Piše: Jusuf Trbić
Hoćemo li na izbore?
Svuda u svijetu izbori su prvorazredno životno, a ne samo političko pitanje. Potvrđuju to ovih dana i Amerikanci, koji masovno izlaze na ranije glasanje, kao nikad do sad, jer vladavina populiste Trampa prijeti da uruši sve ključne američke vrijednosti. U Bosni, po običaju, punom parom radi izborna mašinerija u kojoj ne manjka ni najcrnjih kriminalnih radnji, od kupovine glasača, do falsifikovanja podataka, otimanja identiteta, glasanja u ime mrtvih i prevara svih vrsta, do post-izbornog prelijetanja iz jednog u drugi tabor. I sve se to plaća našim parama, parama građana, od kojih mnogi dižu ruke od svega, kao da ih ne interesuje ni sopstveni život. A sve propada, država diše na škrge, nema privrede, množe se dugovi i besperspektivnost, a mladi odlaze trbuhom za kruhom, da se više nikad ne vrate. Prođete li danas ulicama i sokacima Bijeljine i Janje, vidjećete malo ljudi, a mnogo zakatančenih kuća u kojima ne živi niko. Visoka politika u Sarajevu ili Banjoj Luci bavi se sama sobom, a oni koji ne mogu donijeti mnogo glasova na izborima kao da ne interesuju nikoga. Bošnjaci i Hrvati u RS-u i Srbi u Federaciji ostavljeni su sami sebi. Pa kako im bude.
Evo pitanja : znate li koliko bošnjačkih i probosanskih stranaka postoji u Semberiji? Odgovor je : doskora samo jedna-SDA, a odnedavno još i Narod i pravda. I niko više. A kad pogledate glasačke liste, iznenadićete se : tu su na spisku, uredno prijavljeni, i Bosanskohercegovački demokrati, meni nepoznatog Džebraila Bajramovića, pa Pokret demokratske akcije Mirsada Kukića iz Banovića, Bosanska patriotska stranka penzionisanog generala Sefera Halilovića, pa SBB Fahrudina Radončića, Bosanska narodna stranka, A-SDA (Stranka demnokratske aktivnosti), Nezavisna bosanskohercegovačka lista, Unija socijaldemokrata BiH, BOSS Mirnesa Ajanovića, Liberalna stranka BiH. Na listama su, ali ih u stvarnosti nema i, uz izuzetak SBB koji se pojavio na jednim izborima, nikad ih tu nije ni bilo. Ni traga od njih. Ni aktivista, ni članova, ni kancelarije, ničega nema. Kako sam već pisao, prijavljeni su samo da prodaju svoja mjesta u glasačkim odborima, i to za sitne pare, a kome će ih prodati – zna se.
Zašto ponovo govorim o tome? Zato da bijeljinski Bošnjaci, prije svih, znaju da smo mi, koji ovdje živimo, prepušteni sami sebi i da jedino možemo očekivati podršku na izborima, kakvu-takvu, podršku koja će nam omogućiti da preživimo, bar do idućih izbora. Jer, mi, koji smo ovdje u manjini, ne trebamo, što se kaže, ni našima ni njihovima, naši su nas davno otpisali, ovi drugi samo gledaju kako da nas se što bezbolnije riješe. Ukoliko ostanemo bez predstavnika u vlasti, to će za sve nas biti ravno propasti. A ni za one koji ovdje imaju kuće, rođake, familiju, i koji dolaze u zavičaj, nakon toga ovdje neće biti mjesta. Dogovorom tri nacionalističke oligarhije BiH je podijeljena na tri zasebne teritorije, u kojima vlast želi, po svaku cijenu, etnički čistu populaciju, svi koji ne spadaju u njihovo krdo nisu tu poželjni. Takvu situaciju mogu promijeniti samo građani na izborima, niko više. Ne treba se nadati u nekakvu pomoć stranaca ili u pravdu, koja se, pogotovo kad su izbori u pitanju, izigrava na svakom koraku. Potvrdila je to nedavno i presuda Suda BiH, koji je poništio odluku CIK-a da se zabrani učešće na izborima stranci Ujedinjena Srpska Nenada Stevandića, zbog govora mržnje u TV spotu, emitovanom, mimo svih pravila, prije početka zakonski određenog predizbornog perioda. I to je, dakle, učinio Sud BiH, koji bi morao štititi državu i građane od ovakvih predizbornih poruka. „Institucija, dakle, koja bi takav govor prva morala i sankcionirati“, kaže prof. Slavo Kukić u jednom tekstu. „Umjesto toga, najviša sudska instanca ove zemlje, vjerovali ili ne, odluku SIP-a proglasi ništavnom, a žalbu Ujedinjene Srpske opravdanom. I usput, svima kojima njegova odluka para uši „časni“ Sud pojasni, prijetnje novim etničkim čišćenjem u spotu ove partije nisu izrečene u vrijeme predizborne kampanje – nego prije nje. I stoga se na njih ni ne odnose pravila kojih se pojedinci i političke partije imaju pridržavati dok ta ista kampanja traje.
Stevandić i njegovi su, drugim riječima, mogli koristiti logiku zastrašivanja, kakvu su, recimo, u prvoj polovici XX stoljeća koristili neki drugi, na području Hitlerova Trećeg Reicha posebice. Jer, prijetnju novim etničkim čišćenjem je moguće razumjeti samo na taj način. No, „časni“ Sud svojom odlukom potvrdi da, ako je prijetnja izvan datuma predizborne kampanje, takvom je ni ne treba shvaćati.“
Šta reći na ovo? Poruka Stevandićevog spota je jasna, da jasnija ne može biti : ovdje nema mjesta za one koji ne pripadaju srpskom narodu. Užasna, prijeteća poruka od koje se preživjelim žrtvama rata protiv Bosne diže kosa na glavi. A treba još jednom reći, i to ponavljati hiljadu puta : bijeljinski ili janjarski Bošnjak koji ne glasa, automatski daje svoj glas ovakvima kao što je Stevandić. Ništa bolje nije ni Srbima u Sarajevu ili Mostaru ili Hrvatima u Derventi ili Banjoj Luci. Oni koji su u manjini u situaciji su da svaki glas može da znači opstanak ili odlazak.
I to treba svako da zna.
