Piše: Jusuf Trbić

             Kad govorimo o istoriji, često podlegnemo navici da, nabrajajući i opisujući najvažnije istorijske događaje, iz vida ispustimo obični, stvarni život i ljude u njemu. Tako, recimo, kad pominjemo ratove, bitke i stradanja, obično nabrajamo fakte, a zaboravimo kakve je posljedice sve to ostavilo godinama kasnije. Svi znamo da je Prvi svjetski rat donio neviđenu golgotu, sa milionima žrtava i velikim promjenama na geo-političkoj karti svijeta. Ali, rijetko se pominje neviđena bijeda koja je uslijedila nakon tog krvavog sukoba epskih razmjera, pogotovo u našim krajevima, koji ni prije Velikog rata nisu bili naročito ekonomski razvijeni.

 

 Težak život

             Rat je na razne strane odvukao najsposobniji radni dio stanovništva, muškarce koji su bili angažovani u vojsci na raznim stranama. Posebno je u svemu tome tragična sudbina Srba – jedan njihov dio angažovan je u austrougarskoj vojsci, koja je napala Srbiju, a oni koji nisu htjeli obući uniformu internirani su u logore. Ali, pored njih su stradali i drugi, i kad se rat konačno završio, čitav semberski kraj bio je potpuno opustošen, bez ljudi, bez proizvodnih sredstava, bez perspektive, osiromašen, što bi se reklo, do gole kože. Većina stanovništva tih prvih posijeratnih godina je bukvalno gladovala, a na sve to nadovezale su se i epidemije raznih bolesti, posebno tifusa, difterije i kolere, od kojih nije bilo spasa. Jer, nigdje u semberskom kraju nije bilo ni ljekara ni ambulanti, a ono malo stručnog osoblja nije imalo odgovarajuće uvjete za rad i lijekove. Posebno je teška situacija bila na selu. Stanovništvo je uglavnom živjelo u malim, krajnje neuslovnim kućama od čerpića ili daske, pokrivenim slamom, sa ognjištem, usred sobe, često zajedno s domaćim životinjama, a ishranu je činio uglavnom hljeb od ovsenog ili ječmenog brašna, rjeđe kukuruznog, uz čorbu od ostataka povrća, koje se moralo prodavati, da bi se u gradu nabavljale stvari neophodne za život i obradu zemlje. Ništa bolje nisu živjeli ni siromašni ljudi u gradu, a takvih je bila ogromna većina. Uz sve to, vladala je masovna nepismenost. U toku rata škole su bile pretvorene u kasarane i nikome nije bilo do školovanja, a kad je rat završen, ispostavilo se da nedostaje učitelja, ali i objekata i sredstava za rad škola. Semberija je i prije toga bila saobraćajno skoro potpuno odvojena od šire okoline, i, s izuzetkom puta od Brčkog, preko Bijeljine do Zvornika, ovdje nije bilo važnijih saobraćajnica. Sve je to doprinijelo još većem siromaštvu i zaostajanju.

U novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bijeljinski kraj je, u administrativnoj podjeli zemlje, imao status sreza u sastavu Tuzlanskog okruga, sa osam opština : Bijeljina-grad, Bijeljina-selo, Brodac, Dragaljevac, Zabrđe, Janja, Koraj i Petrovo Selo., a od 1931. godine broj opština je povećan na deset. Nove opštine su bile Batković i Tavna.

Kako navodi Nedim Ramić, u knjizi “Istorija sjeveroistočne Bosne”, sreska administrativna služba bila je organizovana tako da se na čelu nalazio sreski načelnik sa pomoćnicima ( obično dva). U sklopu sreskog načelstva nalazila se finansijsko-poreska uprava, odgovorna za pitanja državnog poreza, dok je opštinska finansijska uprava bila zadužena za opštinski porez ( imala je 3-5 službenika, šefa uprave i 2-3 uniformisana stručna lica). Srez je imao i zaseban Sreski sud, sa predsjednikom, 2-3 sudije i 4-5 službenika i pomoćnog osoblja. Na teritoriji Sreza bilo je više žandarmerijskih stanica, svaka sa po nekoliko žandara i komandirom. Opštinske uprave formirane su odmah nakon rata, a u početku je predsjednike imenovala država, da bi od avgusta 1920. godine bili birani na izborima.

Dr Omer Hamzić u tekstu “Političke prilike u Bijeljini nakon “prevrata” 1918/1919.” ( u knjizi “Semberija kroz vijekove”) navodi da su, prema izvodu iz zapisnika sa sjednice Opštinskog zastupništva, održane 13. marta 1919. godine, članovi, izabrani na izborima 1910. godine, po austrougarskom zakonu iz 1907. bili : gradski načelnik Ibrahimaga Hadžisalihović, podnačelnik Vaso Marinković, i vijećnici : Hadži Mujaga Vodenčarević, Salihaga Čolić, Jusufaga Abdulahagić, Ibrahim Mulalić ( Hadžisalihović), Omeraga Imamović, Avdo Selimović (Aljin), Muharem-beg Salihbegović, Osmanaga Turkeša, Vaso Ivković, Đoko Milošević, Vojo Panić, Tomo Čolaković, Franjo Wanek, Josef  Bardoš i Sadik Baruch, rabin.

 

Reforma i kriza        

      Čitav bijeljinski kraj odvajkada je bio poljoprivredno područje, ali nakon Prvog svjetskog rata nije bilo  ni osnovnih sredtsva za obradu zemlje. Kažu da je u to vrijeme čak i željezni plug bio rijetkost, a u većini sela nije ga ni bilo. Nešto razvijenije je bilo voćarstvo, pogotovo uzgoj šljive, a glavna poljoprivredna grana bilo je stočarstvo, i ono je bilo glavni izvor prihoda u većini domaćinstava. Uz to, goveda su snabdijevala seljake mlijeko i mesom, a služila su i za poljoprivredne radove. Naravno, i stočarstvo je bilo organizovano na krajnje jednostavan i primitivan način, ali je ipak moglo donijeti kakav-takav prihod. Ali, glavni problem je bio to što su seljaci uglavnom bili bezemljaši, a oni  su činili ogroman dio ukupnog stanovništva. Neposredno nakn završetka rata Vlada Kralujevine SHS donijela je privremeni Zakon o agrarnim odnosima, po kojem su seljaci bili oslobođeni obaveza koje su imali prema zemljoposjednicima, ali na obećani zakon o agrarnoj reformi čekalo se skoro punu deceniju. Tom reformom su seljaci konačno dobili zemlju, ali vjekovna opšta zaostalost nije se mogla lako eliminisati. A na sve teškoće ubrzo se nadovezala i svjetska ekonomska kriza od 1929. do 1932. godine, koja je uzdrmala i osiromašila cijeli svijet, a najviše one koji su i prije toga bili sirotinja. Uz mnoge druge poremećaje, na svjetskoj pijaci je naglo skočila cijena poljoprivrednih proizvoda, što je imalo poražavajuće efekte na čitavo balkansko područje, koje je mnogo više žitarica uvozilo, nego izvozilo. Vrhunac je došao kad su se inostrana tržišta 1932. godine zatvorila za proizvode stočarstva iz naših krajeva. Nastala su još gora vremena, a oporavak se počeo osjećati tek sa pokretanjem zadrugarstva. Zemljoradničko- nabavljačko-potrošačka zadruga, formirana u Bijeljini 1933. godine, postala je snabdjevač proizvodima i raznim sortama sjemena, ali je počela nabavljati i stručnu literaturu, dotle nepoznatu u našim krajevima. Uskoro su počele stizati i savremene mašine i alati. Intenziviran je i razvoj zanatstva, radile su pilane, mlinovi, krenuli su i međugradski autobusi…

Ali, oblaci nad Evropom i svijetom bili su sve crnji. Stigao je fašizam, i nova svjetska kataklizma ponovo je opustošila naše krajeve. Valjalo je ponovo sve dići iz pepela. Do novih ratnih požara.