Tvoj grad nije više ni na nebu ni na zemlji

On stanuje u Nigdje i širi se u Ništa

On gost je samom sebi i odavno već

Ne zna da je izašao iz sopstvenog imena

 

Tvoj grad je ostrvo potonulo U njegove prozore

Kucaju ribe snova U njegovom oku tišina zri

Tvoj grad je glatka i jasna rečenica

U buci kojom se opijaju narodi i kontinenti

 

Tvoj grad je prašina dim varljiva pustoš ogledala

Ptičije plavetnilo izdiše u njegovom tamnom sluhu

Sjećanje na njega je tvrdo i ne vidi mu se korijen

Pamtiš ga kao što kamen pamti šapat okeana

 

Tvoj grad je predio tišine usred Božije riječi

Koju  niko nije sagledao od jednog do drugog kraja

U njegovim podrumima ječi rasporeno nebo

I usta ti puni oporim ukusom pijeska

 

Tvoj grad oduzima sebi nekadašnju visinu

I gnijezdo svija trošno u šumi tvoga srca

Njegovo lice smanjuje se u tvojoj ruci

Njegovi prsti od vjetrova te brane

 

Na kapije tvog grada jednako varvari kucaju

Ne prestaje da lista ponor njihove žeđi

Ne gasi se smrt u njihovim očima

I ne posustaje nož u njihovoj ruci

(Jusuf Trbić)