Getoizacija Srba

98

Dodikov Zid i Irgeti na njemu

Piše: Slobodan Vasković

Takozvani Savez za promjene (SDS, PDP, NDP) poodavno je dokazao da nije alternativa Režimu (SNSD, DNS, SP), a poslednjih dva mjeseca uporni su u nastojanju da argumentuju da nisu ni opozicija vladajućoj antinarodnoj i anticivilizacijskoj koaliciji.

Piše: Slobodan Vasković

Da nisu alternativa, svima je znano, jer je matrica po kojoj funkcionišu stranke Saveza identična onoj Režimskoj. Istina je da bi promjenom vlasti, samim tim činom, došlo do blagog povećanja stepena sloboda i blagog pada obima kriminala/korupcije, ali je istina da se u samom prakticiranju vlasti ništa ne bi promijenilo.

Istina je i da je navedena hipotetička situacija tek „puzanje (najsporije moguće) naprijed“, ali je istina i da SzP ne želi čak ni takvu promjenu. Oni ne žele ništa, jer ne znaju ni šta bi.

Istina je i da politički konformisti (Mladen Bosić), politički hedonisti (Mladen Ivanić) i politički solisti, bez šanse da nađu kvalitetan prateći hor (Dragan Čavić), nisu više ni mogli napraviti od do sada viđenog. S tim što treba znati da bez „Roditeljskog staranja“ nikada ne bi uspjeli ući u vlast na bh. nivou. Gdje predstavljaju Lutke koje govore, a ništa ne čine, pošto nisu uspjeli da se izbore za alate kojima bi dejstvovali. Sve bi trebalo za njih da uradi „Neko Drugi“.

Zato što (a to je najgore od svega) narečeni (mentalno prelijeni maksimalni potrošači našeg životnog vremena) smatraju da su Baš Oni zaslužili „zajedničku vlast“, premda je istina da „Roditelji“ nisu imali nikakav drugi izbor, već „Daj šta daš“; Pošto je „najgori od sve Djece“ (Milorad Dodik), postao regionalni problem, sa tendencijom da vrhunac svoje prevarantske i konvertitske političke karijere završi uspostavljanjem teritorije pokojne Republike Srpske kao poligona na kojem će se obračunati svjetske sile.

Sa akcentom na što kvalitetnije zatrpavanje ovog entiteta, koji je upokojen izglasavanjem Zaključaka kojima je praktično ozakonjena politička korupcija, a ukazivanje na nju proglašeno protivustavnim, neprijateljskim i rušilačkim. Te Zaključke parlamentu je predložio Režim nakon dvodnevne rasprave o aferi kupovine poslanika.

Glasanje takozvanog SzP o Zaključcima svjedoči da je grupacija stranaka koje predvodi SDS dezorijentisana u istoj mjeri kao i Režim i da je potpuno nesposobna za artikulaciju sopstvenih najprostijih „ideja“, a kamoli za što kompleksnije.

SzP je inicirao raspravu u parlamentu, Režim je glasačkom mašinerijom iznjedrio i izglasao Zaključke kojima je praktično ukinuta vladavina prava, ozakonjena politička korupcija, dok je ukazivanje na nju definisano kao izdajnički čin i rušenje nacionalnih interesa.

Isti taj SzP je bio potpuno podijeljen u vezi sa pretvaranjem Narodne skupštine u koruptivni instrument; Njih 14 je bilo protiv tih Zaključaka, dok ih je 12 bilo suzdržano. Pola Saveza, prisutnog sjednici parlamenta, suzdržalo se na donošenje odluke o upokojenju Republike Srpske, u koju se i oni navodno kunu. I koju navodno brane.

Pola njih suzdržalo se na otvoreno ponižavanje inteligencije naroda, njegovo nabijanje u najcrnju totalitarnu rupu. Pola njih je podržalo Režim svojim neprotivljenjem.

Postupajući na taj način SzP je javno poručio da više nisu ni opozicija Režimu, već njegovi irgeti; Fizički radnici, koji izvršavaju Pogrebne usluge što ih Režim naruči. A nasahranjivalo se u proteklih deset godina. Pripadnici lažne opozicije nisu, saučestvujući, „lopatu“ iz ruku ispuštali.

Kap je to na prepunom okeanu neodgovornosti i nečinjenja odlično plaćenih pripadnika stranaka koji su trebali da spriječe Režimske pogrebne platforme i njihovu realizaciju sa ekstremno visokim procentom uspješnosti; Koji su trebali da onemoguće getoizaciju Republike Srpske i zaziđivanje živih ljudi u njoj. Što je sprovodi Dodik, kao glavni Zidar i Projektant, samoprijegorno radeći na tom projektu svakodnevno. Vođen nadom da će biti spašen od odgovornosti za sva nepočinstva, koja je realna koliko i opstanak Zida kojim obziđuje ovaj entitet.

U ambijentu izuzetno kompleksnog političkog previranja, nerijetko neuhvatljivom ovdašnjem posmatraču u svim njegovim sedimentnim naslagama, ali golim okom vidljivog u dimenziji nove podjele Zona uticaja između Zapada i Rusije, SzP ni ne pokušava spriječiti Dodikovo divljanje; Njegovo mahnito armiranje i betoniranje, ograđivanje entiteta (samim tim i Srba, kao apsolutno dominantnog naroda u RS) stometarskim zidinima spram svijeta progresa i demokratije, već se davi u detalju; Zapeti antiljudskih Zaključaka, kako bi sami sebe spriječili da vide šta zaista Najgori od sve Djece čini. Kako bi sebe poštedjeli činjenja ikakvog napora na sprečavanju poništenja kompletnog naroda, njegovog uništenja i progona.

Stranke koje čine tzv. SzP saučesnik su u brojnim Dodikovim (privrednim, finansijskim, ekonomskim…) zločinima, jer nisu ni pokušali da ih spriječe, a pomažu mu i u getoizaciji Srba, mučki ćuteći o detaljnom kontaminiranju ovog prostora šovinističkom politikom koja je, zajedno sa istim takvim politikama ratnih elita drugih naroda kao saučesnicima (s tim da je presuđeno da je srpski udio dominantan, što je ključna dimenzija) izazvala ratne strahote i Srbe i Srbiju dovela do gabarita prostoproširenog Beogradskog pašaluka, sa donedavnom tendencijom ka prostom.

Da ta tendencija ne bi bila materijalizovana Srbija je odbacila politiku devedesetih, učinili su to njeni najžeći promoteri, shvatajući da (nastave li) neće imati tu politiku gdje prezentovati, jer Srbije biti neće. Promjena je to koja je spasila Srbiju, nebitno je kako ko doživljava one koji su se promijenili.

Srbija je odustala od „kulture zločina“ kao dominantnog političkog odnosa sa drugima, što odbranu sopstvenog retrogradnog djelovanja gradi na istom takvom činodejstvovanju drugih.

Srpskim političarima u RS na pamet ne pada da se manu politike devedesetih, bilo da je sprovode u tvrdoj ili mekoj varijanti.

Dodik je tu politiku preoteo SDS-u 2006.: Krimpragmatik je uvidio da je najjednostavnije opustošiti narod i sve njegove resurse, podastirući mu neostvarive, iracionalne, maksimalističke nacionalne ciljeve i nade kao lako preskočive ljestvice, istovremeno uvodeći Plutokratiju kao oblik vladavine. Koja je prerasla u upravljanje institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa.

Zid, od elemenata laži, obmana, prevara, vezivanih mržnjom prema drugima i drugačijem, zidan je gotovo deset godina; Snažno su podgrijavane nerealne težnje za secesijom, garnirane mržnjom prema drugim narodima u BiH; Sada doživljavaju svoj krešendo u potpunoj getoizaciji Srba i njihovom isporučivanju na tacni kao topovskog mesa Velikim Silama. I to dok su Srbi u ritama, bez para, prijatelja, resursa.

Dodik to radi potpuno svjesno, zlonamjerno, sistematično, još uvijek ispaljujući lažne balone da je faktor, da je regionalni lider, da je bitan koliko i Najbitniji na Planeti.

Grandomanija (Hubrisov sindrom), od koje je taj nebitni, nikom potrebni, prevaziđeni Profiter, (zadrigao od bogatstva krvavo zarađenog na srpskim atavizmima, zabludama i iracionalnim težnjama), teško obolio, mu je pokretačka snaga, koja ga tjera da zida Zid, koji će biti oduvan kao Kuća od slame. Podjednako koliko i strah od odgovornosti.

Zid, kada uskoro bude srušen, ostaviće teške posledice po one na koje padne; Narod primarno, kojeg nijedna od Velikih Sila (ma kako koju duhovno doživljavao) žaliti neće, jer je sam sebi izabrao neljude koji su mu uništili zdravstvo, školstvo, privredu, poljoprivredu, ekonomiju, finansije, institucije…, pod matricom “borbe” za “nacionalne” interese.

Srbi su žrtve sopstvenog izbornog cinizma, koji je produkt višedecenijske mitomanske zablude o sopstvenoj Planetarnoj veličini: Birali su za Vođe one koji su ih nemilosrdno opljačkali i bacilli u najprljavije tamnice. I tamo ih drže bez ikakve namjere da ih puste. Sa namjerom da ih tu zauvijek zakopaju.

I bili su uporni u tom biranju. Zarobljenici dežavi sindroma.

Dio tog istorijskog Cinizma, tog Kulta svjesnog Samobistva Naroda, nesvjesnog Slamke i Vihorova, je i povjerenje onima koji su ih trebali odbraniti od lažnih Vođa, Careva, Baja i ostalog Šljama i Ološa.

SDS je 2006., Dodikovim konvertitstvom sa lijevog na ultradesno krilo, ostao bez politike. Prvo su godinama tužno gledali kako Dodik na njihovim retrogradnim „nacionalnim“ platformama gradi Ličnu Imperiju, da bi poslednje tri shvatili da nemaju šansu da tu politiku vrate.

Sama ta spoznaja učinila ih je nešto drugačijim od Dodika, ali SDS nije napravio ključnu stvar: Nisu ni pokušali osmisliti/formirati drugačiju politiku od one koju su vodili do 2006.; Čak nisu ni pokušali pogledati Kalendar i utvrditi da je već 15 godina 21. vijek.

Nisu učinili ništa konkretno, sem što su glumili sjenu SDS-a do 2006., što je bilo najgore moguće rješenje. SDS je glumio i još uvijek glumi „Umivenog Dodika“. Iako je Dodik, i Umiven i Neumiven, pošast koja je sve opustošila.

Ova činjenica nije više cinizam, već najmorbidniji politički mazohizam; Svjedočanstvo da ne postoji alternativa. Niti opozicija.

Svjedočanstvo da će opet stradati narod, koji jeste napravio greške, ali, ako je za utjehu, i nije imao nekog izbora u poslednjih deset godina, jer je mogao da bira između Falsifikata Ratnog Originala, što je postao SNSD, i „SDS-a u crnini“ za otetom mu politikom.

PDP nikada nije ni bio izbor, to je interesna organizacija, koja lajt nacionalizam i lažno evropejstvo kvalitetno naplaćuje kao predjelo promoterima atavističkih politika (prvo od SDS-a, pa od SNSD-a, pa opet od SDS-a…). Varijacija na temu PDP je DNS, dok su socijalisti zloupotrijebili žal za predratnim vremenima, a NDP je privremena čekaonica za slučajne prolaznike.

Sa antinarodnim vođstvom i lažnom impotentnom opozicijom, dočekali smo Igre Velikih na ovom prostoru. Dodik im je ponudio narod kao glinene golubove. Što je, izvan svake razumne sumnje, prihvaćeno. Već su krenula ispaljivanja…

Sukob Rusije i Zapada na ovom prostoru, tek je djelić sveukupnog sudara. Međutim, on će ostaviti iza sebe tektonske promjene u političkom miljeu Regije.

Što se tiče Dodikovog Režima, on je, već slomljen. Ali se, očekivano, odupire odvlačenju. Zato će se, što je “sveto pravilo” svih režima, pa i ovog, prije konačnog uklanjanja fizički obračunati sa narodom. I svi to znaju, pa i čelnici ovdašnjeg Režima.

Ali, nemaju kud. Fatalizam Moćnika koji su se precijenili i prenapregnuli prostor i vrijeme u kojem djeluju: decenije su nabili u godine i sami sebi skratili vijek postojanja.

Jer, (već sam to navodio), Plutokratija ne trpi drugačije mišljenje. Plutokratija, iskustvo je pokazalo, uvijek završava/biva potpuno uklonjena Revolucijom.

I ovdašnja će. To je mlin na koji Režim nagoni većinsku vodu.

SzP to ne može spriječiti, niti žele, pošto djeluju u skladu sa “Zakonima” i “Pravilima” koje im je uspostavila Oligarhija u proteklih gotovo deset godina, a mogu se svi podvesti pod “iracionalne strahove od optužbi za rušenje nepostojećih srpskih nacionalnih interesa, bijeg od reakcije i nedjelovanje, otjelovljeno u Nojevom sindromu”.

Lažna Opozicija, riječju, djeluje po “Zakonima” i “Pravilima” onih koji su te nacionalne interese spalili. U bukvalnom smislu te riječi. I ne pada im napamet da to promijene. Kakav paradoks.

Krajem avgusta 2014. sam u jednom blogu konstatovao da su
oktobarski izbori zadnja šansa da se vlast u Republici Srpskoj promijeni mirnim putem i ukoliko se to ne desi, sledeći korak je anarhija i to niko ne može spriječiti, ma koliko svi gromko ćutali o tome.

Ostajem i danas pri tome da je zadnja šansa, nažalost, potrošena i propuštena.

 

(neznase.ba)