Piše: Gojko Berić

Mi smo sve upitnike ispunili i na sva pitanja odgovorili još prije dvadeset i pet godina. Od tada se, zahvaljujući i vašim zaslugama, malo šta bitno promijenilo.

Prošli utorak je proglašen još jednim istorijskim danom za Bosnu i Hercegovinu. Šta god ozbiljni ljudi o toj besmislici mislili, ona je u nadležnosti naših političkih lidera i birokratske elite Evropske unije, koji polažu pravo da stvari u ovoj žalosnoj zemlji nazivaju onakvim kakvim ih oni vide. Njihovom zaslugom nabralo se toliko “istorijskih dana” da bi se od njih mogao sačiniti zanimljiv kalendar političkog licemjerja i lažnih početaka društvenih reformi. Time ne želim reći da će u tako zamišljenom kalendaru završiti i ovaj 20. septembar kada je Vijeće Evropske unije za opće poslove na zasjedanju u Bruxellesu prihvatilo zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji, ali isto tako nisam zadužen ni plaćen da čitaoce Oslobođenja uvjeravam da su čuda moguća i da se iz jedne propale stvarnosti, koju su sistematski kreirale i nad kojom imaju totalnu kontrolu korumpirane nacionalističke oligarhije, može preći u koliko-toliko podnošljivo stanje. Sa potpuno novim političkim posadama koje bi sa svojih brodova pobacale u more prtljage nacionalizma, čudo bi možda bilo i moguće, ali takvih posada nema ni na pomolu.

Osim toga, izgubljene godine, a radi se o čitave dvije decenije katastrofalne srpsko-hrvatsko-bošnjačke politike ne mogu se nikada i ničim nadoknaditi. U krizi koja već odavno ima gotovo sve elemente loše beskonačnosti, vladajuća briselska administracija čini ono što misli da je u datom trenutku najbolje, kako bi i vuk bio sit i ovce na broju, pa tako treba tumačiti i njen najnoviji “istorijski čin”. U narednom periodu BiH bi od Evropske komisije trebala dobiti set od nekoliko hiljada pitanja na koja treba dati odgovor. Prije desetak godina bio sam gost mladog, simpatičnog britanskog ambasadora u njegovoj sarajevskoj rezidenciji. Razgovarali smo, između ostalog, i o tih famoznih nekoliko hiljada najrazličitijih pitanja. “Znate, problem je u tome što mi Balkanci ne volimo da ispunjavamo nikakve formulare, čak ni formulare za kredit”, rekao sam mu.

Shvatio je moju aluziju i, nasmijavši se, rekao: “Znam, znam!”

Ali, došlo je vrijeme kad to više nećemo moći odgađati. Nije to samo obiman, već i vraški delikatan posao koji će potrajati godinama. Lično, kao stari cinik, rekao bih sljedeće: Gospodo Evropljani, mi smo sve upitnike ispunili i na sva pitanja odgovorili još prije dvadeset i pet godina, kad je velikosrpski nacionalizam uvukao čitave narode u međusobni pokolj. Od tada se, zahvaljujući i vašim zaslugama, malo šta bitno promijenilo, neke stvari čak su postale i gore. Imali smo krvavi raspad zajedničke države, protiv Republike Bosne i Hercegovine vođen je brutalni rat spolja i iznutra, imali smo jedan idiotski mirovni sporazum smišljen u Daytonu, koji je postao stalni generator političke krize, Republika BiH je izbrisana sa političke karte Evrope, a na njenom tlu ozakonjena je, u tom istom Daytonu, Republika Srpska. Zemlja je posijana grobljima, stotine hiljada ljudi zauvijek su je napustili, čitavi krajevi su sablasno pusti, podijeljeno je sve što se moglo podijeliti, sve manjine u većinskom etničkom okruženju izložene su diskriminaciji, Evropa nas poznaje i po fenomenu “dviju škola pod istim krovom”, kao i po neizlječivim razmjerama korupcije i nepotizma. U tom mozaiku bezakonja i moralnog sunovrata, pravosuđe zauzima istaknuto mjesto. Sve je to vama, gospodo iz Evropske unije, dobro poznato, nerijetko i oportunističkom politikom OHR-a podsticano, pa nije posve jasno zašto nas onda o svemu tome propitujete setom od nekoliko hiljada pitanja?
Naravno, moje pitanje je čista ironija, naivno se nadajući da je ona ljekovita. Kako u odnosu na vas, tako u mnogo većoj mjeri, i u odnosu na ovdašnje političke poglavare, mada iskustvo govori da ste i jedni i drugi rezistentni na takvu vrstu ljekovitosti. Da ne bi bilo zabune, savršeno je jasno da se tu ne radi o pukom ispunjavanju bezbrojnih upitnika, već o radikalnom mijenjanju stanja u bh. društvu, pri čemu svaki navod podliježe provjeri. Nema podvala kao ni poluistina. Nije li već bezbroj puta rečeno da svrha reformi nije u pukom prepisivanju zakona i pravila koji vladaju u EU, već u sređivanju vlastite kuće. A to, u prvom redu, podrazumijeva apsolutnu vladavinu nekorumpirane pravne države na svakom dijelu njene teritorije. Ako možda i ne postoji podjednaka volja etno-nacionalističkih garnitura za ulazak u EU, morala bi da postoji saglasnost o tome da neuređena država i turbulentno društvo ne odgovaraju ni Srbima, ni Hrvatima, ni Bošnjacima. To je odgovor svima koji se, pozivajući se na izjavu Angele Merkel od prije dva dana da je “Evropa u kritičnoj situaciji”, pitaju isplati li se ići i ulagati ogromnu energiju u nešto što sutra može nestati.

U javnom diskursu koji se u BiH vodi o Evropskoj uniji najoštrija je podjela između većine političara na jednoj strani i cijele bulumente raznih analitičara, angažovanih intelektualaca i aktivista nevladinih organizacija na drugoj. Danas nijedan bh. političar neće javno reći da je protiv ulaska zemlje u EU, ali njihovi pomenuti kritičari uporno tvrde da su naši lideri Evropljani samo u deklarativnom smislu, jer se boje da bi se jednog dana, kad se i u BiH počnu primjenjivati evropska pravila, mogli naći iza rešetaka. To dodatno zbunjuje prosječnog građanina, koji o Evropskoj uniji ionako najčešće malo ili nimalo zna.

 

(oslobodjenje.ba)