotinja u ljudskom obliku, od srba. Obuzeo me je silan strah. Izgubila sam se i pala na pod. . . Potom sam se pridigla, uzela vode iz jednog plasticnog kanistera, umila je i nakon nekoliko minuta vratila je nekako svijesti. . . Uzela sam je u narucje i uz njihovu pratnju vratile smo se u sobu iz koje su nas doveli. Svaku vecer srbi su odvodili po nekoliko djevojaka, silovali ih, a potom vracali nazad u sobu. Najgore su prolazile one koje su se odupirale na bilo koji nacin. Neke su zbog toga poslije silovanja ubijene. U logoru Pilica sam sa djecom provela vise od dva mjeseca, maltretirana, silovana, gladna i zedna. . . Od hrane smo dobijali krisku hljeba i jedno vareno jaje. To je bilo sve u toku 24 sata. Nakon golgote u Pilici, poveli su me u logor Batkovic kod Bijeljine. Pored mene i mojih kcerki, u kamionu je bilo jos oko 20-ak srba. Tokom voznje, ti su nam cetnici psovali tursku majku, nazivali nas balinkurama. . .
Cesto su nas samarali, pljuvali i tukli. To su uglavnom cinili nogama, pesnicama i nekakvim palicama. Najteze mi je bilo kad mi udare neku od curica. Pokusavala sam ih zastiti koliko je to bilo u mojoj mogucnosti. To ih je, medjutim, cinilo jos bjesnijim, pa su onda mene tukli jos zesce. “Svaki put sam to dozivljavala kao da idem na vjesanje”Nakon vrlo naporne voznje kamionom, koja je vjecno trajala, stigli smo u logor Batkovic. Uveli su nas u jednu sobu, u kojoj je moglo biti oko 100 djevojaka, starosne dobi od 13 do 25 godina. U logoru Batkovic, srbocetnici su zatvarali i muskarce i zene civile, bosnjake i bosnjakinje. . . Pored svih ponizenja i tortura koju smo svi prozivjeli, vodili su nas, i muskarce i nas zene , na njihovu poljoprivrednu ekonomiju da radimo najteze poslove. Pod strogom strazom ustupali su nas i srpskim seljacima, na cijim smo njivama radili. Pored toga sto smo morali da radimo teske poslove, srbi su se na nama i seksualno izivljavali. Silovali su nas i uz to vrijedjali i tukli puno gore nego sto bi stoku, i to samo zbog toga sto smo bosnjakinje. Djevojcice i djevojke su odvodili gotovo svaku vecer. Po mene su dolazili otprilike svaku trecu ili cetvrtu noc. Vodili su nas u jednu zasebnu, praznu prostoriju. Uvijek ih je bilo po nekoliko, a uglavnom su to bila svaki put nova lica, tako da ih nisam mogla sve zapamtiti. Bili su to cetnici iz Srbije, te iz Zvornika i Bijeljine. Najgori su bili Ilija Prodanovic, Jovan Lazic i Ratko Simic. Zapamtila sam njih jer su ih zapamtile sve zene i djevojke po njihovoj krvolocnoj okrutnosti i mrznji prema nama bosnjakinjama. Svaki put sam to dozvjela kao da idem na vjesanje. Silovanje je trajalo cijelo vrijeme moga boravka u logoru Batkovic.
U tom logoru sve su zene odvodjene na njive radi kopanja repe , vadjenja krompira i drugih poljskih poslova. Islo se u grupama od, po, dvadesetak zena. Tada je zene pratilo 7-8 srpskih strazara. Radile smo skoro svaki dan od 7-16 sati. Cesto su nas tjerali da sa sebe skinemo odjecu i da tako gole kopamo. Djecu sam ostavljala sa starijim zenema. Jednog dana, kad sam se vratila sa prisilnog rada na njivi, zatekla sam stariju kcerku kako place. Prisla sam joj i tek onda primjetila da su joj usne rasjecene. Pitala sam zenu, koja ju je pazila, sta se desilo. Odgovorila mi je da je u sobu dosao jedan njihov vojni policajac, da je izvadio zilet i ucinio mi djetetu to gnusno djelo. Osim toga, taj isti Luka Mitrovicje tukao obje moje curice. Uz pomoc djevojaka iz sobe uspjela sam djetetu nekako zaustaviti krvarenje. . . Svim logorasima je bilo jako tesko, i muskarcima i zenama, nama najteze. U ovom svom iskazu zelim da izdvojim jedan moj pacenicki dan koji sam prezivjela tokom zatocenistva u logoru Batkovic. “kada se berba zavrsi, onda cemo ti odrezati dojke”Pocetkom septembra 1992. godine, srpska vojna straza odvela nas je iz logora kod jednog bogatog seljaka da mu vadimo krompir. Sa mnom su bile jos tri zene, Duda i Hitka iz Vlasenice i Murada iz Bratunca. Na njivu smo stigli prije sedam sati i radile smo zajedno sa nekoliko srpkinja, seljanki, sve do 12 sati. U podne su nam donijeli rucak. Sjele smo na travu 15-20 metara podalje od srpkinja, kojima je u isto vrijeme bila donesena hrana. One su prvo pocele jesti i dok su jele, stalno su pogledale prema nama i smijuljile se. Mi smo razmotale svoju hranu koja je bila donesena u jednoj bosci i vidjele da su nam poslali slaninu. Posto mi, muslimani, ne jedemo svinjsko meso, hranu smo samo odgurnule od sebe. Kada je to vidio strazar, Jovica, zagalamio je na nas, prisao nam, dohvatio rukama slaninu i poceo nam je, jednoj , pa drugoj, silom trpati u usta. Mi smo se izmicale i branile i govorile mu da mi nismo nikad jele masnu slaninu.
On nas je onda poceo vrijedjati i psovati nam tursku majku, govoreci:”Naucicemo mi vas svemu dobrome sto je srpsko”, a ja sam mu i uvrijedjena i gladna uzvratila:”Mi smo vas naucili svemu sto je civilizacijsko. Zivjeli ste na zemlji zajedno sa stokom, niste se znali okupati, ni u pola godine. Od nas muslimana ste primili kulturu stanovanja, naucili spravljati hranu. . . “Sve to i uz to mnogo toga, rekla sam bradatom cetniku, ne razmisljajuci sta ce mi se desiti za osvetu. Nisam ni zavrsila sa govorom, a Jovica mi je prisao sa strazarom Simicem. Uhvatili su me za nadlakticu i odnijeli do jednog potoka koji je tekao uz njivu. Otimala sam se, trzala, nogatala, ali bez uspjeha. . . Kad su me donijeli do potoka, bacili su me u plitku vodu i poceli da gaze po meni, govoreci mi u bijesu:”Jeste, naucili ste nas svemu, ali sad je nase vrijeme. Nema cara lazara ali dosao je njegov unuk Slobo-Sloboda. Sad cemo ti dobro oprati guzicu balinkuro jedna. “Posto su me izgazili nogama u vodi, svukli su me i ostala sam potpuno gola. Izvukli su me iz vode na sitni pijesak i obojica me grubo silovali. Prvo me je cvrsto drzao Simic a Jovica silovao, pa su se onda zamijenili. Dok su mi to radili, uzvikivali su parole o srbiji, o cetnickim vojvodama, Slobodanu Milosevicu i Seselju. Bila sam klonula i nisam bila pri potpunoj svijesti. Kad su zadovoljili svoju strast, izvadili su nozeve i zaprijetili da ce me zaklati, da ce mi jezik odrezati. . . Onda su iz potoka izvadili kamenje velicine jajeta i, uz vrisku, nekoliko kamenova mi ugurali u vaginu. . .
“Necemo te danas zaklati. Treba nam roblje za rad na njivama. Kad se berba zavrsi, onda cemo ti odrezati dojke”, govorili su mi u svome bijesu, digli se i otisli na njivu. Odatle su poslali Hitku i Muradu da me obuku i dovedu, sto su one i ucinile, oprale me i izvadile kamenje iz vagine. Dale su mi neke svoje haljine. Toga dana, sve cetiri smo naporno radile sve do sest sati i gladne vratile u logor. U srpskom logoru Batkovic provela sam skoro pet mjeseci. . . Zahvaljujuci uspjesima Armije BiH koja je zarobljavala puno cetnika, doslo je do razmjene. Mene i moje curice i jos 30 zena i 28 civila-muskaraca, u oktobru 1992, godine, cetnici su dali u razmjenu za svog 51 zarobljenog vojnika. Tako sam sa djecom osobodjena. Kada sam dosla u Tuzlu, saznala sam da su mi muza ubili kod Zvornika, da mi je majka ubijena i zapaljena zajedno sa njenom kucom, da mi je u blizoj familiji ubijeno 19 blizih rodjaka. Sve su mi to uradili srbocetnici.
